Lejla Tahirović: O užasu neminovnog starenja

Pozdravio me nedavno konobar u restoranu u kojem očito dugo nisam bila i rekao „Jao, pa vi sve mlađe i mlađe izgledate“.

To je meni sa 36 godina zazvučalo kao recimo u skeču Monty Pythona kada pilot iz dosade javlja putnicima da nema razloga za paniku i da lijevo krilo nije u plamenu, a oni se naravno potpuno izbezume.

Piše: Lejla Tahirović na blogu Veritas vulgaris

Sa Užasom Neminovnog Starenja (od sada poznat kao UNS) ljudi se najčešće nose nekom varijacijom kozmetičkog načina. Kosa začešljana preko piste. Možda niste o tome razmišljali, ali porijeklo riječi kozmetika je riječ kozmos, što na starom grčkom znači ukras ali i RED. Njegov antonim je haos. Nauka je utvrdila da svi procesi u prirodi teže porastu entropije, mjere nereda. Dakle, kozmetika je, u svojoj suštini, ljudska borba protiv prirodnih procesa, direktno protuprirodna, prirodopodrivačka i prirodohulna.

Možda ste čuli poučnu priču o devetogodišnjoj djevojčici koja se namazala kremom za podmlađivanje, a onda nestala bez traga.

Sve ovo znači da je moja kozmetičkarka moderni Sizif, i zamišljat ću Camusa podignute kragne i s opuštenim opuškom, kako joj aplaudira svaki put kada masažom nanosi opasnu kremu. U strahu da ova gospođica nije čitala Camusa i da će joj se krhka volja slomiti pred saznanjem uzaludnosti, nastavljam je preplaćivati. Armiju Sizifa.

Ukratko, kozmetički tretman UNS-a ima u sebi nešto duboko pogrešno, što svakako sugerišem da nastavite raditi, i još vam za to dajem aplauz vrlo zgodnog pokojnika.

Ipak, ako želimo zadržati intelektualno poštenje, ne možemo a da ne nabasamo na način tretmana UNS-a koji ovdje zagovaram. On po svojoj prirodi nije kozmetički, nego haotički. Kako priroda, vidjeli smo, teži haosu, on je jedno ugodno veslanje nizvodno. Toliko je logičan, prirodan i sklon uspjehu da ga možete prakticirati uporedo sa kozmetičkim načinima a da mu oni uopšte ne naude. To je kao da u vozu prošetate vagonom u suprotnom smijeru, to zaista neće omesti vozni red. Haotički ostarivač ubrzava svoje starenje koliko god može, da bi neometano uživao u životu.

Morate kao vrlo mladi početi formirati vrijednosne sudove o užicima na starački način, odbaciti sve što vole mladi, izučiti staračke navike koje vam se dopadaju i početi ih prakticirati. Parter treba što ranije zamijeniti tribinama, a klubove restoranima. U mladosti voljeti rock bendove koji su već tada stari, a jasno je da je ljubav za jazz i klasičnu muziku od djetinjstva isto vrlo dobar potez.

U sklopu programa haotičkog starenja, ja recimo oduvijek bez razloga nosim velike torbe misterioznog sadržaja. Jednom je momak pored kojeg sam prošla u gužvi u Slozi i nagurala ga torbom potvrdio moj uspjeh rekavši „Oca mi, ova k'o da je pošla na trening“. Kad smo kod sporta i treninga, treba biti strastven šetač i igrač bridge-a. Teretana je za dobrog ostarivača kobna pogreška kao i maratonski seks, nipošto ne želite da svoj neminovni kolaps učinite mjerljivim.

Svakako preporučujem i prijevremen potpun gubitak voajerskog interesa za mlado tijelo suprotnog spola (ili istog, ukoliko ste ostarivač homoseksualac). Ovaj slučajni uspjeh meni se desio rođenjem sina, kada sam svakog zgodnog mladog muškarca počela poistovjećivati s njegovom neposrednom budućnošću. Usput, tehnike haotičkih ostarivača nalažu da u svojoj glavi ubrzamo mrsko odrastanje svoje djece, dok će njihovo neminovno starenje srećom biti njihov problem. Moj suprug se u ovome ustoličio kao neprikosnoveni autoritet tako što se našem tada sedmogodišnjem sinu obratio riječima „šta se tu izmotavaš kao neko dijete“.

Tako ja gledam breakdancere, mislim „znaju li njima mame da su ovdje bez potkošulje neutrpani“ a one figure sve do jedne očito smišljene da bude srednji prst pred licem nekog boga upale pluća. Briga mi mršti čelo, ali onda se razveselim.

Pojava straha i osude na mjestu nekadašnjeg uzbuđenja je simptom uspješnog haotičkog starenja. S osmijehom idem dalje niz Ferhadiju, gdje se sijede dlake i razočarani šarm jednog gospodina okreću za mnom. Zadovoljna sam, ali vrag mi ne da mira, vidim da još ima prostora za napredak, pa se ja namjerno okrećem na drugu stranu, za dvojicom potpuno zgužvanih prilika sa štapom. Njima, avaj, nisam interesantna, jer oni su avansirali u najnapredniju predsmrtnu fazu, pa će se okrenuti isključivo za srednjoškolkama, anticipirajući valjda susret s anđelima.

Skok u tu fazu bi bilo nemoguće još očekivati čak i najboljim ostarivačima u mojim biološkim godinama. Ostajem s nestrpljenjem očekivati tragove inja u bradi svog rezistentnog supruga, kojeg svakodnevno nastojim gurnuti preko ruba živaca samo s ciljem da konačno osijedi. Ako želi zadržati moj interes, morat će propadati.

Uzbudljivi nekomfor neće biti moguće uživati u starosti, dakle nemate razloga da se na njega navikavate. Rano ustajte, čitajte knjige, razgovarajte samo s ljudima koje volite (inače se pravite gluhi) i šetajte po šumi, a kada UNS pokuca na vrata praktično ga nećete ni primijetiti. Ako postanete jako dobri u tome, možda umrete a ne primijetite. To bi svakako bila kruna napora vrhunskih ostarivača, ali perspektiva izvijesne smrti ne donosi instant gratifikaciju, pa cijeli život morate raditi na svojoj vječnoj staračkoj sadašnjosti.

Vremenom ipak metode moraju postati drastičnije. U tinejdžerskim godinama je bilo lako pozirati kao zrela žena. Šta raditi sada, kad mi je konobar obznanio da sam već dvadeset godina žena? Izazov poziranja kao konkretna starica sada postaje urgentan, i zato sam za sebe pronašla tri napredne tehnike uspješnog haotičkog starenja, ostvarive odmah:

1. Nositi šešir. Ko je vidio luckastu stariju gospođu bez šešira (napomena: mračno ludilo nije poželjno, ali luckastost je ono što primjećujem kod svoje omiljene vrste starčića, pa tome svakako stremim). Imam nekoliko šešira strogih linija, bojim se da oni neće odraditi posao. Nabavljam (od prijateljice koja je u trudničkom pomračenju uma to kupila) zeleni šešir valovitog oboda. Razmišljam da će biti koristan i protiv neodređene kiše koja najčešće pada u Sarajevu. Biram dan bez kapi kiše, vjetrovit. Šešir mi stalno spada. Pakujem ga u torbu. Rekli smo da je ogromna.

2. Razviti poremećen odnos prema starom hljebu. Ja čak sumnjam da penzioneri kupe hljeb i namjerno ga ne jedu nego samo sjede i čekaju da se okameni kako bi postao ulaznica za socijalni život grada. Moram priznati da ova sjajna ideja nije bila moja, nego je na nju nadošla moja kolegica, zgodna predklimaksna žena sa pop art suknjama. Baš smo izašle sa poslovnog sastanka u profinjenom restoranu kad mi je obznanila da sada, prije ofisa, idemo do korita Miljacke da patkama damo stari hljeb. Napominjem da su golubovi očito amaterski potez, onako turistički. Vrhunski ostarivači targetiraju patke i galebove.

3. Izazvati starca da me udari i to na društvenim mrežama proglasiti činom vršnjačkog nasilja. Ova ideja mi je došla od toga što u današnjem svijetu, gdje je sve marketing, morate čak i borbu za pravdu brendirati i usmjeriti je na ciljnu skupinu kako bi bila vidljiva (meni je logično „all lives matter“, krivično goniti ubojstvo, osuditi nasilje, ali na internetu bez preciziranja ne možete privući pažnju na problem). Ova jednostavna istina mi omogućuje da samu sebe, postavši žrtvom nepravde, jednostavno usput brendiram kao staricu. Ostaje pitanje kako to izvesti, kao i opasnost da se taj čin proglasi nasiljem na ženama, što mi nikako ne bi odgovaralo. Zato se odlučujem na jednu bakicu u parku, prilazim joj i kažem „Jao, pa vi sve mlađe i mlađe izgledate!“