Dragan Bursać: Baka Borka, heroina koja je životom platila svoj čin ljudskosti!

"U avgustu 2000. godine, dok su istražitelji tražili posmrtne ostatke bošnjačkih civila iz mjesta Humići kod Ključa, . Masakrirana. Zaklana. Vezana. Prethodno mučena. I to onako kako se to radi kad se želi poslati jasna i monstruozna poruka. Onako kako se ubija neko ko se usudio dirnuti u 'njihovu' istinu."

Piše: Dragan Bursać za portal Radiosarajevo.ba

Postoje životi koji se gase tiho, poput svijeće koju uhvati propuh. I postoje smrti koje odzvanjaju kao udar zvona, kao krik koji se odbija od planina i vraća nama, savjesti ovog napaćenog komada svijeta. A onda postoje i životi i smrti koji su veći od vijesti, veći od istraga, veći od svih naših halabuka, a ne znamo ništa o njima.

Postoje smrti poput Borkine...

A mi, dvadeset i više godina kasnije, još uvijek zatvaramo oči. Još uvijek okrećemo glavu. Još uvijek kažemo "komplikovano je sve to". Još uvijek, u mjesecu avgustu, u godini Gospodnjoj 2025, ne znamo ko je bila Borka Ožegović — starica sa Manjače koja je uradila ono što muški, mlađi, odgovorniji i jači nisu smjeli ni pomisliti.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

I koja je zbog toga zaklana kao jagnje.

I zato, danas, kada se sjećamo jedne žene koja nam je ostavila moralni testament, moramo izgovoriti naglas: Podignimo Borki spomenik!

Jer bez nje — ne bi bilo pronađeno ni tijela ubijenih Bošnjaka ni istina. A ovo društvo i dalje živi na grudima neobilježenih grobnica i neizgovorenih imena, i mrtvih heroina.

Ko je bila Borka?

Pa otprilike — niko. Tako bi rekli oni koji mjere ljude po titulama, imovini, političkoj vezi, partijskoj knjižici.

Borka je bila obična žena iz Gornjeg Ratkova, Srpkinja po rođenju, starica po godinama, sirotinja po imovini. Ničija heriona. Ničija miljenica. Bez aplauza, bez kamera, bez zaštite. Jedna od onih žena koje nose planinu svijeta na leđima i čitav svoj život u dlanovima.

Ali eto, život je htio da baš ona bude — neko.

U avgustu 2000. godine, dok su istražitelji Instituta za traženje nestalih osoba BiH tražili posmrtne ostatke bošnjačkih civila iz mjesta Humići kod Ključa, Borka je prelomila u sebi nešto što mnogi nikada ne prelome. Prišla im je i rekla gdje da kopaju.

Ništa spektakularno. Nije došla sa kamerama. Nije dala saopštenje. Nije tražila anonimnost. Nije tražila ni zaštitu.

Samo je — rekla istinu.

I tako je, vodeći ih do lokaliteta Bunarevi, pokrenula je proces ekshumacije. Tada su pronađena tijela 23 ubijena čovjeka. Ti ljudi koji bi danas možda imali unuke, ljudi koji bi radili, pisali, živjeli bili su u masovnoj grobnici na Manjači.

Bez Borke — ostali bi pod zemljom i u zaboravu. Zauvijek.

A šta smo mi uradili za Borku?

Mi? Ništa. Ništa osim što smo je zaboravili. Ako smo ikad i znali za nju. Ništa uradili nismo osim što smo pustili da i njen grob bude zakopan u zaboravu.

Jer 15. januara 2001. godine, svega nekoliko mjeseci nakon što je rekla istražiteljima gdje da kopaju, Borka je pronađena mrtva u svojoj kući. Masakrirana. Ne ubijena — ne, ne — to je slaba riječ.

Zaklana.

Vezana.

Prethodno mučena.

I to onako kako se to radi kad se želi poslati jasna i monstruozna poruka. Onako kako se ubija neko ko se usudio dirnuti u "njihovu" istinu. Onako kako se kažnjava neko ko je u mraku zapalio svjetiljku.

A istraga?

Samo cinični smijeh istorije.

Policija Republike Srpske završila je istragu brže nego što je prosječan čovjek mogao pročitati vijest. Otisci? Nikome ne pripadaju. DNK? Nema sa čim uporediti. Tri muškarca? Nikad identifikovana. Motiv? Nikad otkriven. A onda se sve spustilo u fioku, ispod fascikle "neriješeno"…

Eto tako je bilo.

Kakav je to svijet u kojem starica strada jer je rekla gdje su mrtvi?

To je naš svijet.

Naš Balkan.

Naša BiH.

Naš entitet.

Naše čaršije koje se busaju u prsa antifašizmom, čistoćom vjere, domoljubljem, "našima" i "njihovima", a u realnosti ne mogu stati u odbranu jedne starice koja je uradila ono što nijedan ministar, general, političar ili komandant nije uradio.

Nije Borka bila svjedok Tužilaštva BiH.

Nije bila dio predmeta.

Nije bila u programu zaštite.

Nije bila ništa od onoga što institucije vole da spomenu kada se izvlače.

Ali jeste bila Čovjek.

Insan.

Ljudsko biće u najdubljem, najjednostavnijem i po nju najopasnijem smislu te riječi.

I to se, izgleda, nikad ne oprašta.

Zašto o Borki ne učimo u školama?

E to je pravo pitanje.

Zašto Borka nije u udžbenicima historije? Zašto nema javne nadgrobne ploče? Zašto nema ulice? Zašto nema dokumentarca o njoj? Zašto nema obilježavanje godišnjice ubistva?

Zašto se niko, ama baš niko iz institucija, nije pojavio da kaže — "stanite ljudi, ovo je ubijena žena zbog koje smo pronašli mrtve, zbog koje su porodice dobile pravo na dženazu, zbog koje je istina postala vidljiva"?

Odgovor je jednostavan i gorak.

Jer Borka ruši sve naše mitove. Jer Borka pokazuje da zločin nije etnička kategorija, nego ljudska. Jer Borka dokazuje da hrabrost ne nosi kokardu, ljiljan ni šahovnicu. Jer Borka svjedoči da je dovoljno biti čovjek da bi te ubili — ako si rekao istinu.

I zato sistem ne želi Borku. Jer sistem voli šutnju, poslušnost, strah. A Borka je bila sve ono što sistem prezire.

Ko su njene ubice?

Znaju oni koji treba da znaju.

Znaju komšije.

Znaju oni koji su pili kafu s njom, jer su ubice sjele, popile kafu i sok, ostavili otiske i tragove, pa ubila Borku.

Znaju oni koji su vidjeli bijeli golf.

Znaju oni koji su trebali da rade istragu, a nisu.

Znaju oni koji su šutjeli kada je trebalo govoriti.

Znaju — ali ne govore.

I zato danas, dvadeset i četiri godine kasnije, ubice slobodno šetaju.

A baka Borka leži u hladnoj zemlji, kao opomena.

Kao dokaz da se u ovoj zemlji može ubiti čovjek — i ubiti trag — i ubiti pravda — i da niko neće odgovarati.

A šta ćemo mi danas?

Mi ćemo, kao i uvijek, ponavljati fraze.

"Zločin je zločin."

"Treba pustiti institucije da rade svoj posao."

"Ne talasaj."

"Ne otvaraj stare rane."

E pa, Borka nije šutjela.

Borka je talasala.

Borka je otvorila ranu koja je već bila otvorena.

Borka je govorila.

Borka je ubijena.

I zato danas, ako već ne možemo donijeti pravdu, ako ne možemo otkriti ubice, ako ne možemo natjerati institucije da rade posao — možemo barem podići glas.

Možemo se sjetiti Borke, urezati njeno ime: Od kamena, od bronze, od sjećanja, svejedno.

Neka stoji na Manjači. Neka stoji u Ključu. Neka stoji u Sarajevu. Neka stoji u Banjaluci Neka stoji gdje god ljudi razumiju šta znači biti čovjek u vremenu neljudi.

Jer bez Borke, dvadeset i tri tijela ostala bi pod zemljom. Bez Borke, istina bi ostala vječno zakopana. Bez Borke, mnoge majke ne bi imale gdje zaplakati. Bez Borke — i ovo malo pravde koje imamo ne bi postojalo.

P.S.

Ko se naljuti, sam se prepoznao. Ko se poistovjeti, takođe se prepoznao. A ko ostaje?

Oni rijetki, hrabri, ljudi — poput Borke.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.