Ja mislim | Sejo Sušić: Građanska država i vjerske slobode

Rasprave o građanskoj državi u Bosni i Hercegovini ne mogu se voditi izvan dejtonskog ustavnog okvira. Dejtonski mirovni sporazum oblikovao je političku arhitekturu zemlje i definisao način na koji se kolektivni i individualni identiteti reflektuju u sistemu vlasti.

Upravo zato pojam građanske države u domaćem javnom prostoru često biva pogrešno tumačen – kao pokušaj negiranja Dejtona, ukidanja konstitutivnih naroda ili potiskivanja religije iz javnog života.

Piše: Sejo Sušić*

Trending

Navijači Schalkea razočarani nakon poraza: Spomenuli Džeku, od trenera Muslića traže samo jedno

Takve interpretacije ne samo da su pojednostavljene, nego često svjesno zamjenjuju teze i onemogućavaju ozbiljnu raspravu o pravnoj jednakosti građana i demokratskoj funkcionalnosti države.

Važno je naglasiti: građanska država ne znači rušenje Dejtona, niti negiranje njegove historijske uloge u zaustavljanju rata. Ona podrazumijeva njegovo demokratsko i pravno nadograđivanje u skladu s temeljnim ljudskim pravima. Građanski model ne ukida kolektivna prava, ali jasno povlači granicu tamo gdje kolektivni identitet postaje sredstvo političke diskriminacije ili isključenja.

U tom smislu, građanska država nije suprotstavljena religiji niti vjerskim zajednicama, nego zloupotrebi religije i identiteta u političke svrhe.

Bosna i Hercegovina je po svojoj prirodi multireligijsko i multikulturno društvo. Upravo zato joj je potreban državni okvir koji jednako štiti slobodu vjeroispovijesti i pravo političkog učešća svakog pojedinca. Građanska država u dejtonskom kontekstu ne znači brisanje identiteta, već stvaranje pravnog prostora u kojem identitet prestaje biti uslov za punu političku pripadnost.

U konačnici, pitanje građanske države u Bosni i Hercegovini nije ideološko pitanje odnosa prema vjeri, nego ustavno pitanje odnosa između građanina i države: da li će Dejtonski poredak ostati trajno zamrznut u logici etničkog upravljanja ili se može razvijati prema modelu u kojem su institucije jače od kolektivnih monopola, a sloboda vjere zaštićena upravo kroz jednakost svih pred zakonom.

Građanska država ne znači odbacivanje vjere

U javnim raspravama na Balkanu često se pravi velika zabuna: čim neko spomene “građansku” ili “civilnu” državu, dio ljudi odmah to tumači kao napad na religiju, pokušaj da se vjera izbaci iz društva ili čak kao “zabranu tradicionalnih vrijednosti”. Međutim, takvo shvatanje je pogrešno i pojednostavljeno.

Građanska (civilna) država ne mora značiti sekularističku državu u smislu potpunog potiskivanja religije iz javnog prostora. Ona prije svega označava državu u kojoj su institucije i zakon iznad pojedinaca, u kojoj građanin i državljanstvo predstavljaju osnov političkih prava, i gdje vlast proizlazi iz ustava, zakona i demokratske volje naroda, a ne iz privilegija određene etničke ili vjerske grupe.

Drugim riječima, civilna država se ne definiše pitanjem “ima li vjere u društvu”, nego pitanjem: ko donosi zakone, kako se vlast kontroliše i da li su svi građani jednaki pred državom. Vjera može imati snažno mjesto u životu ljudi, u porodici, obrazovanju, kulturi, pa i u javnom moralu — ali je presudno da se država vodi kroz civilne, demokratske i pravno uređene mehanizme.

U takvom sistemu religija nije neprijatelj države, nego pravo i sloboda građana. Civilna država može i treba štititi slobodu vjeroispovijesti, vjerske institucije i pravo pojedinca da živi svoju vjeru bez diskriminacije. Ona ne znači ateizam, niti “brisanje identiteta”, nego okvir u kojem se svako osjeća sigurno: i vjernik i nevjernik, i većina i manjina.

Zato je važno razlikovati dva pojma koja se često brkaju. Civilna država znači “država institucija i građanstva”, dok je sekularizam samo jedan od mogućih modela odnosa države i religije. Sekularizam može biti blag i neutralan (gdje država ne favorizira nikoga, ali štiti sva vjerska prava), ali može biti i restriktivan, što nije nužno cilj niti definicija civilne države.

Na kraju, suština građanske države nije borba protiv religije, nego borba protiv nepravde, privilegija i političke zloupotrebe identiteta. Ona ne traži da društvo prestane biti religiozno — već da država prestane dijeliti ljude na “prve” i “druge”. Civilna država je, u svojoj osnovi, projekt jednakosti, odgovornosti i pravne sigurnosti, a ne projekt ukidanja vjere ili tradicije.

31.12.25. 10:45

Ja mislim | Sejo Sušić: Kada država ignoriše vlastiti Ustav

John Locke i jednakost građana bez obzira na vjeru

Ideja moderne građanske države razvijala se kroz zapadnu političku misao od Hobbesa do Lockea i Rousseaua. Posebno važan za razumijevanje odnosa između građanstva i religije jeste John Locke.

Locke je politički autoritet utemeljio u prirodnim pravima i pristanku građana, a ne u apsolutnoj vlasti. Za njega, država postoji kako bi štitila život, slobodu i imovinu, a ne da bi nametala religijsku ili moralnu uniformnost. Time je otvoren prostor za razdvajanje građanskog statusa od konfesionalne pripadnosti.

Iako su Lockeova prirodna prava duboko ukorijenjena u teološkom i biblijskom kontekstu, njegova teorija tolerancije ima dalekosežne posljedice. U svom Pismu o toleranciji (1689) on izričito tvrdi da ni „paganin, ni muhamedanac, ni Jevrej“ ne smiju biti isključeni iz građanskih prava zbog svoje religije. Država, prema Lockeu, nema legitimitet da sudi o savjesti.

Na taj način, Locke postavlja filozofski temelj za građanski poredak zasnovan na pravnoj jednakosti, a ne na vjerskoj ili konfesionalnoj pripadnosti.

28.12.25. 13:28

Ja mislim | Sejo Sušić: Zašto se Dejtonski ustav mora smatrati tranzicionim?

Thomas Jefferson i institucionalna zaštita vjerske slobode

Ideje Johna Lockea snažno su uticale na političku filozofiju Thomasa Jeffersona. Njegov Statut o vjerskoj slobodi u Virginiji predstavlja jednu od najjasnijih institucionalnih primjena građanske države u praksi.

Jefferson je insistirao na jasnom razdvajanju države i crkve, smatrajući da vlast ima pravo regulisati samo djela, a ne uvjerenja. Slobodu savjesti definisao je kao prirodno i neotuđivo pravo koje država ne daje – niti može oduzeti.

Za razliku od Lockea, Jefferson odbacuje pojam “tolerancije” jer ona podrazumijeva milost vlasti. Umjesto toga, on insistira na punoj jednakosti svih uvjerenja: kršćana, Jevreja, muslimana, hinduista i nevjernika. Vjerska uvjerenja, prema Jeffersonu, ne smiju ni na koji način utjecati na građanske sposobnosti ili pravo na javnu funkciju.

Evropski standardi slobode vjere

Savremeni evropski pravni poredak jasno potvrđuje ovu tradiciju. Sloboda vjeroispovijesti ili uvjerenja predstavlja temeljno ljudsko pravo u Evropskoj uniji.

Povelja EU o temeljnim pravima i Evropska konvencija o ljudskim pravima garantuju slobodu vjere, promjene uvjerenja i javnog ispoljavanja religije. EU insistira na univerzalnosti, zabrani diskriminacije i zaštiti prava pojedinca, a ne privilegiji religijskih institucija.

Sloboda vjere može biti ograničena samo zakonom i samo kada je to nužno radi zaštite javne sigurnosti, zdravlja ili prava drugih – što predstavlja standard demokratskog društva.

Zaključna razmatranja

Iz historijske i pravne perspektive jasno je da građanska država nije suprotstavljena religiji niti slobodi vjere. Naprotiv, ona nastaje kao institucionalni odgovor na opasnost zloupotrebe religije i identiteta u političke svrhe.

U bosanskohercegovačkom kontekstu ovo pitanje dobija dodatnu težinu zbog dejtonskog poretka, koji je mir platio trajnom etničkom fragmentacijom političkog suvereniteta. Dok je Dejton bio nužan kompromis za zaustavljanje rata, njegovo dugotrajno zamrzavanje proizvodi sistem u kojem građanin nije punopravni politički subjekt ukoliko ne pripada „pravoj“ kolektivnoj kategoriji.

Građanska država, shvaćena ispravno, ne negira privremeni Dejtonski ustav – ona nastoji ispraviti njegove demokratske deficite kroz jačanje individualnih prava, institucionalne odgovornosti i pravne jednakosti.

Sloboda vjere u takvom sistemu ne slabi, nego se jača. Kada zakon važi jednako za sve, religija se vraća svom autentičnom prostoru: prostoru slobodne savjesti, zajednice i moralne odgovornosti, a ne političke prisile.

Bosna i Hercegovina nema luksuz da bira između identiteta i građanstva. Njena stabilnost i demokratska budućnost zavise od sposobnosti da ta dva principa pomiri. Građanska država u tom smislu nije prijetnja vjeri, tradiciji ili kolektivnom pamćenju, nego jedini održivi okvir u kojem raznolikost može postati izvor snage, a ne trajnog političkog sukoba.

*Autor je profesor na Međunarodnom islamskom univerzitetu u Islamabadu na Odsjeku za šerijat i međunarodno pravo

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba