Dragan Bursać: Nakaradna Deklaracija koja bi da legalizuje rušenje partizanskih grobalja!

"Pazite vi perverzne logike: Ako su komunisti jednaki fašistima, onda su i partizani jednaki ustašama. Ako su svi isti, onda niko nije posebno kriv. Onda se može reći da je NDH tek samo jedna od 'grešaka 20. stoljeća', a ne zločinačka tvorevina utemeljena na genocidu. Ako se partizanski pokret proglasi dijelom istog 'totalitarnog mraka', onda rušenje partizanskih grobova više nije neki grijeh. Postaje, u očima ekstremista, skoro pa legitimno stvar."

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba

Klub zastupnika HDZ BiH – HNS, pročitali ste to, uputio je Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH prijedlog "Deklaracije o osudi svih totalitarnih režima". U obrazloženju se priziva Vijeće Evrope, Evropski parlament, univerzalna osuda fašizma, nacizma i komunizma. Na papiru zvuči pristojno. U praksi, miriše na klasični revizionizam.

Jer nije ovo nikakav civilizacijski iskorak. Nije ni suočavanje s prošlošću, daleko je od toga. Ovo je hladno, proračunato prepakivanje historije s ciljem da se izjednači neizjednačivo i opere ono što se ne može oprati.

Ne, nije isto

Pod tobože plaštom osude "svih totalitarnih režima" u parlamentarnu proceduru se gura tekst koji komunizam stavlja u istu ravan s fašizmom. Papir trpi sve. Savjest zato ne bi smjela.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Naravno, zločini počinjeni u ime komunističke ideologije moraju biti imenovani. Goli otok, Blajburg, politički progoni, obračuni bez suđenja – sve to zahtijeva jasnu osudu. Ali to nije isto što i genocidna država čiji su temelji bili rasni zakoni, logori smrti i sistematsko istrebljenje čitavih naroda.

Fašizam na ovim prostorima nije bio "ideološki višak". Bio je projekt istrebljenja. Ljudi su ubijani jer su rođeni kao Srbi, Jevreji, Romi. Zbog imena, porijekla, krvi. To je bila državna politika. Industrija smrti.

Komunistička Jugoslavija bila je autoritarna, jednopartijska, često brutalna prema neistomišljenicima. Ali nije bila rasna država. Nije imala zakon koji kaže da neko mora nestati zato što pripada određenoj naciji. To su elementarne razlike. Ko ih briše, briše i granicu između žrtve i dželata.

A najopasnije u cijeloj ovoj priči jeste pokušaj da se pod istu etiketu gurne i partizanski pokret.

Većina partizana čak i nisu bili komunisti. Bili su seljaci, ribari, studenti, radnici, fratri, učitelji. Ljudi koji su ustali protiv okupatora. Mnogi nikada nisu držali partijsku knjižicu u rukama niti su je ikad vidjeli. Držali su pušku jer im je selo spaljeno, jer im je brat odveden, jer su gledali kako komšije nestaju.

Sjetite se!

Koliko je Dalmatinaca poginulo pod petokrakom boreći se protiv fašizma? Koliko Hrvata iz Zagore, iz Splita, sa otoka, iz Zagorja i Podravine? Koliko Krajišnika s Kozare? Koliko Bošnjaka iz istočne Bosne? Zar će se i njih sada podvesti pod isti moralni imenitelj s ustaškim pokretom?

To je pljuska mrtvima.

Moj djed je bio partizan. Nije bio ideolog. Bio je čovjek koji je znao šta znači okupacija. Poslije rata, kada je došlo do sukoba sa Staljinom, borio se i protiv onih koji su pokušavali Jugoslaviju pretvoriti u sovjetsku provinciju. Nije sanjao Moskvu, nego slobodu na svom Grmeču. Nije ginulo to pokoljenje za tuđu imperiju, nego za vlastitu zemlju.

Jugoslavija nije bila sovjetska kolonija. Nije bila isto što i zemlje iza željezne zavjese. Ljudi su putovali, radili u Zapadnoj Evropi, studirali vani, pitajte kjude iz Zapadne Hercegovine ako ne vjerujete meni. Kulturna scena je disala, film, muzika, književnost. Sistem je imao ozbiljne mane, ali nije bio kopija staljinizma.

Kada se evropske rezolucije, pisane u kontekstu baltičkih deportacija i gulaga, mehanički preslikaju na bosanskohercegovački teren, dobije se iskrivljena slika najblaže kazano. Tamo gdje je komunizam bio sinonim za okupaciju, razumljiva je drugačija historijska osjetljivost. Ovdje je partizanski pokret bio oslobodilački.

I tu dolazimo do suštine: ova deklaracija nije samo simbolička.
Ona je politička poruka. Ako su komunisti jednaki fašistima, onda su i partizani jednaki ustašama. Ako su svi isti, onda niko nije posebno kriv. Onda se može reći da je NDH tek jedna od "grešaka 20. stoljeća", a ne zločinačka tvorevina utemeljena na genocidu.
Takva logika ima vrlo konkretne posljedice.

O posljedicama

Godinama se devastiraju partizanska groblja i spomenici. Od Mostara pa nadalje. Čekići, grafiti, eksplozije, sistematsko uništavanje memorije i memorabilija. Počinioci po pravilu ne odgovaraju. Političke osude su mlake ili ih nema.

Ako se partizanski pokret proglasi dijelom istog "totalitarnog mraka", onda rušenje partizanskih grobova više nije napad na antifašizam. Postaje ideološki obračun s "drugim totalitarizmom". Postaje, u očima ekstremista, skoro pa legitimno stvar.

To je tiha amnestija zločinaca.

Jer jednom kada izjednačite one koji su gradili logore smrti s onima koji su ih rušili, sve postaje relativno. Sve se razvodni. Krv i pepeo se pretvore u apstraktne pojmove. A onda je lakše vikati parole, lakše crtati kukaste krstove i klempava slova "U", lakše nekažnjeno gaziti po pločama s imenima poginulih boraca.

Ovo nije borba protiv zločina komunizma. Ovo je borba protiv antifašističkog naslijeđa za relativizaciju ustaštva.

Rušenje temelja antifašističke BiH

I još nešto: antifašizam nije samo historijska epizoda. On je temelj državnosti Bosne i Hercegovine. Ne zabiravite, ZAVNOBiH je rekao da ova zemlja pripada svima – i Srbima i Hrvatima i Muslimanima. To nije bila etnička ekskluziva, nego ideja zajedničkog, antifašističkog prostora.

Ko ruši partizansko naslijeđe, ruši i tu ideju.

Naravno da komunistički period mora biti predmet kritičke analize. Nema svetih krava. Ali kritika ne znači izjednačavanje antifašista i fašista. Ne znači brisanje konteksta. Ne znači stavljanje znaka jednakosti između sistema koji je imao političku represiju i sistema koji je imao rasne zakone i fabrike smrti.

U ovoj zemlji, fašizam je značio klanje komšija. Komunizam je značio zatvaranje neistomišljenika. To nije isto. To nikada neće biti isto.

Ko to pokušava predstaviti kao moralno ravnotežno stanje, svjesno ili nesvjesno radi na rehabilitaciji ustaške ideologije. Svjesno, da se ne lažemo. Jer kad su svi krivi, onda niko nije kriv. Kad su svi totalitarni, onda se i genocid može utopiti u opštu maglu relativizacije.

Deklaracija kao podmetačina

Zato ova deklaracija nije neutralan dokument. Ona je politička poruka da se antifašizam stavi pod lupu sumnje, da se partizanska borba svede na "drugi ekstrem", da se historija prepravi po mjeri savremenih nacionalističkih potreba.

To nije suočavanje s prošlošću. To je njeno prekrajanje.  I na kraju, neka se svako zapita: ako sutra nestane još jedno partizansko groblje, ako se razbije još jedna ploča s imenima ljudi koji su ginuli protiv fašizma, hoće li iko moći reći da to nema veze s ovakvim deklaracijama?

Papir ne ubija.

Ali može dati alibi onima koji to rade.

A kada politika počne davati alibi rušiteljima antifašističkih grobova, onda to više nije deklaracija. To je opravdanje ustaštva, zapakovano u birokratski jezik i servirano kao europska vrijednost.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba