Dragan Bursać: Jel’ to Stanivuković planira hapsiti i sebe i većinu stanovnika entiteta RS?

"Ako Stanivuković uvede zakon o zabrani promovisanja fašizma moraće hapsiti i sebe i 80% stanovnika entiteta! Jer je on taj koji se slika sa četničkom zastavom, promovira njihovu ideologiju, veliča ratne zločince, a ista takva je ogromna, ogromna većina stanovnika RS-a."

Piše: Dragan Bursać za portal Radiosarajevo.ba

Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj političari najviše vole zakone koji bi, kada bi se primjenjivali dosljedno, nekako zaobišli njih. U tom žanru, Draško Stanivuković upravo je isporučio politički biser godine, a godina nije čestito ni počela. Naime, najavio je zakon o zabrani promoviranja fašizma i nacizma. I sada ostaje samo jedno pitanje: hoće li Draško Stanivuković konačno uhapsiti sam sebe po predloženom zakonu?

Trending

Nove informacije o stanju djevojčice Elle (17): "Klinički je stabilnija"

Jer ako bi zakon zaista bio primijenjen, dosljedno i bez folklora, zatvorski sistem bi morao otvoriti posebna odjeljenja, ma šta odjeljenja, čitave zatvorske komplekse za političku elitu entiteta Republika Srpska. U tom scenariju Stanivuković ne bi bio ni sudija ni tužilac. Bio bi dokazni materijal i zatvorenik.

A, da se ne lažemo, radi se o njegovoj populističkoj ideji za jednokratnu upotrebu.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Zapitajmo se: Jel to isti onaj Draško koji se slika sa četničkom zastavom sa mrtvačkom glavom, koji svojata dijelove Hrvatske, koji učestvuje u klerikalnoj četničkoj kontrarevoluciji u Crnoj Gori i koji je zbog svih stvari onimad banovan iz obje ove zemlje? Ili je za njega fašizam i nacizam samo u tuđem dvorištu, kad su ustaše u pitanju?

Ludilu nikad kraja!

Tu je, zapravo, cijela priča. Sve ostalo je fusnota.

Populizam kao političko-četnički selfi

Stanivukovićev politički stil odavno liči na TikTok verziju neočetništva. Kratko, glasno, emotivno i bez potrebe za dosljednošću i istinom.

Prije oko 11h

Nakon nastupa kontroverznog Thompsona: Stanivuković hoće da zabrani promovisanje fašizma i nacizma

Izeš sad istinu!

U toj estetici nema mjesta za pamćenje, jer pamćenje je neprijatelj populizma. Populizam traži stalni reset. Svaki dan nova poza. Svaka izjava nova istina.

Danas je to navidna borba protiv fašizma.

Jučer je bila fotografija sa četničkom zastavom.

Sutra će biti nešto treće. Vozi Miško!

Ovakva vrsta politike ne poznaje ideologiju, nego samo publiku. Ideologija je dekor, publika je cilj. A publika u entitetu koji decenijama njeguje kult ratnih zločinaca reaguje na riječ "fašizam" samo kada ona dolazi sa zapada, juga ili iz Sarajeva. Nikada iz vlastitog dvorišta.

Zato ovaj zakon nije zakon. Ovo je performans.

Entitet koji bi morao uhapsiti sam sebe

Zamislimo, hipotetički, da zakon prođe i da se primjenjuje bez selektivne amnezije. Šta bi se dogodilo?

80% javnog prostora moralo bi nestati preko noći. Murali, grafiti, spomenici, nazivi ulica, javne ceremonije, pjesme, ikonografija, politički govori, školski sistem, svetosavlje…. Čitava simbolička infrastruktura jednog društva našla bi se pod udarom zakona koji Stanivuković predlaže.

Jer fašizam nije samo svastika. Fašizam je i glorifikacija pokreta koji su sarađivali s okupatorom. Fašizam je i veličanje ideologija koje su masovno ubijale civile. Fašizam je i romantizacija pokreta koji su ostavili masovne grobnice iza sebe. Fašizam je kolabiracija sa fašistima vojna, civilna i duhovna. I najvažnije, fašizam je populus, dakle narod koji ga podržava. Ili kako to Boro Dežulović fino reče, ne biva fašizam kad ima dovoljno fašista, nego kad ima dovoljno malograđana koji će ih dočekati cvijećem.

Ako bi zakon bio iskren, 80% političkog folklora Republike Srpske moralo bi završiti na sudu i po zakonu na robiji.

I zato pitanje nije retoričko. Ono je brutalno konkretno: ko bi prvi bio optužen i osuđen?

Problem ogledala

Stanivukovićev prijedlog savršeno pokazuje psihologiju nacionalizma. Nacionalizam nikada ne vidi sebe. Nacionalizam vidi samo druge nacionalizme. Fašizam je uvijek "njihov". Naš je "patriotizam". Njihovo je "ekstremizam". Naše je "tradicionalno".

To ogledalo nikada ne radi.

Jer kada bi radilo, politički pejzaž regiona bi se raspao od vlastite refleksije. U tom ogledalu pojavili bi se svi oni koji se kunu u antifašizam dok istovremeno normalizuju ideologije koje su sarađivale sa nacistima. Pojavili bi se političari koji plaču nad žrtvama selektivno, po nacionalnoj pripadnosti. Pojavili bi se gradonačelnici koji mijenjaju imena škola i crtaju mapu regiona po vlastitim snovima.

I onda bi zakon morao krenuti od vrha.

Antifašizam kao politički rekvizit

Najtužniji dio ove epizode nije licemjerje. Licemjerje je standard političkog života. Najtužniji dio je degradacija riječi antifašizam.

Antifašizam nekada je bio stvarni historijski identitet. Danas je postao puki politički rekvizit. Riječ koja se izvlači kada treba sakriti vlastiti ekstremizam. Riječ koja služi kao moralni filter kroz koji prolazi samo tuđa krivica.

Stanivukovićev zakon savršeno se uklapa u tu tradiciju. Antifašizam bez suočavanja. Antifašizam bez memorije. Antifašizam bez hrabrosti.

Antifašizam kao PR. Isprazna, nebitna riječ.

Ironija kao politička sudbina

Ironija ove situacije je savršena. Gradonačelnik koji je političku karijeru gradio na četničkim simbolima i narativima koji bi pod ovim zakonom bili sankcionisani, sada želi biti zakonodavac protiv fašizma.

To je kao da piroman predlaže zakon protiv požara dok drži upaljač u ruci.

Ali to je logika populizma. Populizam nikada ne priznaje kontinuitet. Populizam živi od kratkog pamćenja. A kratko pamćenje je najjeftiniji politički kapital.

Ko se zapravo boji zakona?

U ovoj priči niko se ne boji fašizma. Fašizam je već normalizovan. Ono čega se političari boje jeste dosljednost. Dosljednost bi bila politička katastrofa.

Dosljednost bi značila priznati da problem nije samo "kod drugih". Dosljednost bi značila priznati da je društvo u kojem živimo duboko prožeto mitologijama koje hrane ekstremizam. Dosljednost bi značila priznati da politička karijera mnogih počiva upravo na tim mitologijama.

Dosljednost bi bila političko samoubistvo.

Zato zakon nikada neće biti dosljedan, preciznije oni koji ga (ne)provode.

Hoće li Draško Stanivuković uhapsiti sam sebe?

Ovo pitanje zvuči kao satira, ali je zapravo dijagnoza. Dijagnoza politike koja proizvodi zakone za publiku, a ne za pravdu. Dijagnoza društva koje traži krivce svuda osim u vlastitom dvorištu. Dijagnoza političke scene koja vjeruje da građani nemaju pamćenje.

Stanivuković naravno NEĆE uhapsiti sam sebe. Naravno da neće. Zakon, ako ikada ugleda svjetlo dana, biće selektivan, kozmetički i simboličan. Biće još jedan politički performans. Još jedna predstava za publiku koja je naučila da politika ne mora biti dosljedna da bi bila popularna.

Ali pitanje ostaje kao podsjetnik.

Jer svaka ideja ima svoju logičku posljedicu. A logička posljedica ovog zakona vodi ravno do političkog ogledala.

I tu nastaje problem.

Jer ogledala su opasna stvar. U njima se vidi ono što politika najviše mrzi – istina.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba