Sušić: Dok se Washington i Bruxelles svađaju oko OHR-a, Dejton i presude ESLJP-a na čekanju

Kada je Christian Schmidt najavio ostavku na mjesto Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini 11. maja 2026. godine, pozivajući se na "lične razloge", malo ko od posmatrača uzeo je to objašnjenje bez rezerve.

Pet godina Bonskih ovlasti, političkih sukoba s Republikom Srpskom i sve transakcionalnijeg odnosa između OHR-a, Washingtona i evropskih centara moći ostavilo je instituciju Visokog predstavnika osporavanijom nego u ranijim fazama postdejtonske ere.

Piše: Dr. Sejo Sušić, za portal Radiosarajevo.ba

Trending

Hrvatski mediji o BiH u grupi B na Svjetskom prvenstvu: Zmajevi imaju historijsku priliku

Ono što je uslijedilo nakon Schmidtove najave nije izgledalo kao rutinski administrativni prijelaz. Naprotiv, otvorilo je pitanje šireg geopolitičkog nadmetanja unutar same međunarodne zajednice o tome kakvu bi ulogu OHR trebao imati u Bosni i Hercegovini u narednim godinama.

Kandidati: Razlike unutar međunarodne zajednice

Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira (PIC), koji čine SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Italija, Japan, Kanada, Rusija i Europska unija, sastat će se početkom juna radi razgovora o mogućem nasljedniku Christiana Schmidta.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Po prvi put u historiji OHR-a pojavile su se ozbiljne indicije da Washington želi aktivnije oblikovati izbor kandidata, odstupajući od dugogodišnje nepisane prakse prema kojoj Visoki predstavnik dolazi iz europskih političkih i diplomatskih struktura.

Kao ime koje se najčešće spominje u diplomatskim krugovima izdvojio se Antonio Zanardi Landi, iskusni italijanski diplomata čija karijera uključuje službu u Ottawi, Teheranu, Londonu, Beogradu, Moskvi i Vatikanu. Italija je, prema dostupnim informacijama, pokazala spremnost da formalno podrži njegovu kandidaturu, dok su druge europske države u međuvremenu prilagodile svoje pozicije.

Bez obzira na konačan ishod procesa, sama rasprava pokazuje da pitanje OHR-a više nije samo bosanskohercegovačko pitanje. Ono je postalo dio šire rasprave o odnosima između Washingtona, Bruxellesa i različitih koncepcija međunarodnog upravljanja na Zapadnom Balkanu.

Zašto se govori o "vatikanskom diplomati"?

Medijski opisi Antonija Zanardija Landija kao "Papinog čovjeka" ili "vatikanskog diplomate" donekle pojednostavljuju njegovu biografiju, ali ipak ukazuju na važnu dimenziju njegovog diplomatskog iskustva. Njegova povezanost sa Svetom Stolicom i Suverenim malteškim redom sugerira diplomatski stil koji je više usmjeren prema dugotrajnom pregovaranju, simboličkoj ravnoteži i političkoj suzdržanosti nego prema otvorenoj konfrontaciji.

To predstavlja zanimljiv kontrast u odnosu na mandat Christiana Schmidta, koji je često bio percipiran kao direktan politički akter spreman koristiti Bonske ovlasti radi nametanja rješenja. Zanardi Landi se, prema onome što je poznato iz njegove diplomatske karijere, prije može opisati kao pregovarač nego kao politički izvršilac.

Međutim, upravo tu dolazimo do pitanja koje nadilazi ličnost bilo kojeg pojedinačnog diplomate.

Strukturalni problem

Identitet Visokog predstavnika, ma koliko politički ili simbolički zanimljiv bio, ne mijenja temeljne institucionalne probleme Bosne i Hercegovine.

Prvo, OHR ne može mijenjati Ustav Bosne i Hercegovine. Dejtonski ustavni okvir zahtijeva dvotrećinsku parlamentarnu većinu za svaku ozbiljnu ustavnu reformu. Nijedan Visoki predstavnik — bez obzira na nacionalnost, politički stil ili podršku velikih sila — ne može izvršnom odlukom proizvesti politički konsenzus koji ne postoji među domaćim akterima.

Drugo, najvažnije pravne obaveze Bosne i Hercegovine već godinama ostaju neimplementirane. Europski sud za ljudska prava još je 2009. godine u predmetu "Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine" presudio da ustavni sistem diskriminira građane koji se ne izjašnjavaju kao Bošnjaci, Srbi ili Hrvati. Nakon toga uslijedile su i presude "Zornić", "Pilav" i "Šlaku", koje potvrđuju istu suštinsku činjenicu: postojeći ustavni okvir nije u potpunosti usklađen s europskim standardima ljudskih prava.

Sedamnaest godina kasnije, nijedna od tih presuda nije implementirana. Za to ne snose odgovornost samo međunarodne institucije nego i domaće političke elite svih etnonacionalnih blokova, koje su često pokazivale više interesa za očuvanje postojećeg sistema nego za postizanje stvarnog kompromisa.

Treće, međunarodna zajednica suočava se i s problemom vlastite vjerodostojnosti. Teško je insistirati na vladavini prava i europskim standardima dok se istovremeno godinama tolerira neprovođenje obavezujućih odluka međunarodnih sudova. U tom smislu, OHR je često preferirao kratkoročne političke intervencije koje proizvode medijsku pažnju umjesto dugoročnog i dosljednog insistiranja na implementaciji već postojećih pravnih obaveza.

Pitanje legitimiteta i Republika Srpska

Dodatni problem predstavlja pitanje legitimnosti samog OHR-a. Političko rukovodstvo Republike Srpske godinama osporava legitimitet Christiana Schmidta uz argument da njegovo imenovanje nije potvrđeno rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. Rusija taj stav otvoreno podržava.

Ukoliko bi novi Visoki predstavnik bio imenovan istim mehanizmom — konsenzusom PIC-a bez potvrde Vijeća sigurnosti UN-a — teško je očekivati da bi politički stav Republike Srpske bio bitno drugačiji. To pokazuje da problem nije samo u pojedincu koji obavlja funkciju Visokog predstavnika nego i u rastućem problemu međunarodnog legitimiteta same institucije.

Što bi zapravo trebalo uraditi

Debata o tome ko sjedi u sarajevskom uredu OHR-a odvlači pažnju od temeljnijeg pitanja: kako bi međunarodni angažman u Bosni i Hercegovini trebao izgledati 2026. godine?

Nekoliko stvari čini se jasnim.

Prije svega, fokus bi trebalo vratiti na implementaciju postojećih obaveza. Prije zahtijevanja novih ustavnih aranžmana ili novih političkih sporazuma, međunarodna zajednica trebala bi dosljedno insistirati na provođenju Dejtonskog sporazuma i presuda Evropskog suda za ljudska prava koje su već obavezujuće.

Drugo, ustavne promjene moraju doći iznutra. Nijedan vanjski akter ne može zamijeniti politički dogovor domaćih stranaka i parlamentarnu većinu potrebnu za ustavne reforme. Jedini održivi put vodi kroz težak, spor i direktan dijalog između političkih predstavnika Bošnjaka, Srba i Hrvata, bez stalnog oslanjanja na međunarodne arbitre.

Treće, Europska unija mora učiniti vlastitu uvjetovanost vjerodostojnom. Status kandidata za članstvo ne može ostati simbolična kategorija bez konkretnih posljedica. Ako je EU ozbiljna u vezi s proširenjem, napredak Bosne i Hercegovine mora biti vezan za jasno mjerljive pravne i institucionalne reforme.

Na kraju, dugoročna budućnost OHR-a mora ostati otvoreno pitanje. Institucija koja je zamišljena kao postratni mehanizam ne može trajati beskonačno bez ozbiljne rasprave o vlastitom mandatu i izlaznoj strategiji.

Zaključak: Pravo pitanje

Pitanje "ko će naslijediti Christiana Schmidta?" na kraju je pogrešno pitanje. Ono usmjerava pažnju na pojedinca i diplomatsku dinamiku, iako su problemi Bosne i Hercegovine prvenstveno institucionalni i politički.

Antonio Zanardi Landi može se pokazati kao iskusan i politički suzdržan diplomata. Njegovo iskustvo u Beogradu, Moskvi i Vatikanu sugerira čovjeka naviknutog na dugotrajne pregovore i kompleksne političke ambijente. Ali nijedan pojedinačni diplomat ne može nadomjestiti političku volju koju domaći lideri — ali ni međunarodna zajednica — do sada nisu pokazali u dovoljnoj mjeri.

Prava sukcesija koja je važna nije ona u OHR-u. To je prijelaz iz modela međunarodnog upravljanja prema stvarnoj domaćoj političkoj odgovornosti. Dok se taj prijelaz ne dogodi, debate o imenima i diplomatskim funkcijama ostat će, u najboljem slučaju, distrakcija — a u najgorem, alibi za nastavak političke neaktivnosti.

**Autor je profesor na Međunarodnom islamskom univerzitetu u Islamabadu na Odsjeku za šerijat i međunarodno pravo

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba