Dragan Bursać: Europski Čović i dinarski Thompson u Mostaru su jedno te isto!
"Fotografija iz Mostara je dobra jer zapravo ruši jednu važnu iluziju: iluziju razlike. Godinama se stvarala slika o 'lošem Thompsonovom nacionalizmu' i 'prihvatljivom Čovićevom nacionalizmu'. Jedni su bili radikali, drugi navodno europski konzervativci. Sada se vidi koliko je ta linija bila lažna. Sve je to prokleto ista pod klempavim U".
Piše: Dragan Bursać za portal Radiosarajevo.ba
Ima ta jedna fotografija koja govori više od hiljadu saopštenja. Jedna fotografija koja briše godine diplomatskog puderisanja, evropskih fraza i beskrajnih deklaracija o "europskom putu". Fotografija je to Dragana Čovića i Marka Perkovića Thompsona u Mostaru. Osmijesi, rukovanje, srdačnost. I tišina. Ona politička, sablasna tišina u kojoj svaka riječ postaje suvišna.
Radnici Stomatološkog fakulteta dobili obećanje da će im biti isplaćena plata
Pa recimo, kako će Dragan Čović objasniti svom jaranu Dodiku druženje s Thompsonom? A treba li uopšte išta objašnjavati? Onaj isti Čović koji govori "čuvajte Republiku Srpsku" sada gradi mostove sa čovjekom čiji koncerti redovno završe ikonografijom NDH. Ako se to zove europska politika, onda je Evropa odavno skrenula s puta i završila u nekom mračnom paralelnom univerzumu Balkana.
Kako će objasniti partnerima iz Trojke druženje sa likom čiji je antifašizam u najmanju ruku upitan da ne upotrijebim koju težu riječ? Nikako! Nikome ne trebaju izgleda objašnjenja!
Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!
Uostalom, ovo je savršeno logičan nastavak političke biografije Dragana Čovića. Nema tu skretanja, nema iznenađenja, nema čak ni pretjerane ironije. Ovo je kontinuitet.
Godinama se prodavala priča o "umjerenom europskom HDZ-u". O stranci koja navodno balansira između nacionalnog i evropskog, između identiteta i demokratskih standarda. U praksi se pokazalo da je balans bio samo retorički trik, politička šminka za međunarodne partnere. Kad kamere odu i reflektori se ugase, ostaje realnost: zagrljaj s Thompsonom.
I taj zagrljaj nije privatna stvar. Nije riječ o muzici, ukusu ili nostalgiji. Riječ je o jasnoj političkoj poruci. O jasnom signaliziranju ideološkog prostora u kojem se HDZ BiH osjeća komotno.
U Mostaru, gradu podijeljenom, ranjenom i simbolički preopterećenom historijom, lider jedne od ključnih stranaka dočekuje čovjeka čiji koncerti su širom Evrope izaivaju zabranje antifašističke proteste i policijske kordone. I naziva ga prijateljem.
Bursać: Slučaj Pendeš - kad se HDZ izjednači s cijelim hrvatskim narodom i postavi iznad države!
Prijateljem. To je jedina Čovićeva konstanta i istina.
Ta riječ nosi težinu koju nijedan PR tim ne može neutralizirati.
A paralelno s tim, u hrvatskoj javnosti se kuhaju spiskovi podobnih i nepodobnih. Ljudi koji su se zamjerili hrvatskim desničarima. Novinari, aktivisti, umjetnici, profesori. Oni koji ne pristaju na mitologiju i ne žele marširati u koloni nacionalnog jednoumlja. Atmosfera polako poprima konture kulturnog i političkog discipliniranja. Poruka lebdi u zraku: zna se ko je "naš", a ko "njihov".
Na drugoj strani, antifašisti pokreću inicijative za zabranu Thompsonovih nastupa. Potpisuju peticije, pišu apelacije, upozoravaju na historijski revizionizam. I tako se ponovo otvara stari balkanski paradoks: jedni pokušavaju spriječiti normalizaciju ekstremizma, drugi ga uvode na velika vrata – kroz osmijeh, rukovanje i fotografiju.
I onda se svi prave iznenađeni i začuđeni.
Ali iznenađenja nema. Čovićev politički put već godinama ide paralelno s Dodikovim. Jedan brani "legitimno predstavljanje", drugi "entitetske nadležnosti". Jedan govori o ugroženosti Hrvata, drugi o ugroženosti Srba. Dvije retorike, isti politički model. Nacionalizam kao stalni pogon vlasti.
U tom kontekstu, Thompson je savršeno logičan izbor. Simbol kulturnog prostora koji se hrani mitovima, ratnim narativima, neoustaštvom i nostalgijom za autoritarnim identitetima. U tom prostoru evropske vrijednosti služe tek kao diplomatski dekor, nešto poput zastave koja se ističe kad dolaze strani gosti.
Fotografija iz Mostara je dobra jer zapravo ruši jednu važnu iluziju: iluziju razlike. Godinama se stvarala slika o "lošem nacionalizmu" i "prihvatljivom nacionalizmu". Jedni su bili radikali, drugi navodno europski konzervativci. Sada se vidi koliko je ta linija bila tanka i krhka.
Jer kad lider stranke koja govori o EU integracijama srdačno dočekuje Thompsona, granice se brišu. Ostaje samo politička matematika: nacionalizam kao zajednički jezik.
Zato je pitanje o savezništvu sa Dodikom zapravo pogrešno. Ne treba Čović ništa objašnjavati Dodiku. Oni se savršeno razumiju. Dodik fotografijom s Putinom, Čović fotografijom s Thompsonom. Svako ima svoju verziju poruke za biračko tijelo. Svako hrani vlastiti narativ ugroženosti i identitetske mobilizacije.
A međunarodna zajednica? Ona će vjerovatno opet govoriti o "kompleksnoj situaciji" i "potrebi za dijalogom" o želji da se "ne prenagli sa zaključcima". Ublehe. Puste ublehe!
Dok se u pozadini mijenja planetarni politički pejzaž.
Jer ovo nije samo epizoda. Ovo je signal. Poruka biračima, poruka partnerima, poruka protivnicima. Poruka da se politički prostor pomjera udesno i da se to više ni ne skriva.
Maske su pale ako ih je ikad i bilo.
I sada dolazi najzanimljiviji dio: reakcije. Hoće li biti stvarnih političkih posljedica? Hoće li partneri iz državne vlasti reagirati ili će se sve završiti na saopštenjima i moralnim osudama? Hoće li međunarodni akteri primijetiti očigledno ili će opet govoriti o stabilnosti i kompromisu?
Odgovori su prilično predvidivi. Ništa od svega toga!
Jer Balkan ima posebnu sposobnost normalizacije skandala. Ono što bi u drugim državama izazvalo politički potres, ovdje se pretvara u još jednu vijest koja traje 24 sata. Ako i toliko. Sutra dolazi nova kriza, nova tema, nova fotografija.
I tako u krug.
Ali svaka takva fotografija, svako susret ostavlja trag. Pomjera granice prihvatljivog. Navikava javnost na ono što je jučer bilo nezamislivo. I upravo u tome leži najveća opasnost.
Ne u jednom susretu, nego u procesu navikavanja.
Navikavanje na ideju da je ekstremizam legitimni dio političkog folklora. Navikavanje na ideju da se istorijski revizionizam može relativizirati. Navikavanje na ideju da je sve to samo "drugačiji pogled".
U Mostaru se dogodio trenutak političke iskrenosti. Kratak, neplaniran i brutalno jasan. Bez filtera, bez diplomatskog jezika, bez evropskih fraza.
Fotografija koja govori: ovo smo mi.
I zato ova priča nije o Thompsonom. On je simbol, kulisa, muzička pozadina političkog teatra. Ovo je priča o političkoj hrabrosti da se prestane glumiti. O trenutku kad retorika i realnost konačno postanu jedno.
Maske su pale.
A kad maske padnu, ostaje samo lice politike kakva zaista jeste.
* * *
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba
NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:
Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu".
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, isti dan kad je kolumna objavljena, može to isključivo uz pismeno odobrenje Redakcije portala Radiosarajevo.ba.
Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Povezano
/ Najnovije
