Savez kolumnista | Šehić: Bosna je ćilimom zastrta

Svašta čovjek može vidjeti kada želi da bezbrižno planinari, čak i kada ništa osim prirode ne želi da vidi. Jer u prirodu se i ide iz tog razloga, da se uživa, da čovjek zaboravi razloge koji su uzrok njegove životne tjeskobe, ili kako god da nazovemo to stanje u kojem moraš otići iz grada na čist zrak, među biljke i divlje životinje. Tamo gdje trava nije opterećena političkim dešavanjima, i gdje se jedino pika rotacija Sunca (tačnije Zemljina rotacija oko njega) i Mjeseca, dana i noći, toplote i hladnoće.

Piše: Faruk Šehić, za Radiosarajevo.ba

Kada izađeš na vrh Trebevića, staneš kraj one kocke s otiskom prstiju i staviš svoj dlan u otisak, okolo je tišina, tek poneki gavran iznad šuma, na desnoj strani planine, onoj prema Sarajevu, klizi ledenim zrakom, ali užitak bivanja na vrhu ove gradske planine je neprocjenjiv. Nikakva kapitalistička kreditna kartica ti to ne može omogućiti, jedino tvoje noge i srce te mogu odvesti gore.

Trending

Cijena nafte raste sedmi dan za redom, Bliski istok i dalje u fokusu

U nedostatku ribolova, moj izazov su planine, a Trebević je gradska planina, pola grada visi na njegovoj tzv. memli strani. Tamo sam kao student živio na tranzitu ispod Soukbunara, a poslije i na Soukbunaru, dok sam memli stranu upoznao tek penjući se i silazeći niz padine Trebevića.

Ent na Hošinom Brijegu

Svašta insan tu može vidjeti, recimo drvo kraj ceste negdje na Hošinom Brijegu od kojeg bih ja napravio turističku atrakciju, jer to drvo je kao Ent iz "Gospodara prstenova". Enti su čovjekolika bića u obliku drveta, te izgraju značajnu rolu u serijalu, pogotovo kada im treba cijela vječnost dok vijećaju da li će ili neće ići u rat. Kada se odluče ići u rat, onda će zlo i biti poraženo. Takav Ent stoji kraj ceste odakle vidiš pola grada.

31.03.26. 12:13

Savez kolumnista | Faruk Šehić: Borba je ljudsko pravo

Trebalo bi tu staviti ploču i napisati nešto domišljato i duhovito, da je, naprimjer, Ent tu došao za vrijeme migracije muslimana iz Hrvatske i Mađarske, kako je Otomanska imperija gubila teritorije, a Europljani pokazivali pravo lice "europskih vrijednosti", kao što je uništavanje svih tragova boravka muslimana na teritorijama gdje vlada časni europski krst, odnosno križ.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Tako je Ent morao u izbjeglištvo, jer je imao pogrešnu religiju, i skrasio se tu nekad u šesnaestom vijeku. Licem je okrenut, meščini, prema planini, kao da je spreman uvijek da bježi, jer se u njega izbjeglištvo uvuklo kao modus vivendi, iako djeluje kao nepokretan, njegove misli su u stanju grozničave borbe da ne bude živ zapaljen, uništen, kako se to kaže, vo vjeki vjekov, jer ima to nesretno ime koje danas, više nego ikad, žulja pravovjerno europsko, desničarsko, odnosno fašističko uho.

Ostavimo Enta na njegovoj vječnoj straži, i kada se insan spušta dalje prema gradu može da beksrajno uživa u padanju sutona, u prizorima džamija s upaljenim kandiljima, ezanima koji na svojim krilima donose suton, a poslije mrklu noć. Ako je pri tome i proljeće, njegov sam početak, onda se treba vratiti malo unazad, do Dolova, naprimjer, gdje se može vidjeti sva ljepota netaknutog života na samom rubu grada Sarajeva, osjetiti miris seoskog života, domaćih životinja i uživati u onome o čemu nisam mogao napisati konačnu riječ ni u jednoj svojoj knjizi – u tom mitskom oduševljenju spram buđenja života u prirodi. U Dolovima trava je zelena kao u pjesmi o izgubljenom, davnom zavičaju.

Ukoliko insan odluči da sa Alpenove ceste (prije Dolova) skrene lijevo kozjim puteljkom pored nekolicine srušenih i grafitiranih kuća, one su na livadi a iznad je brežuljak sa zastavom Republike BiH, onda će zahtjevnom putem silaziti do Boguševca, pa dalje niz Čohodara Meše, uz obilno povlačenje ručne kočnice u vlastitim nogama. Ali, ukoliko na jednom račvanju kozjih staza odlučite krenuti desno prema stijenama kao da ste u hercegovačkom kršu, onda ćete uskom stazom izbiti do malo šire staze od stučenog kamena i onda zavijete desno, i ispadate na lokaciju koju možemo nazvati mračnim sarajevskim toponimom. To su Kazani.

15.02.26. 15:32

Savez kolumnista | Faruk Šehić: Ofanziva bagera i praznih ljuštura

"Bezbrižan šapat"

Prvi put kada sam pod ručnom išao prema Boguševcu na mobitelu sam vidio da su lijevo Kazani, bio sam umoran, pa odlučio da ću otići tamo drugi put. Došao je taj drugi put i stao sam pred ploču na kojoj je Grad Sarajevo napisao imena svojih ubijenih stanovnika, i kao da se sjećaju s tugom i poštovanjem, zauvijek etc., ali nigdje nije pisalo ko je ubio te ljude, a trebalo je da piše. Jer onda nemate pravo da kritikujete zapadnjačke medije koji stalno izvještavaju kako je u raketnom napadu, u bombardiranju, poginulo toliko i toliko školske djece, civila, žena, novorođenčadi, kao da su se sami raketirali i bombardovali u Gazi, Libanonu ili Iranu.

Te sarajevske civile su ubili pripadnici 9. brdske brigade Armije RBiH, tačno se zna i koji. Više od desetak ih je osuđeno (glavni zločinac oslobođen), ali kvalifikacija osude nije uključivala ratne zločine, što ova zvjerska djela nesumnjivo jesu.

Napravio fotografiju i stavio na Instagram, uz kratak komentar da treba pisati ko je ubio nedužne civile. Po komentarima vidim da istina boli određen broj ljudi, bilo da su s brda pucali na grad, ili nas same, koji smo u njemu. Većina, ipak, zna da na istinu možeš nabasati dok šetaš bilo kojim brdom, dolinom, planinom neupadljivo zviždeći pop pjesmu naziva "Bezbrižan šapat". O ratnim zločinima se ne bi trebalo šaptati, nego glasno govoriti.

Bosna je pored ćilima i kostima zastrta.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba