Savez kolumnista | Sejo Sušić: Kontinuitet državnosti BiH u međunarodnom pravu

U pregovorima koji su doveli do Dejtonskog mirovnog sporazuma (1995), rasprave nisu vođene samo o teritoriji i prekidu rata, nego i o simbolima: jeziku, nazivima i političkoj legitimaciji.

Piše: Dr. Sejo Sušić, za Radiosarajevo.ba

Richard Holbrooke u knjizi To End a War: The Conflict in Yugoslavia—America’s Inside Story of Peace-making svjedoči da je Slobodan Milošević, nastupajući u ime Srbije i bosanskih Srba, napravio ključni korak ka de facto priznanju Bosne i Hercegovine: prihvatio je njen status nezavisne i međunarodno priznate države u postojećim granicama, čime je uklonjena pravna dvosmislenost oko same egzistencije Bosne i Hercegovine.

Trending

Savez kolumnista | Sejo Sušić: Kontinuitet državnosti BiH u međunarodnom pravu

Istovremeno, najveći sporovi nastali su oko naziva. Milošević se protivio da država zadrži naziv "Republika Bosna i Hercegovina", predlažući alternativne forme poput "unije" ili "konfederacije", dok je insistirao da se srpski entitet nazove "Republika Srpska".

Za bosansku stranu to nije bila puka semantika, već pitanje političke poruke i mogućih budućih interpretacija. Izetbegović je posebno protestovao protiv naziva "Republika Srpska", dok su međunarodni posrednici pokušavali usmjeriti pregovore na suštinu: jedinstvenu državu, međunarodni legitimitet i očuvane granice.

Ovaj spor iz Dejtona ostaje relevantan i danas, jer pokazuje razliku između političke simbolike i pravnog statusa. Nazivi mogu nositi snažnu identitetsku i mobilizacijsku funkciju, ali u međunarodnom pravu i ustavnopravnom poretku ključna su druga pitanja: ko je međunarodno priznat subjekt, gdje je lociran suverenitet i iz kojih normi se izvodi pravna validnost poretka. Upravo zato je važno razjasniti: naziv entiteta ne proizvodi državnost, a promjena ustavne terminologije ne može suspendovati međunarodnopravni kontinuitet Bosne i Hercegovine.

Kelsenova teorija prava

U klasičnoj teoriji države i prava, ime države nije konstitutivni element državnosti. Ipak, u postkonfliktnim i tranzicijskim kontekstima naziv dobija snažnu identitetsku i legitimacijsku funkciju.

U pravnoj teoriji Hansa Kelsena ključna je distinkcija između važenja (validity) i efikasnosti (efficacy) pravnog poretka. Kelsen naglašava da pravni poredak važi ako se njegove norme u cjelini uglavnom primjenjuju, dok povremena neefikasnost u pojedinačnim slučajevima ne ukida njihovu pravnu snagu.

U kontekstu Bosne i Hercegovine i statusa entiteta RS, ova logika se može sažeti u tri ključne tačke:

Pravni osnov važenja: Prema Općem okvirnom sporazumu za mir (Dejtonski sporazum), entitet RS crpi svoj pravni subjektivitet isključivo iz Ustava Bosne i Hercegovine (Aneks 4). To znači da je njen status unutrašnja ustavna kategorija, a ne međunarodnopravni subjektivitet države;

Hijerarhija normi: U Kelsenovoj teoriji, pravni sistem je hijerarhijski uređen. U ovom slučaju, "osnovna norma" (Grundnorm) jeste Ustav BiH. Sve norme nižeg reda, uključujući Ustav RS-a, moraju biti u skladu s njim. Kako Ustav BiH ne predviđa pravo na secesiju niti entitetima pripisuje suverenitet, svaki akt koji bi išao ka otcjepljenju bio bi pravno ništavan, jer bi negirao viši ustavni poredak;

Efikasnost i međunarodno priznanje: Političko osporavanje institucija ili povremeno nepridržavanje određenih normi ne proizvodi ukidanje pravnog poretka. U međunarodnopravnom smislu, suverenitet Bosne i Hercegovine ostaje jedini važeći okvir: BiH je međunarodno priznata država, a entiteti nisu subjekti međunarodnog prava.

