Times of Israel: Dodik poluistinama o učešću Bošnjaka u zločinima nad Jevrejima izobličava Holokaust

Ranije ovog mjeseca Milorad Dodik, dao je niz komentara o Holokaustu u bivšoj Jugoslaviji tokom lobističkog putovanja u Washington. Dodikove izjave, izrečene s političkim ciljevima na umu (raspad Bosne i Hercegovine, op.a.), naglašavaju aspekte lokalne historije za koje se nada da će mu osigurati podršku sadašnje američke administracije. Ove izjave, jednostavno rečeno, tvrde da su bosanski Muslimani (Bošnjaci) bili entuzijastični pristalice i učesnici Holokausta.

Piše: Richard Newell, u blogu za The Times of Israel

Važno je u potpunosti se pozabaviti ovim optužbama jer, uprkos vjerovanju ovdje na Balkanu da "laži imaju kratke noge"; poluistine, mitovi, upotreba i zloupotreba historije, posebno one o Holokaustu, i dalje obiluju u regiji.

Tokom Drugog svjetskog rata, Srbi, Jevreji i Romi u regiji bili su žrtve genocida koji je počinila tadašnja hrvatska vlada saveznica nacista, "ustaša". Pogubljeni s fizičkom, visceralnom brutalnošću, čak su i nacisti bili pomalo šokirani, što ih je navelo da se žale Himmleru. Uz Srbe, Jevreje i Rome, ubijeni su i oni koji su se zamjerili režimu, uključujući mnoge ne-ustaške Hrvate i bosanske muslimane (Bošnjake), od kojih je više od 1.000 ubijeno i u koncentracionom logoru Jasenovac.

Ustaše su, uz Hitlerov blagoslov, preuzele veći dio Hrvatske, velike dijelove Bosne i Hercegovine i mali dio Srbije. Prije nego što je nacističko rukovodstvo uopće zasjedalo na svojoj konferenciji u Wannseeu, ustaše su počele masakrirati zagrebačke Jevreje, puneći jame oko Velebita njihovim tijelima.

Dok su Jevreji i Romi trebali biti ubijeni, Srbi, koje su ustaše najviše mrzile, trebali su biti podvrgnuti "programu trećina": ubiti trećinu, preobratiti trećinu (iz pravoslavne vjere u katoličku), a posljednju trećinu protjerati.

Jasenovac, koncentracioni logor malo poznat izvan Balkana, bio je vrhunac ustaške brutalnosti. Negdje između 80.000 i 100.000 Srba, Jevreja i Roma ubijeno je tamo - uz ostale spomenute - između 1941. i 1945. godine. Svjedočanstva preživjelih Jevreja, Srba i Roma govore o zločinima poput takmičenja u klanju i drugim zvjerskim djelima.

Podrška ustašama među Hrvatima u početku je bila velika, ali je opala u kasnijim godinama rata. Manjina Hrvata pružala je otpor od samog početka, pridruživši se komunističkim partizanima. Od rijetkih Jevreja koji su ostali živi, ​​mnogi su se također pridružili partizanskom pokretu. Srbi, čije je stanovništvo bilo fizički podijeljeno između ustaške "Nezavisne Države Hrvatske" i njemačke države Srbije, bili su uglavnom podijeljeni između Titovog partizanskog pokreta (u kojem su činili većinu) i "četnika" sa sjedištem u Srbiji, nacionalističko-rojalističke grupe koja nije mogla odlučiti ko je veći neprijatelj, Nijemci ili partizani, te se na kraju često udruživala s prvima protiv drugih.

Tokom svojih najaktivnijih godina, četnici su često smatrali prikladnim masakrirati bošnjačke seljane, posebno u regijama oko Srebrenice (obrazac koji se vratio 1990-ih). Kako su se četnici približavali Nijemcima, postajali su sve antisemitskiji i, kako je primijetio Yad Vashem, ili su predavali Jevreje Wermachtu ili su ih jednostavno sami ubijali. U tome im se pridružila izdajnička vlada u Beogradu (sastavljena od Srba koji su simpatisali naciste pod vodstvom Milana Nedića) koji su, prema historičaru Marku Hoareu, bili "vrlo željni ugoditi Nijemcima", a njihova žandarmerija je bila vrlo aktivna u pomaganju nacistima u hapšenju (otprilike) 12.000 Jevreja iz Beograda, od kojih je većina umrla do 1942. godine.

Gdje su se Bošnjaci uklapali u sve ovo? Ustaški pokret uključivao je nekoliko značajnih bošnjačkih ličnosti. Dva brata, Osman i Džafer Kulenović, bosansko-hrvatski muslimani, služili su kao potpredsjednici ustaške države. Ademaga Mešić, Mehmed Alajbegović, Alija Šuljak, Ismetbeg Kapetanović i nekoliko drugih također su imali uloge u ustaškoj vladi. Historičar Max Bergholz dokumentirao je učešće Bošnjaka u ustaškim masakrima nad Srbima koje su predvodile ustaše u zapadnoj Hercegovini. Masakre nad Srbima u selima Raščica Gaj i Pridvorica u jugoistočnoj Bosni izvršila je ustaška "Crna legija", jedinica koja se sastojala prvenstveno od bošnjačkih dobrovoljaca, formiranih kao odgovor na ranije četničke masakre.

Uz to, dok je nacističko rukovodstvo vjerovalo da su muslimanski narodi, iako su sami po sebi rasno inferiorni, gajili veliko divljenje prema islamu i imali pragmatičnije nade da će osigurati saveze s muslimanskim narodima kako bi razbili britanski stisak na Bliskom istoku, iz ove zbunjujuće mješavine potreba i ideologije (zbog koje je nacističko rukovodstvo odobrilo pokušaje reklamiranja "Hadž Muhameda Hitlera" muslimanima kao povratnika Krista, zaduženog za ubijanje jevrejskog antikrista) rođena je ideja o stvaranju dva prvenstveno balkansko-muslimanska odreda SS divizije: albanska SS Skenderbeg i pretežno bošnjačka SS Handžar, formirane 1944. i 1943. godine. Činjenica da su Bošnjaci uglavnom bili slavenskog porijekla i stoga smatrani rasno inferiornim, kreativno je zaobiđena. Kako bi se pojačala regrutacija, tadašnji veliki muftija Jerusalema, Hitlerov saveznik i fanatični antisemita, Hadž Amin Al-Huseini, dva puta je doveden u Sarajevo kako bi ohrabrio lokalne muslimane na učešće.

Uprkos Al-Huseinijevoj posjeti i podršci nekih sveštenika, lokalni Bošnjaci se nisu pridružili jedinici u očekivanom broju. Himmler je bio prisiljen da je smanji i popuni lokalnim Hrvatima. Do trenutka kada je SS Handžar angažovan, većina Jevreja u Sarajevu i drugdje u Bosni već je bila mrtva. Jedinica je kratko služila u sjeveroistočnoj Bosni pred kraj rata dok je Crvena armija napredovala u regionu. Zabilježeno je da su učestvovali u brutalnim zločinima protiv malobrojnih preostalih Srba i da su masakrirali 22 mađarska Jevreja u Tuzli. Na kraju rata, njihovi članovi su dezertirali, nekoliko ih je zarobljeno i kasnije obješeno od strane partizana. Drugi su se probili u razne arapske zemlje i kasnije učestvovali u ratovima protiv Izraela.

Dodikove primjedbe, dakle, nisu bez određene historijske tačnosti, ali namjerno ostavljaju neizrečen vrlo važan dio historije, za koji smo sada zahvalni na prilici da ga ispričamo. Osim onih koji su podržavali ustaše, Bošnjaci su bili prisutni u partizanskom pokretu (boreći se protiv ustaša), čineći čak dvadeset posto snaga u muslimanskim regijama (iako samo između dva i tri posto ukupno). Drugo, mnogi pretežno muslimanski gradovi i sela, uhvaćeni između plime i oseke ustaških/partizanskih/četničkih ofanziva, pokušali su formirati vlastite odbrambene milicije. Neki su direktno apelirali Hitleru da stvori bosansku državicu unutar Reicha. Mnogi su, međutim, odabrali put otvorenog protivljenja ustašama i nacistima. Upravo s ovim pričama bismo željeli završiti.

Krajem 1941. godine, rukovodstva regionalnih muslimanskih zajednica u Bosni izdala su niz deklaracija kojima su (naknadno osuđivala) ustaške zločine nad muslimanima, Srbima i Jevrejima širom Bosne i Hercegovine. Iako često prilično stidljivi u svom jeziku i očigledno zabrinuti za vlastitu sudbinu, apeli su ipak predstavljali direktan zahtjev muslimanskog rukovodstva ustašama da zaustave pokolj. Postoji i mnogo zabilježenih slučajeva muslimanskih vjerskih vođa iz manjih bosanskih gradova koji su se obratili tadašnjem velikom muftiji, Fehimu Spahi, peticijom da pomogne jevrejskim prijateljima.

Postoji mnogo priča o spašavanju, preko stotinu njih je sakupljeno u zbirci koju je uredio bošnjački akademik Dževada Garić, a koja je objavljena 2025. godine. Najpoznatija priča je ona o spašavanju Sarajevske Hagade, koju je napisao imam i akademik Derviš Korkut. Čuvši da se u Sarajevu može pronaći drevna Hagada, Nijemci su poslali nacističkog oficira da je zarobi. Primjetivši to, Korkut je uzeo knjigu i sakrio je u džamiji. Korkutova porodica je zatim primila i sakrila jevrejsku djevojčicu, te je na kraju otpratila na sigurno. Još jedan snažan primjer može se naći u postupcima porodice Hardaga, koja je sakrila jevrejsku porodicu Kabilijo u svom domu u Sarajevu. Porodica Kabilijo je preživjela, pobjegla i stigla do Jerusalema. Tokom opsade Sarajeva od strane bosansko-srpske vojske početkom 90-ih (u kojoj je ubijeno šest Jevreja), porodica Kabilijo je uzvratila uslugu, spasivši Zejnebu Hardaga i njenu porodicu, dovodeći ih u Izrael. Zejnebina kćerka, Sarah, nastavila je raditi u Yad Vashemu i prešla na judaizam. Ove priče su dobro poznate, ponavljane u brojnim prilikama svake godine kako bi se pokazalo kako Bošnjaci podržavaju svoje jevrejske prijatelje i komšije. Pored njih postoji mnoštvo manjih akcija koje se često ne spominju. Bošnjaci bi tajno prevozili jevrejske prijatelje u regije pod italijanskom kontrolom, drugi bi im pomagali s lažnim identifikacijskim dokumentima. Bošnjakinje bi Jevrejkama davale velove i islamsku odjeću kako bi mogle ići u kino i u kupovinu. Imamo priče o sličnoj građanskoj neposlušnosti iz cijele zemlje. Pošto je Jevrejima bilo zabranjeno ići u prodavnice, muslimanske komšije bi kupovale za njih. Kada bi ustaše javno ponižavale Jevreje u gradovima poput Tuzle, ljudi bi protestovali i jednostavno odbijali da gledaju, lišavajući tako ustaše prilike da javno ponižavaju Jevreje. Međutim, jedan stanovnik Tuzle, Ferid Smajić, bio je ogorčen i uporno je izlazio na ulicu svojim jevrejskim prijateljima, nudeći im duhan, čokoladu i, navodno, kriške kukuruznog hljeba. Nekoliko Bošnjaka je uhapšeno i procesuirano zbog pomoći, uključujući i Mehmeda Ćehagića, koji je kao policajac izdao falsifikovane dokumente za preko četrdeset Jevreja i njihove porodice, omogućivši im da pobjegnu. Uhapšen je zbog ovoga (a i zbog toga što nije podigao optužnicu za navedeni dokument), mučen i ubrzo nakon toga je preminuo. Hasan Ahmić i njegova porodica skrivali su jevrejsku porodicu Pesah tri sedmice 1941. godine. Nažalost, pronađeni su i ubijeni. Ustaše su potom pretukle Ahmića na smrt.

Četrdeset devet osoba iz Bosne i Hercegovine je na listi Pravednika među narodima Jad Vašema, od kojih je dvadeset osam bilo Bošnjaka, a ostali su uglavnom bili bosanski Srbi. S obzirom na mali broj stanovnika zemlje u to vrijeme, ovo je izuzetno visok broj.

Međutim, historiju Holokausta u Bosni i Hercegovini ne treba posmatrati s fokusom na spasioce. Prava tragedija je ista kao i svugdje u Evropi: 1941. godine, Bosna i Hercegovina je imala otprilike 14.000 Jevreja, stanovništvo koje je tamo živjelo skoro 400 godina. Do 1945. godine, 12.000 ih je mrtvo. Preživjeli, ne imajući gdje drugdje otići, otišli su u Izrael. Ideologija koja je ovo pokrenula i dalje je aktivna. U proteklih nekoliko dana, izraelska ambasadorica u regiji Galit Peleg, bila je prisiljena oštro osuditi koncert popularnog hrvatskog pjevača Marka Perkovića Thompsona u Hercegovini, južnoj regiji Bosne i Hercegovine. Thompsonovi ultranacionalistički stavovi, koji se odražavaju u tekstovima pjesama o Holokaustu u Hrvatskoj, već su nekoliko puta izvješteni od strane TOI-a. Njegov repertoar, koji je nedavno ublažio, uključuje pjesme koje slave koncentracijski logor Jasenovac i aktivnosti gore spomenute Crne legije. Lokalna policija istražuje da li su tokom koncerta izraženi nacistički osjećaji, jer video snimci s koncerta jasno pokazuju uglavnom mladiće kako salutiraju Hitleru.

Nakon koncerta i kritika, sam Thompson je u lokalnim medijima citiran kako izjavljuje: "Prekrasno je promovirati naše vrijednosti kroz muziku, koju smo naslijedili od naših očeva, djedova i pradjedova. To je nešto što nas ujedinjuje u zajedništvu s našim Gospodinom Kristom."

Društvene veze između Jevreja i muslimana u Bosni i Hercegovini, koje se stvaraju više od 400 godina, su izvanredne. Lokalni jevrejski historičari pričaju o dva Purima koja su se održala, gdje su Bošnjaci intervenisali kako bi spasili Jevreje od osmanskih vladara. Ovome se dodaju i priče o spašavanju i pomoći koje su gore navedene. Kada se Jugoslavija nasilno raspala početkom 90-ih, većina ostatka Bosne i sarajevske jevrejske zajednice ponovo se uputila prema Izraelu. Oni koji su ostali u gradu tokom rata otvorili su sinagogu i svoj kulturni centar da služe kao bolnica, kuhinja i komunikacijski centar, te su tako priskočili u pomoć svojim muslimanskim komšijama, uzvraćajući pomoć koja im je pružena pedeset godina ranije. Vođe jevrejske zajednice obilježili su Srebrenicu, a vođe muslimanske zajednice nastavljaju obilježavati Holokaust. Tokom 28. obilježavanja genocida u Srebrenici, direktor Memorijala genocida u Srebrenici i neko ko je sam preživio genocid, dr. Emir Suljagić, obratio se članovima Svjetskog jevrejskog kongresa prisutnim na događaju, izvinjavajući se za bošnjačke zločine nad Jevrejima tokom Holokausta. Na Dan sjećanja na Holokaust 2024. godine, bosanski veliki muftija i šef Svjetskog jezičkog vijeća (WJC), Menachem Rosensaft, potpisali su sporazum u Memorijalnom centru genocida u Srebrenici, slažući se da će sarađivati ​​u borbi protiv antisemitizma i islamofobije. Osim toga, bošnjački istraživači i akademici objavili su kritičke radove o ulozi Bošnjaka u ustaškom režimu, tako da, iako se o ovoj historiji sigurno ne raspravlja toliko široko ili nije poznata koliko bi trebala biti, ona se sigurno ni ne poriče. Ovi odnosi su ostali jači i trajali su duže nego drugdje u svijetu, ali sigurno nisu zagarantovani.

Konačno, iako je veličanje ustaša u određenim dijelovima hrvatskog društva otvoreno i lako uočljivo, pogrešno predstavljanje činjenica o Holokaustu u Bosni i Hercegovini može biti teže uočiti i teže zaustaviti. Ispostavilo se da laži zapravo imaju vrlo duge noge. Kao odgovor na Dodikove primjedbe, ambasador Bosne i Hercegovine (židov) u SAD-u Sven Alkalaj, pozvao je da se takve izjave razmatraju s historijskom tačnošću i moralnom jasnoćom – nešto što se nadamo da je ovdje učinjeno. U svijetu koji je znatno antisemitskiji nakon napada Hamasa 7. oktobra 2022. godine, iznošenje poluistina o Holokaustu radi političke koristi, nešto što IHRA definira kao iskrivljavanje Holokausta, vjerovatno će nastaviti nanositi još veću štetu, kako sjećanju na one koji su poginuli, tako i malim zajednicama Jevreja koje još uvijek žive u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru i drugim gradovima u regiji.