In memoriam | Goran Babić (1944–2026): Posljednji pisac velike jugoslavenske književnosti

Ljudskog i spisateljskog gorostasa ispratit ćemo sutra, 30. aprila 2026., u podne na beogradskom Jevrejskom groblju. Danas (srijeda, 29. april), dok tražim riječi s kojima bih se oprostio od starog prijatelja, s mukom ih pronalazim.

Naviru likovi, susreti i događaji, sve je patinasto, poluvjekovno. Milan Milišić, Luko Paljetak, Stipe Šuvar, Ivica Račan, Abdulah Sidran, Danijel Dragojević, Filip David, Igor Mandić, Lordan Zafranović, Ibrahim Hadžić, Predrag Čudić... Dugi razgovori, oni u Zagrebu, Mostaru, Dubrovniku ili potonjih decenija oni u beogradskom kafiću "Galerija", samo zbunjuju i mrse misli o ovom velikanu.

Piše: Dragan Banjac, za Radiosarajevo.ba

Trending

FOX Sports sjajnom ilustracijom najavio dolazak Zmajeva na Mundijal

Goran Babić (Vis, 1944), pjesnik, prozni pisac, dramaturg, novinar, konceptualni umjetnik i društveno-politički radnik (inače diplomirani ekonomista), objavio je više od stotinu knjiga poezije, proze, dramskih tekstova, književne kritike, angažiranih i polemičkih tekstova... Njegova poezija uvrštena je u mnoge domaće i inostrane antologije, ali kako je govorio, njegove tri kćeri, unučići i praunuk su najvrednije što će ostati od "posljednjeg pisca velike jugoslavenske književnosti", kako je sebe vidio.

"IZDAJNICI" NAJBOLJI PISCI: U predgovoru Vidnog polja Ante Tomić kaže: "Za Gorana Babića u Hrvatskoj se ne zna. Ni u Srbiji, istina, on nije osobito čuven, ali zato nitko nije kriv. U Hrvatskoj, s druge strane, odakle je pjesniku ćaća, gdje je rođen, poživio skoro pola vijeka i objavio gomilu knjiga, Babić i njegovo djelo planski su iskorijenjeni. Povjesničari književnosti ga ne spominju, a antologičari ga zaobilaze jer je političkom odlukom, odlukom koja nigdje nikad nije zapisana, ali zbog toga nije bila manje neumoljiva i okrutna, na izdajicu našeg naroda od hiljadu devetsto devedesete spustila se tišina".

I u toj tišini, navodi Tomić, neće se čuti ni za ovu knjigu (Vidno polje – p.a.), a trebalo bi. Nakon što su nas najžešći patrioti na svaki mogući način uništili, valja pročitati Vidno polje Gorana Babića da bi se shvatile dvije stvari. Pod jedan, da je izdaja često jedini izbor časnog čovjeka i, pod dva, da su izdajnici naši najbolji pisci.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

"Goran Babić čovjek je na svoju ruku. Dok su drugi naši pjesnici i pisci devedesetih išli u progonstva u skladu s tim kako su im zvučala imena i prezimena, jedini je Babić u progonstvu završio isključivo vođen svojim uvjerenjima. Babić je veliki pisac, predivna luda glava svih naših književnosti i one jedinstvene, samo njegove, jugoslavenske književnosti", zapisao je Miljenko Jergović.

PJESNIK O PJESNIKU: Cjelokupno, valjda, naše društvo "boluje" od raznolikih stereotipa, da ljekari, pisci i novinari jedni druge samo "blate". Babić je i tu izuzetak, a evo potvrde, Goranovog slova na predstavljanju (2022) zbirke pjesama Zgrad Milana Milišića, koju je priredila njegova životna saputnica Jelena Trpković.

Već sam jednom negdje napisao kako je naš najveći gubitak u prošlom ratu smrt Milana Milišića. To nije gubitak samo naše pjesničke generacije, to je neshvatljiva i apsurdna nesreća, koja je zadesila i pogodila jedan čitav kulturni krug. Onaj kulturni krug koji je u mnogome legitimirao ovaj dio Evrope. Ako se to, možda, tada i nije dobro vidjelo, tj. ako to, tada, nije još bilo postalo opće mjesto – ne znači da to tako nije bilo, tj. da to nije bila istina.

Postoje u raznim epohama nezamjenjivi ljudi, unikumi, unikati. Ljudi koji na neki način formuliraju svoje vrijeme. Njihov glas, njihov sud i mišljenje naprosto imaju veću specifičnu težinu, oni su misao epohe, njezin kritički stav. Danas je, naprimjer, jasno da je Sidranov potpis u Bosni nešto, baš kao i Tucićev u Vojvodini. Takav je bio i Milišićev, ne samo u Srbiji, nego i u Bosni i u Hrvatskoj. Recimo to i ovako – izgubili smo, glupo i tragično, jedno od svojih prvih imena, jednoga od malobrojnih koji su krčili put, postavljali putokaz i nosili se s olujama i vjetrenjačama.

Znam da će biti i takvih koji će reći kako su ovi (moji) redovi puka pretjerivanja, ali zavidljivci i neznalice i tako nikad nisu bivali pripušteni za naš astal. Za njim, za tom nevelikom sofrom, sjedilo je izabrano društvo i samo ono znade koga smo izgubili. Budimo u umjetnosti elitisti – ostali nisu važni. Tako smo se, uostalom, i družili. Kad bi došao u Sarajevo, Milan bi se nalazio sa Stevanom i Avdom, možda i sa Markom. Kad bi došao u Zagreb, nastojao je pronaći Danijela ili Severa, a zasigurno nije tražio Reinhotera ili slične mediokritete. Ali, zastranih…

Pišući pjesme, baveći se, dakle, najzaludnijim od svih ljudskih poslova, pisao sam o mnogima, pominjući rjeđe njihova imena, a češće sudbinu. Jer mnoga sudbina zavređuje da se udjene u stih i jer je život jači od imaginacije. Malo ih je, međutim, da o njima govore čak dvije moje pjesme – Milan je jedan od tih malobrojnih, a pjesme su nastale (i objavljene) za njegova života.

Često se nismo slagali, u koječemu. To danas više i nije važno, premda je vrijeme više dalo za pravo njemu nego meni. Da je ostao živ (i da je živio ovdje u Srbiji, a ne u Dubrovniku), on bi u proteklih desetak godina zasigurno bio jedan od najgorljivijih opozicionara, žešći od Kiša, Kovača, Muce Stevanovića i Bogdana Bogdanovića, možda najciničniji. U Hrvatskoj ne vjerujem da bi se snašao ili bi se, možda, ponovila storija iz prethodnog rata, upravo ona zbog čijeg je opisa nastradao osamdesetih godina. Ali, već tu se ne bismo složili i svađa bi bila neminovna, jer je on znao da je moja baba, nona Lucija Brangjolica, rođena takorekuć na Stradunu, što je za gospare jedini validni argument.

Ne može se reći da nije bio lukav. Kad sam išao da ga vadim iz onih prvih govana (vezanih za "Laus"), ispostavilo se da su on i Risto Vreća/Vrića (šef UDB-e u Dubrovniku, na koga me uputio Šuvar) školski drugovi i da sam ja u toj stvari ne samo nepotreban, nego i suvišan i nekompetentan, ali na neki način (na jedan sasvim suptilan način) sve je ipak bilo povezano. Srbi bi rekli – uvezano. Jer je Milan, svakako dobronamjerno, insistirao koju godinu ranije na uvrštenju Stamaća u izbor (poezije) posvećene oslobođenju Dubrovnika, a ja sam bio protiv. Jer je Stamać od mladosti naginjao ustašluku i jer su ustaše (i Talijani) mog oca držali u dubrovačkom zatvoru 1941/2. godine. I jer je nemoguće sa "Lili Marlen" slaviti Parišku komunu.

Eto, naprimjer, oko čega smo se nas dvojica klali. Oko profanih stvari nikad nije bilo ni najmanjeg problema. Pisao je za "Oko" svoje veličanstvene putopise s jadranskih otoka, nalazili smo se kojekude, pili po krčmama, vodio me po Gradu, objašnjavao mi Boninovo, tačnu tačku s koje su osramoćene djevojke od svoje volje išle u smrt, skokom sa stijene. Jednom smo u Komiži na književnoj večeri zajedno kazivali stihove i nakon priredbe (jer smo zakupili kabinu na vaporu) večerali u nekoj konobi, uz vino. Sporječkali smo se brzo oko Tonka Maroevića, tj. njegove poezije. Milan, koji je znao biti pretjerano oštar prema beogradskoj poeziji, potpuno je nekritički prihvatao maltene sve iz/od zagrebačke produkcije, pa tako i nevoljnog Maroevića, čovjeka dobrog, vrijednog, poštenog i kulturnog, ali bez osobitog dara i snage za najtežu sportsku disciplinu, za manijakalnu pjesničku umjetnost. Noć je odmicala, vino je nestajalo, nas dvojica, naravno, od svojih (oprečnih) stavova nismo odustajali i napokon, kad su dokazi ponestali, uzeh Milišićevu salvetu i za tili čas ispisah dvadesetak stihova pod naslovom SPILJA, VEZ, ispod čega potpisah nesretnog Tonka. Milan uze papir/salvetu, nagnu onaj grbavi nos, poče da štije (Sidran bi rekao – vlat po vlat, češljem najgušćim) i na koncu priznade: "Jest, majku mu, u pravu si", reče. "Kako ne bih bio u pravu", dometnuh, "kad sam neku noć pročitao u Akademijinom ‘Forumu’ 57 pjesama Zvonka Mrkonjića i pronašao u njima ukupno tri stiha!?"

Otada je, uglavnom, uvažavao moje mišljenje o poeziji. Ostalo i tako nije važno jer iza nas, osim poezije, neće ostati ništa. Zbog toga i samo zbog toga što je bio jedan od velikih i lijepih pjesnika ovog jezika, Milan Milišić je i danas živ, premda već deset godina nije s nama. Ne vjerujem da je umro, mislim da je pobjegao od Jelene kako bi na miru pio u nekoj jeftinoj rupi gdje donose vino iz Konavala. Jer sam ja njega poznavao dobro, nije mi slučajno slao avionom svoju djecu, svoje male sinove iz Dubrovnika za Zagreb da ih proslijedim majci za London.

Ne može takav umrijeti, živ je, samo se pretvara. Dosadilo mu je pisanje. I pisci.

ZAGOVORNIK JUGOSLOVENSTVA: Bio je i veliki polemičar. Posebno se pamti ona antologijska s Igorom Mandićem. Nosio je i dangu velikog Jugoslovena i antinacionaliste, zbog čega je u hrvatskim antologijama proglašen izdajnikom.

Ja i jesam (ili si tako samo umišljam) daleki nastavljač one hrvatske tradicije koja je u Beogradu vidjela Pijemont, kulu svjetilju južnoga slavenstva, svijetlu tačku na kraju hiljadugodišnjeg tunela. Ta tradicija je svakako značajnija i jača od ove današnje mizerije, reći će u intervjuu Branku Rosiću prije četiri godine.

Sad se postavlja pitanje – ko je (ili tko je) izdajnik? Gospoda koja slijede učenje Adolfa Hitlera (kroz praksu NDH, Nezavisne Države Hrvatske) ili ja koji sam se od te zvijeri sklonio? Umjetničko djelo nekog autora u samoj je stvari gotovo nevažno jer su Kantosi Ezre Paunda ili Plodovi zemlje Knuta Hamsuna sasvim nemoćni u sukobu s optužbom za kolaboraciju. Efijalt, koji je doveo Persijance iza leđa Leonidi kod Termopila, nije pisao ni stihove, ni prozu, ni drame, a Sokrata nije spasila čak ni filozofija.

"Poslije smrti Mandićeve kćeri učinilo mi se da je sve oko čega smo se tolike godine svađali i polemizirali manje važno. Pomirili smo se jedne godine na Sajmu knjiga..."

DUGA PARTIJA ŠAHA SA SIDRANOM: U pomenutom intervjuu s Rosićem pominje se nadmetanje u šahu s kolegom i prijateljem Abdulahom Sidranom koje je trajalo dva dana i jednu noć, na stotine vezanih partija.

Nas dvojica smo drugovi iz mladih dana. On je stariji svega dvije sedmice, tako da je vrlo teško reći nešto kratko i koncizno o onome što traje pet decenija. Normalno je da je u tako dugom periodu bilo kojekakvih oscilacija – u jednom je trenutku on bio na mukama, u drugom sam na mukama bio ja, pa se to mijenjalo, ali smo uvijek jedan drugom pomagali, naravno u mjeri u kojoj je to bilo moguće.

Možda bi bilo, ako ne pametno, a ono sigurno zanimljivo, napisati knjigu (ili snimiti film) o našoj saradnji i druženju općenito. Vjerujem da će do toga i doći, jednoga dana kada nas dvojice više i ne bude.

GENERAL IVICA KUKOČ: "Pitao me jednom general Ivica Kukoč, drug mojih roditelja iz ratnih dana, zašto sam došao u Beograd.

Pitao me čovjek, Splićanin, koji u Beogradu živi pedesetak godina, maltene pola vijeka, pitao me onaj koji je, kao komesar, na Vicka Krstulovića, komandanta, vodio Dalmatince u slavnoj bici na Sutjesci.

Ti znaš, Ivice – rekoh mu – da sam ja pisac, a piscu je (da bi bio to što jest) neophodna nesreća. A gdje ima više nesreće nego u Beogradu pod sankcijama i bombama?

Vidio sam da je iznenađen i da ne nastavlja s pitanjima.

S vremena na vrijeme obiđem zid, ogradu groblja na Sjevernom bulevaru u Beogradu, u kojoj je urna s njegovim pepelom. Odšutim neko vrijeme, a on me ništa ne pita.

KRLEŽIN SPROVOD I KRKLECOVA SAHRANA: U pogrebnoj povorci na Krležinom sprovodu koračao sam tik do Ive Latina, tadašnjeg gradonačelnika. Mislim, kazao sam Latinu u razgovoru, da se trebala poštovati Krležina volja, a on je rekao da je posvađan s 90% mirogojskih pokojnika. Trebalo ga je pokopati na Jurjevskom groblju, nedaleko od Gvozda i njegove kuće.

Latin, međutim, nije slučajno bio birokrata pa je uskliknuo – ali Jurjevsko je zatvoreno groblje i tamo se mrtvaci više ne pokapaju.

Inače, čuo sam da je u međuvremenu Latin umro, ali ne znam gdje je Latin ukopan.

Kada je u Zagrebu umro Gustav Krklec, otkrilo se da nema groba i da će, po sili zakona, bilježi Babić u Vidnom polju, u kolektivnu grobnicu. "Nazovem Račana, nadležnog u partijskom rukovodstvu Hrvatske za pisce (žive i mrtve), i nakon duže svađe i prepirke natjeram ga da pozove direktora Mirogoja, slavnog zagrebačkog groblja gdje se pokapaju velikani. Direktor, milosrdan čovjek, s radošću prihvati inicijativu i na brzinu izvadi iz groba na počasnom mjestu petoricu davno umrlih austrougarskih generala, jedno mjesto odvoji za Gustava, a ostalo proda zaslužnim hercegovačkim tajkunima".

Godinama smo, u režiji Enesa Čengića, Krklečevog zastupnika na zemlji, posjećivali prvog januara/siječnja Gustavov grob i zalijevali ga vinom za to ljeto, navodi Babić ispod fotografije s Čengićem pored piščevog grobnog mjesta na Mirogoju.

LJUBEĆI TU DJEVOJČICU: Odužih, prekardašio sam. Jednom, blizu podneva, uđe u autobus na Zelenom vencu, stade tik do mene, ali me nije primijetio. Dom omladine, pitam ga, a on nekoliko puta pokazuje prema patosu i glasno reče: "Prva!" Preskočit ću ono što je rekao na moj pasjaluk. Idemo li na isto mjesto, pita. Zašto nisi išao Ulicom carice Milice, kažem Goranu, a on će šeretski da mu je uzbrdo i onda veli što idem naokolo. Idem do knjižare u Makedonskoj da kupim uložak za "parkericu".

Ti imaš "parkericu"! Kupio sam dva uloška i sutradan mu poklonio istu. Radovao se kao dijete zvečki. Nekad si mogao iznijeti curu na peti sprat... Stanovao sam tada, kaže, sam i slobodan, na petom katu zgrade bez lifta u Savskoj ulici u Zagrebu.

Moja tadašnja simpatija, sad nažalost pokojna J. K., te noći se nećkala. Nije joj se penjalo uz tolike stube, a puno smo popili, kazala je.

Zgrabio sam mršavicu, bacio je na rame kao lovac lovinu i krenuo uzbrdo. Ako ovo iznesem – rekoh u sebi – ženim se njom sutradan.

Do četvrtog sam izdržao, dalje nije išlo. Ne bješe mi suđena, mršava teških kostiju. Uskoro je stigla druga, sama se popela i kako je ušla, nije izašla.

Ti odlaziš, bit ćeš u društvu Filipa Davida i Davida Albaharija.

Zbogom, dragi druže!

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.