Bursać: "Cjenovnik smrti"- Kako su Italijani plaćali da pucaju po djeci Sarajeva

"Djeca- najskuplja meta. Muškarci, poželjno u uniformi - nešto jeftiniji. Žene – nešto skuplje. Starci -ubijani besplatno. Raspon iznosa: desetine hiljada eura po ubijenoj osobi, u nekim navodima i 80–100 hiljada za ubijeno dijete. Ako hoće ko da shvati horizont užasa, neka zamisli prizor: majka vuče dijete za ruku preko raskrsnice, čovjek s cekerom prelazi ulicu, starica proviruje iz haustora. U snajperskom nišanu — dijete je 'premija' ,starica je 'gratis', a čovjek s cekerom 'standardna' tarifa. Šta ostaje od civilizacije nakon te računice?"

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba 

Nekada, kad je zlo skrojeno rukama ljudi, izgleda kao film lošeg reditelja — daleko, nevjerovatno, apstraktno, nestvarno. Onda dođe dokumentarac, svjedočenje, tužba, i shvati se da je to bilo — i još jeste — zlo uživo. Shvatimo osupnuti, zatečeni i zaleđeni da su neki neljudi plaćali da u ratu budu turisti smrti.

Trending

Dubravko Barbarić za Radiosarajevo.ba: Želja nam je da se vratimo u Skenderiju, ali...

Da su kupovali privilegiju da ubijaju nedužne ljude, dok su svoje živote vodili kao da je riječ o egzotičnom tursitičkom izletu. Najgore od svega: mnogi od tih neljudi su decenijama ostali slobodni iza zida anonimnosti, bez presude, bez srama.

Skromni malograđanski EU život iza neke odgrade i debele povlastice socijalne države.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Ko su vikend-snajperisti?

Ovih dana stigla je vijest koja para živce, udara u srž i otvara stare rane: tužilaštvo u Milanu pokrenulo je istragu po prijavi koja tereti tzv. "vikend-snajperiste" — građane koji su, prema navodima, plaćali da budu dovedeni na položaje oko opkoljenog Sarajeva i da pucaju po civilima. I takvih je bilo, pazite sad, oko 200.

Ne deset, ne dvadeset nego dvije stotine. Predmet vodi javni tužilac Alessandro Gobbis. Prijavu je podnio novinar i pisac Ezio Gavazzeni, uz podršku bivšeg sudije i tužioca Guida Salvinija. Navodi nisu svedeni na puki populistički trač ili senzaciju, nego su uvezani svjedočenjima, dokumentima i tragovima jedne moralne katastrofe.

U javnosti su već ranije zabilježene reference: od spisa i tekstova italijanskih medija, do dokumentaraca i kolumni iz Bosne i Hercegovine. Srž svega krije se u sintagmi koja bi i u najcrnjem romanu zvučala suviše mrko: "cjenovnik smrti".

Djeca — najskuplja meta. Muškarci, poželjno u uniformi — nešto jeftiniji. Žene — opet jeftinije. Starci — ubijani besplatno. Raspon iznosa današnje vrijednosti procjenjivali su pojedini novinari i istraživači: desetine hiljada eura po ubijenoj osobi, u nekim navodima i 80–100 hiljada.

Zvuči kao bolesna ekonomija, ali ekonomija je upravo ono što je to bila: troškovnik zla, tarife za gađanje i uništavanje čjudksih života. Metak kao artikl. Dijete kao "trofejna meta". Starac kao "gratis bonus". Riječi bole jer su doslovne i znače upravo to što je napisano.

Prije svih "Sarajevo Safari"

O ovome ne bismo govorili ovim intenzitetom da nije bilo i filma koji je pomjerio granice šutnje. "Sarajevo Safari", dokumentarac Mirana Zupaniča, učinio je da se izgovorene i
smiljene rečenice više ne mogu prešutjeti. Ne govori taj film o frontu, opsadnim linijama ili "ratnoj sreći".

Govori o lovu na ljude. Govori o strancima, među njima i Italijanima, koji su — uz pomoć logistike — stizali do brda oko Sarajeva i "kupovali" od četnika priliku da kroz snajperski optički nišan pretvore grad u strijelište. Svjedočenja su surova: mete su birane među civilima, djeca su "vrijedila više", a starci su bili meta bez cijene.

Film je uzdrmao mnoge, ali i otvorio pitanje odgovornosti izvan ekrana.

Tu se, logično, pojavljuju imena i papiri.

Pomenuti Ezio Gavazzeni, koji je formalno podnio prijavu u Milanu. Guido Salvini, pravnik s iskustvom u teškim predmetima, koji stoji uz prijavu. Alessandro Gobbis, milanski tužilac, čije ime se sada vezuje za mogućnost da se napokon otvori sudska dvorana za ovaj slučaj.

Na bosanskoj strani, svjedočenja bivših pripadnika Armije RBiH i obavještajnih službi, među kojima je glas Edina Subašića, umirovljenog brigadira, posebno odjeknuo: on je godinama javno pisao o 'sarajevskom safariju', navodeći rutu kojom su dolazili 'lovci' i objašnjavajući da to nije urbana legenda nego užas s imenima i logistikom.

O logistici…

Logistika je ključ: kako je uopće bilo moguće da "klijenti" iz Trenta, Lombardije ili Pijemonta, recimo, u roku od 72 sata budu prevezeni do položaja iznad Sarajeva? U istragama i javnim svjedočenjima spominju se prelasci preko Hrvatske i teritorija pod srpskom kontrolom, "humanitarne" legitimacije, zataškavanje ruta, pa čak i navodi o korištenju infrastrukture nekadašnje aviokompanije Aviogenex.

Pominju se transferi iz Trsta avionom, potom helikopterom i vozilima kroz ratnu zonu. U nekim iskazima navode se i gradske adrese ljudi iz Torina, Milana, Trsta — ne kao čvrste optužnice, nego kao tragovi koje tek treba provjeriti. Čitava priča izgleda kao mračna turistička mapa Evrope devedesetih: karta na kojoj Sarajevo nije grad, nego lovište; a čovjek nije čovjek, nego lovna meta.

U svemu tome Sarajevo drhti kao živi svjedok. Opsada je trajala 1.425 dana. Ubijeno je 11.541 civila, među njima 1.601 dijete. Prosječno je padalo 329 granata dnevno, a rekord je 3.777 u jednom danu. To su brojke koje same po sebi razdiru. Sad uz to treba dodati i činjenicu da su postojali stranci koji su dolazili "da probaju snajper" na civilima — to dovodi priču na rub nepodnošljivog.

Jer ovdje nije riječ o "sukobu vojski" ni o "greškama rata". Ovdje je riječ o moralnom evropskom sunovratu koji ima i cijenu, i rutu i posrednike.

Ko će pokrenuti zvaničnu istragu?

Ne radi se, naravno, samo o Italijanima. Bosanski rat bio je magnet za sve vrste mračnih avanturista, plaćenika, bolesnih umova i ideoloških sljedbenika. Ali danas je fokus na Italiji i to nije nepravda: pojavili su se dokumenti i najjasnije pravne konture upravo tamo. Ako će negdje početi da se razmotava ova monstruozna priča, neka već jednom krene. Bolje išta nego ništa. Jer dok čekamo, svjedoci stare i nestaju, papiri blijede, a ravnodušnost i zaborav se učvršćuju kao beton.

U međuvremenu ne smije se zanemariti uloga domaćih institucija. Benjamina Karić je, dok je bila gradonačelnica Sarajeva, podnijela krivičnu prijavu protiv NN osoba zbog 'Sarajevo safarija', a potom ju je proslijedila tužilaštvu u Milanu.

Na državnom nivou BiH, priče o slučaju decenijama su kružile, ali su ostajale zakopane u ladicama ili zaklonjene izgovorima. Ako je Milano podigao rampu, Sarajevo treba da otvori arhive i pokrene međunarodnu istragu. Treba otvoriti sve što se ima: službene bilješke, obavještajne izvještaje, snimke, zapisnike, imena posrednika, skice položaja.

Ako se pravda može dohvatiti makar i poslije tri decenije, onda je dužnost svih nas pomoći da se to desi.

Neka se jasno kaže i ovo: "vikend-snajperizam" nije folklor nekažnjivosti, to je zločin s predumišljajem i otežavajućim okolnostima. Namjera, okrutnost, podli motivi — sve je tu.

Dovoljno da se otvore predmeti, da se zatraže međunarodne pravne pomoći, da se imenuju osumnjičeni. Dovoljno da makar jedna evropska država pokaže da ne pristaje na zaborav, nego na zakon.

Zašto su "ture" bile moguće? Zato što rat, osim mrtvih i ranjenih, proizvodi svakovrsne crne rupe. Rupe u nadzoru, rupe u granicama, rupe u pravu i konačno rupe u svijesti i savjesti. Postojao je dakle ekosistem koji je omogućavao da neko iz kancelarije u Milanu ili diskretnog salona u Torinu nazove "organizatora", uplati iznos, sjedne u vozilo ili avion, i zatim se — uz pomoć "humanitarne" oznake i dobro podmazanih barijera — pojavi na brdu iznad Grbavice. Znači bilo je onih što su znali i šutjeli. Evropa je tutnjala svojim dnevnim rasporedima, uvjerena da je Sarajevo neka daleka, lokalna gladijatorska arena, iz koje nikad neće izaći krvavi trag bolesnog egzibicionizma.

Dublja bolest

Naime, ovakav zločin razotkriva i dublju bolest: sklonost da se tuđa patnja pretvori u adrenalin. Taj psihološki profil — bogati lovac na trofej, poremećen ambicijom da "pogađa teško", doživljava dijete kao "skuplju metu" jer zahtijeva hladniju ruku i bolesniji fokus, a i smrt izaziva više bola žrtvinim najbližim — to je rub čovječnosti, ali rub na kojem se, po svemu sudeći, itekako plesalo.

Ako hoće ko da shvati horizont užasa, neka zamisli prizor: majka vuče dijete za ruku preko raskrsnice, čovjek s cekerom prelazi ulicu, starica proviruje iz haustora. 

U snajperskom nišanu — dijete je 'premija', starica je 'gratis', a čovjek s cekerom "standardna" tarifa.

Šta ostaje od civilizacije nakon te računice?

Neki će, naravno, pitati: "Zašto tek sada?"

Odgovor je brutalan: zato što pravo hoda decenijama sporije od metka. Zato što ratne arhive nisu uredno složeni registri, nego razbacani i razbucani magacin ožiljaka. Zato što se političke volje mjere izborima političara, a ne ranama žrtava. I zato što su mnogi koji su znali — šutali.

Danas, ako je u italijanskom Milanu otvoren predmet, to je prilika da se dio tišine raskine. Da se ne ostane na naslovima, nego da se ide do kraja: imena, iskazi, rekonstrukcije ruta, finansijski tragovi, uloge posrednika.....

Sarajevo Safari 2?

Ne smijemo se zadovoljiti filmskim užasom kao "eto, to je tamo negdje nekad bilo".

Dokumentarni film je inicijalna kapisla, novinarski rad dobar početak, ali sudnica je mjesto gdje se zlo mora imenovati. Tu dolaze i imena svjedoka i imena učesnika i imena pomagača. Tu se izgovara i Aviogenex i Trst i sve stanice između. Tu se pominju i oni koji su koristili lažne humanitarne oznake i oni koji su novčano podmazivali granične prelaze.

Tu se redaju i domaće i strane adrese, od Pala do Beograda, od Milana do Torina. I tu se završava priča o anonimnim "vikend-snajperistima" i počinje priča o stvarnim optuženima i osuđenima sa imenima i prezimenima.

U svemu tome, evropska savjest ima ispit na kome je već jednom epski pala. Sarajevo je ogledalo u kojem se kontinent ne vidi lijep, nego goli, krhak i lažno samozadovoljan.

Opsada glavnog grada jedne zemlje u srcu Evrope trajala je duže nego što je pristojno i izgovoriti. U tom vremenu "civilizirani" svijet je naučio kako da racionalizuje sve — i granate, i glad, i snajpere. Ako danas makar jedna evropska metropola odluči da prekine niz racionalizacija i krene u sud, to je više od pravne procedure — to je pokušaj da se vrati smisao riječima: život, dijete, majka, starac.

Zašto i treba li biti milostiv prema monstrumima?

Zato, bez milosti u riječima: zločin koji ima "cjenovnik" pretvara ljudski život u robu. To nije tek kriminalna radnja, to je spuštanje ispod čovjeka. Sarajevo nije tačka na karti nego grad koji je platio cijenu propalog svijeta.

Ako u Milanu sada kucaju na vrata pravde, to nije samo italijanska stvar. To je obaveza svih koji se još sjećaju dima od granata nad Miljackom i snajperskih koridor-hodnika.

Šta sad? Treba uraditi tri stvari. Prvo: otvoriti arhive i pozvati svjedoke — bez figuranata i bez političkih kalkulacija. Drugo: presjeći mrežu šutnje — imena posrednika i pomoćnika jednako su važna kao i imena "lovaca". Treće: tražiti međunarodnu saradnju — od Bosne i Hercegovine preko Italije do svih zemalja kroz koje su „ture“ išle. Pravda neće vratiti djecu, ali će spriječiti da mrtvi budu ubijani drugi put — zaboravom.

P.S. Ako čovjek može da plati da počini zločin nad nevinošću, civilizacija mora da mu uskrati račun slobodnog ljudskog bića. I da mu pošalje fakturu s kamatom: imenom, preizmenom i kaznom. Ako to ne uradimo, oni pobjeđuju. Ako to ne uradimo,
mi gubimo. I ne zavaravajmo se: ono što je jednom dopušteno, može se ponoviti.

Sarajevo nas uči da je granica između distopije i hiperrealnosti tanka kao snajperski nišan. Na toj liniji gubi se čovjek — ili se brani. Izaberimo da ga branimo.

Neka se ne ponovi Sarajevo Safari! Nikada i nikome!

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.