Prema ustaljenoj praksi i odlukama Ustavnog suda BiH, entiteti nemaju suverenitet, već samo ustavom dodijeljene nadležnosti. Otuda naziv "RS" označava administrativno-teritorijalnu jedinicu unutar države, a ne državu u nastajanju.

Naziv može imati političku težinu, ali ne proizvodi međunarodnopravnu činjenicu državnosti.

Međunarodnopravni kontinuitet BiH

Sa stanovišta međunarodnog prava, promjena naziva ili unutrašnje ustavne forme ne znači prekid državnosti. Montevideo konvencija o pravima i dužnostima država (1933.) definiše državu kao međunarodno-pravni subjekt na osnovu objektivnih kriterija:

Država kao subjekt međunarodnog prava treba posjedovati sljedeće kvalifikacije: (a) stalno stanovništvo, (b) određenu teritoriju, (c) vlast (vladu) i (d) sposobnost da stupi u odnose s drugim državama.

Iz toga slijedi nekoliko važnih principa:

Bitna je suština, a ne naziv: Državnost se utvrđuje kroz četiri kumulativna kriterija, a ne kroz formalne oznake poput imena ili ustavne terminologije (republika, kraljevina, unija, konfederacija).
Promjena imena ne mijenja identitet: Kada država promijeni ime, njen međunarodnopravni subjektivitet ostaje neprekinut. Ona zadržava prava, obaveze i članstva u međunarodnim organizacijama, jer se državnost ne prekida promjenom "etikete", već samo prestankom postojanja osnovnih elemenata državnosti.

Suvereno pravo na naziv: Države imaju pravo da izaberu naziv koji smatraju prikladnim. Sam naziv ne daje "više" ni "manje" međunarodnopravnih ovlaštenja, niti mijenja njihov položaj u međunarodnom sistemu.

Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata kao nezavisna država 6. aprila 1992. godine, kada su je države Evropske zajednice kolektivno priznale. Sjedinjene Američke Države priznale su BiH 7. aprila 1992. godine, a BiH je primljena u Ujedinjene narode 22. maja 1992. godine. Ovi datumi nisu samo historijska činjenica, već temelj međunarodnopravnog kontinuiteta: država nastavlja postojati bez obzira na unutrašnju ustavnu transformaciju nakon 1995.

Ustav Bosne i Hercegovine (Aneks IV Dejtonskog sporazuma) to izričito potvrđuje formulacijom da država "nastavlja svoje pravno postojanje prema međunarodnom pravu". Time je jasno potvrđen kontinuitet međunarodnopravnog subjektiviteta BiH uprkos promjeni ustavne strukture.

Ustavna transformacija BiH nije uticala na državotvornost

Iako međunarodnopravno neutralna, promjena naziva i ustavne terminologije dobija značenje u unutrašnjem političko-ustavnom okviru. Pojam "republike" historijski je povezan s idejom građanske samouprave, ograničene vlasti i vladavine prava – što naglašava i savremena teorija republikanskog ustavizma.

U izvornom značenju, republika (res publica) predstavlja "opštu stvar", što podrazumijeva da suverenitet pripada narodu, a ne pojedincu, dinastiji ili jednoj etničkoj grupi. Nasuprot etnokratskim modelima, republikanski poredak u centar stavlja građanina kao pojedinca, insistirajući na ravnopravnosti svih pred zakonom, umjesto na dominaciji kolektiviteta.

28.12.25. 13:28

Ja mislim | Sejo Sušić: Zašto se Dejtonski ustav mora smatrati tranzicionim?

Suština republikanskog ustavizma ogleda se u sprečavanju tiranije kroz institucionalne mehanizme, među kojima su najvažniji:

Podjela vlasti: jasno razdvajanje zakonodavne, izvršne i sudske grane.
Vladavina prava: princip da niko nije iznad zakona.

Sistem provjera i ravnoteže: institucionalne barijere koje onemogućavaju uzurpaciju moći.

U javnom diskursu termin "republika" često se pogrešno koristi kao dokaz državnosti, naročito u slučaju naziva "Republika Srpska". Međutim, teorija podsjeća da se priroda republike ne mjeri imenom, nego stvarnim kapacitetom poretka da štiti građane od samovolje vlasti.

U republikanskoj tradiciji – posebno u njenoj prosvjetiteljskoj varijanti – država nije skup plemena, nacija ili vjerskih zajednica, već zajednica slobodnih pojedinaca. Legitimitet vlasti dolazi "odozdo", kroz društveni ugovor između građanina i države. Vlast je legitimna samo ako štiti slobodu pojedinca i služi općem dobru (res publica).

U tom smislu, ustavna transformacija Bosne i Hercegovine nakon Dejtona nije proizvela prekid državnosti. Ona je preoblikovala unutrašnji politički sistem, ali nije izmijenila međunarodnopravni subjektivitet države, niti je mogla prenijeti suverenitet na entitete.

Zaključak

Pregovori koje Richard Holbrooke opisuje iznutra pokazuju da su u Dejtonu, uz pitanje mira, vođene i duboke borbe oko simbolike, jezika i političke legitimacije. Miloševićev pristanak da Bosna i Hercegovina postoji kao nezavisna i međunarodno priznata država u postojećim granicama bio je presudan trenutak jer je uklonio pravnu i diplomatsku dvosmislenost oko njenog statusa. Sporovi koji su potom izbili oko naziva države i posebno oko naziva entiteta nisu bili puka semantika, već refleks političkih ambicija i identitetskih projekata suprotstavljenih strana.

Međutim, upravo tu postaje vidljiva ključna razlika između unutrašnjeg ustavnog kompromisa i međunarodnopravne državnosti. U skladu s Kelsenovom teorijom prava, važenje poretka ne zavisi od političkih preferencija ili povremenih osporavanja, nego od hijerarhije normi i efektivnosti sistema u cjelini. Republika Srpska postoji isključivo kao ustavna kategorija izvedena iz Ustava BiH, a ne kao međunarodnopravni subjekt. Njen naziv, koliko god politički snažan u javnom diskursu, ne može sam po sebi proizvesti državnost niti otvoriti legitiman put secesiji, jer bi to predstavljalo pravnu negaciju temeljnog ustavnog okvira.

Sa stanovišta međunarodnog prava, kontinuitet Bosne i Hercegovine ostaje neupitan. Montevideo kriteriji jasno pokazuju da državnost počiva na objektivnim elementima, a ne na formalnim oznakama ili imenima. Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata u aprilu i maju 1992. godine i potvrđena članstvom u Ujedinjenim nacijama, a Dejtonskim ustavom samo je ustavno preoblikovana, ali ne i međunarodnopravno prekinuta. Zato ustavna transformacija nakon 1995. godine nije mogla umanjiti njen subjektivitet: Bosna i Hercegovina je nastavila svoje pravno postojanje u međunarodnom poretku.

Na kraju, rasprava o "republici" otvara i šire normativno pitanje: da li politički poredak služi općem dobru i slobodi građana ili učvršćuje etničke hijerarhije i interesne monopole. Republikanski ustavizam podsjeća da se suština republike ne mjeri nazivom, već vladavinom prava, podjelom vlasti i stvarnim mehanizmima zaštite građana. U tom smislu, pouka Dejtona nije u tome kako su entiteti imenovani, već u činjenici da je međunarodnopravna država Bosna i Hercegovina potvrđena kao jedinstven okvir, dok je unutrašnji kompromis ostao trajno političko i ustavno polje borbe za smisao, funkcionalnost i demokratizaciju zajedničke države.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba