Dragan Bursać: Čini se da su Dodiku i ustaše antifašisti

"Četnici su surađivali s ustašama na terenu. Četnici su ustašama predavali civile. Četnici su s ustašama dijelili zonu operacija i potpisivali sporazume dok su zajedno gonili partizane. To su historijske činjenice koje nisu sporne ni u jednoj ozbiljnoj historiografiji, ni srpskoj, ni hrvatskoj, ni britanskoj, ni američkoj. Dakle, ako su četnici po Dodiku antifašisti, a ustaše su dokazano surađivale s antifašistima četnicima, to znači da su i ustaše, po toj logici, barem povremeno, barem na pojedinim bojišnicama, stajale na strani antifašizma. Čestitam, Milorade. Rehabilitirao si i Pavelića, i Artukovića, i Luburića. Nisam ja to rekao. Rekla je tvoja nakaradna logika."

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba 

Libertville, SAD. Milorad Dodik stoji kod spomenika četničkom zločincu Draži Mihailoviću i govori sljedeće rečenice:

"… Srpski narod je imao dva antifašistička pokreta – partizanski i četnički – i oba su dala ogroman doprinos borbi za slobodu. Takva istorija obavezuje da čuvamo odnose i vrijednosti koje nas povezuju."

Zapišite jučerašnji datum. Zapamtite te rečenice.

Jer ona nisu samo puste laži. One su nešto preciznije i opasnije od laži. One su sistem. Onae su ćosićevski projekat interdisciplinarnog laganja. One razotkrivaju čovjeka koji je cijeli život gradio svoju političku biografiju na kostima svojih predaka Kozare i na pepelu Jasenovca, a sad stoji na američkom tlu i rehabilitira pokret koji je s ustašama dijelio posao klanja između ostalog i njegovih predaka.

Isti taj čovjek. Iste te kosti. Isti taj pepeo.

Samo je priča postala drugačija.

Kako su četnici pomagali ustašama

Bilo je to na N1 u emisji "Presing". Dodik je eksplicitno kazao da je bio dijete Kozare. I rekao je, glasno i jasno, bez imalo dvojbe:

"Ja sam dijete Kozare, odgajan na toj vrsti priče, i patnji u Jasenovcu, koja je bila ogromna i moje porodice, sa svih strana, i sa majčine i sa očeve strane, bilo je onih koji su stradali u Jasenovcu. Nikada nisam mogao prihvatiti i imao sam negativan stav prema činjenici da su četnici, na primjer u vrijeme Kozare i 1942. godine na Kozari, ušli i da su se borili protiv partizana i da su zarobili vojnika koji je kasnije zaklan u Jasenovcu. Apsolutno sam bio protiv tih četnika i takvih organizacija koje su bile spremne da stave svoj narod pod nož."

Apsolutno tačno!

To su njegove riječi. Ne moje. Pazite, ni jedno ni drugo nije novinarska konstrukcija. Njegova je, izgovorena pred kamerama, s uvjerenošću čovjeka koji vjeruje u ono što govori.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

A sad stoji u Libertvilleu u US i govori nam da su ti isti četnici antifašisti.

Nigdje između te dvije misli nije promijenjena historija. Nije pronađen novi arhivski dokument. Nije objavljena studija koja mijenja sliku. Promijenio se samo interes Milorada Dodika. I zato, prije svega ostalog, mora se postaviti pitanje koje svaki novinar, svaki historičar, svaki građanin s dva funkcionalna neurona mora glasno izgovoriti:

Laže li Dodik sad, ili je onda lagao?

Samo jedno od toga dvoje mora biti istina. Treće nema.

A iz toga pitanja slijede još tri, i svako je razornije od prethodnog.

Prvo: kako je moguće da su četnici bili antifašisti ako su djelovali zajedno s nacistima i ustašama, ako su ustašama izručivali civilno stanovništvo, ako su s Nijemcima potpisivali sporazume o nenapadanju dok su napadali partizane? To nisu optužbe. To su dokumenti. To su njemački vojni arhivi, britanski obavještajni izvještaji, suđenja u Nürnbergu i na koncu to je i sam Dodik tvrdio ne tako davno. Kolaboracija četnika s okupatorom nije historijska interpretacija, to je historijska činjenica iza koje stoje imena, datumi i potpisi.

Drugo, i ovo je mjesto gdje sve postaje lično: ako su četnici antifašisti, a četnici su surađivali u ustaško-nacističkim operacijama koje su rezultirale odvodom civila u Jasenovac, a što potvrđuje i Milorad Dodik, znači li to da su antifašisti sudjelovali u likvidaciji Dodikove vlastite porodice? Jer on je sam rekao da je njegova porodica stradala u Jasenovcu. Sam je rekao da su četnici zarobili vojnika koji je zaklan u Jasenovcu. Sam je rekao da je odgajan na toj patnji.

Sad kaže da su to bili četnici-antifašisti.

Dakle: antifašisti su pobili Dodikove pretke. I on im polaže vijence. Znači li to da su Dodikvi preci bili fašsiti? Ne tvrdim to ja, pazite, nego Dodik donosi takve sulude zaključke.

Neka neko to objasni. Neka neko od njegovih savjetnika, od onih koji su mu pisali ovaj govor u Libertvilleu, uzme papir i olovku i nacrta kako se to sve drži zajedno. Neka nacrta kako istovremeno možeš biti dijete Kozare, dijete porodice preživjelih logoraša iz Jasenovca, i čovjek koji stoji kod Dražinog spomenika i govori o antifašizmu. Stvarno bih volio vidjeti tu mentalnu mapu.

Klimava logika Milorada Dodika

Treće pitanje je najvažnije, i ovo je ono koje niko neće postaviti dovoljno glasno: ako su četnici, koji su nedvojbeno surađivali s ustašama, antifašisti, što su onda ustaše?

Ovo nije retorička figura. Ovo je logička konkluzija.

Četnici su surađivali s ustašama na terenu. Četnici su ustašama predavali civile. Četnici su s ustašama dijelili zonu operacija i potpisivali sporazume dok su zajedno gonili partizane. To su historijske činjenice koje nisu sporne ni u jednoj ozbiljnoj historiografiji, ni srpskoj, ni hrvatskoj, ni britanskoj, ni američkoj.

Dakle, ako su četnici po Dodiku antifašisti, onda su ustaše surađivale s antifašistima. Što znači da su i ustaše, po toj logici, barem povremeno, barem situacijski, barem na pojedinim bojišnicama, stajale na strani antifašizma.

Čestitam, Milorade. Rehabilitirao si i Pavelića i Artukovića.

Nisam ja to rekao. Rekla je tvoja logika.

Ali Dodiku ne treba historija i logika. Dodiku treba slika. Makar i izmišljena. Slika za domaću publiku Jer Dodik odavno ne govori za historičare. Govori za ljude kojima je umor od istine postao ugodniji od istine same. I godinama je u tome uspješan ne zato što je uvjerljiv, nego zato što je glasniji od institucija koje bi ga trebale demantirati, a koje su ili kolonizovane, ili paralizirane, ili jednostavno umorne.

I tu dolazimo do onog što je zapravo najporazniji dio ove cijele priče.

Nije u pitanju sam Milorad Dodik. Dodik je predvidiv. Dodik je čovjek koji je promijenio svaki stav koji je ikad imao, osim jednog: Da je on uvijek u pravu i da povijest treba biti onakva kakva mu trenutno odgovara. Čovjek koji je bio komunistički funkcioner pa postao nacionalist, koji je bio za jedinstvenu Bosnu pa se zalaže za podjelu, koji je bio protiv četnika pa im sad polaže vijence. To više nije ni skandal. To je žanr i manir. To je karijera jednog političkog kameleona i prijetvornika.

Porazan je muk oko njega.

Ni stida ni srama!

Porazan je i način na koji se ova izjava pojavi, napravi val, i prođe. Kao i prethodna. Kao i ona prije nje. Porazno je to što institucije koje bi trebale reagirati na javnu rehabilitaciju nacističkog kolaboracionista šute, jer su te institucije odavno postale dio istog projekta ili su paralizirane suočavanjem s činjenicom da laž više nije iznimka nego osnova funkcioniranja sistema.

Porazno je što mladi ljudi u entitetu Republika Srpska rastu uz narativ u kojem su četnici heroji, u kojem je Jasenovac mit, u kojem je svaka historijska provjera napad na srpski narod. U školama koje kontrolira ista vlast koja polaže vijence u Libertvilleu. U medijima koji će ovu kolumnu nazvati antosrpskom propagandom, jer nemaju argument, a imaju mikrofon.

Dodik stoji u Libertvilleu i govori o antifašizmu, a kod kuće antifašisti koji su stvarno ginuli na Kozari, koji su stvarno oslobodili gradove, koji su stvarno platili cijenu, bivaju ili izdajnici ili klasni neprijatelji, ovisno o tome koliko mu tog dana treba Tito kao kontrast ili kao monstrum.

Na kraju ostaje ona rečenica s N1.

"Apsolutno sam bio protiv tih četnika i takvih organizacija koje su bile spremne da stave vlastiti narod pod nož."

Bio je.

Sad im polaže vijence.

I u tome, u toj bezočnoj, dokumentiranoj, vlastitim riječima potkrijepljenoj promjeni, leži sve što trebate znati. Ne o historiji. Ne o četnicima. Ne o Draži Mihailoviću.

O Miloradu Dodiku.

Čovjek koji je odrastao na priči o Jasenovcu sad rehabilitira one koji su do Jasenovca vodili. Čovjek koji je rekao "apsolutno sam bio protiv" sad kaže "oba pokreta dala su ogroman doprinos". Čovjek koji se zakleo na kosti vlastite porodice sad te iste kosti koristi kao pozornicu za sliku s vijencem nad njihovim ubicama.

Kozara je kulisa. Jasenovac je kulisa. Porodica je kulisa.

Uvijek je sve bila samo kulisa.

Jedino što nije kulisa je interes. I interes se, za razliku od historije, mijenja prema potrebi, bez arhivskih dokumenata, bez objašnjenja, bez trunke stida.

Jer zašto bi ga bilo stid? Od koga? U društvu u kojem laž postane administrativna kategorija, istina je samo stvar izbornog ciklusa.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.