Dnevnik Radija Sarajevo | Nirha Efendić: Srebrenica – najteži dani u godini...

Redakcija portala Radiosarajevo.ba donosi Dnevnik Radija Sarajevo, kojeg ispisuju osobe iz političkog, kulturnog, privrednog, sportskog i uopće javnog života Sarajeva i Bosne i Hercegovine.

Ovosedmični Dnevnik Radija Sarajevo piše Nirha Efendić, autorica knjige 'Kopča' u kojoj je pisala o nestanku svog oca i brata i suočila čitatelje sa svojim ličnim i višestrukim iskustvom genocida.

Nedjelja, 7. juli: Zulejha otvara oči

Jutro je krenulo kao u romanu Zulejha otvara oči. Na nogama sam od 7 do 19: radim u dvorištu i čistim kuću, već treći dan sam u Potočarima, pripreme za dženazu su u punom jeku. Posla je kao u priči. Mama je slaba, u posljednje vrijeme imala je ozbiljnijih zdravstvenih problema, ležala je i u bolnici dvanaest dana, oporavila se relativno brzo (ili je to bio samo njen privid) i krenula raditi opet po starom.

Odmor je za nju kazna, rad jedina terapija koja pomaže i koju, čini se, najbolje koristi. Ali, pored nje niko ne može sjediti, svi postajemo dio te radne terapije. Ja radim mnogo, a kada je slaba, pokušavam da radim i njen i svoj posao.

Kad nismo skupa, a često nismo, jer mama pronalazi mir jedino u Potočarima, strepim od svakog novog telefonskog poziva. I tako, prije dva dana dogodi se jedan u ranim jutarnjim satima – mama u hitnoj u Srebrenici, opet je loše. Napuštam prvu kafu i s Adnanom sjedam u auto, otkazujemo sastanke, prebacujemo je do Sarajevo i vodimo kardiologu...

Protekla sedmica promakla je najviše u znaku Bookstana. Posebnu pažnju privukli su gosti poput palestinskog pjesnika Mosaba abu Tohe, ruske književnice koja živi u Kazahstanu Jahine Guzelj, kao i Taine Tervonen, autorice izuzetno snažne knjige o ratnim zločinima na našem prostoru. Tu su sjani Šehić i Hemon, oba s novim romanima: Šehić s romanom pod naslovom Cimetna pisma, dijamntni ljudi, a Hemon s naslovom u kojem se snažno osjeća duša domovine - Bejturan i ruža.

U Hagu umro Ratko Mladić: mamin komentar – šteta, da se još malo patio! Počinjem razmišljati o obliku smrtne kazne kao mogućoj nagradi i dobro je da je nema. Vijest je, ipak, bila lažna. Nezaobilazne naslovnice da se u Francuskoj, ipak, dogodila pobjeda ljevičara, dok u Prijedoru i Bratuncu izvještaji o provokaciji s kadetima u uniformama vojske Republike Srbije.

Ponedjeljak, 8. juli: Kopča

Kolona je krenula iz Nezuka prema Potočarima. Dan vreo. Spremam hranu naveliko; pogledam goste. Svake godine štimam godišnji uz dženazu, a ove zamolim za par dana plaćenog odsustva. Pravnik pita: "Neko tvoj?" "Uvijek bude", odgovaram. Dženaza će biti klanjana i za dva Efendića.

Ovo je ljeto sadržajno u Zemaljskom muzeju – nove izložbe, koncerti, radionice, noć istraživača. U oktobru je najavljena naučna koferencija u povodu 250. godišnjice od Fortisova bilježenja Hasanaginice.

Moram okupiti ljude i osigurati radove za tematski zbornik. Slijedi mnogo posla: krajem oktobra Erasmus program s UCL univerzitetom u Belgiji, a do tada trebam iskomunicirati recenzije za 52. etnološku svesku Glasnika. Osjećam da se neću baš odmoriti ovog ljeta.

Sarajevo je u znaku WARM festivala i dolaska britanskog pisca i novinara Eda Wulliamy-a, koji je izvještavao o ratu u Hrvatskoj i Bosni, našoj javnosti poznatijeg po knjizi– Rat je mrtav, živio rat koja se bavi ratom i poraćem u BiH.

Wulliamy-a sam upoznala u Londonu, na jednom od skupova posvećenim obilježavanju devetnaeste godišnjice genocida počinjenog u Srebrenici, koji je organizirao Waqar Azmi, predsjednik britanske fondacije "Remembering Srebrenica". U Sarajevu je preminula ugledna novinarka i publicistica Snježana Mulić-Softić. Mir s njom.

Oaza predaha: Kopča. Utisci sa promocija u Ljubaljani i Kopenhagenu su izvrsni. Čini se da je Kopča čitana knjiga. I dvije lijepe vijesti u porodici, najstariji sin je položio prijemni za medicinu na UNSA, a kćerka uspješno upisala Bošnjačku gimnaziju, Cambridge program. Bit će manje nervoze u kući.

Utorak, 9. juli: Nijemo gledaju u nas

Tabuti uvijek dolaze devetog jula između četiri i pet popodne. Ove godine je 14 tijela za ukop. Posljednjih godina proces identifikacije je usporen. Postoji mnogo tijela koja nije imao ko prijaviti, tako da DNK analiza nije mogla utvrditi čija su, jer su stradali svi bliži srodnici.

Postoji, također, dio onih koji čekaju na dokopavanje, stručno kazano – reasocijaciju. Ali, postojimo i mi, preživjeli, koji uporno i svake godine osjećamo kako oni nijemo gledaju u nas.

Trenutak susreta s tabutima, iznošenja tijela i spuštanja u halu odakle će sutradan biti preneseni, najprije pod Musalu, a odatle dalje prema svojim grobnim mjestima je momenat istine i ubrzanog pulsa, jer, nakon toliko godina, tijela se vraćaju i to dostojanstveno, ispraćena i dočekana sa cvijećem. Postoji jaka povezanost između njih i nas; kakva – to znaju samo oni koji su doživjeli ovakvu vrstu susreta s najmilijima.

Počinjem razmišljati o pojmu tijela. Tijelo je simbol života i moći. Borba za tijelo ima smisla, makar ne bilo života u njemu. Hasan Hasanović je nosio tijelo svog ubijenog brata više od dvadeset kilometara kroz najstrašniji put do slobodne teritorije. I uspio je da ga prenese.

Divim se tom činu nadljudske hrabrosti i širine.

Srijeda, 10. juli: Noći su teške i bez sna

Deseti je, dan uoči dženaze. Noći su teške i bez sna. Svaka je teška i vrela. Svijet se skuplja. Načelnik Srebrenice, Grujičić, proglasio je 11. i 12. neradnim danima na općini. Svaki put mora da se učini nešto što otprilike znači ekvivalenciju žrtava. Bjesomučne političke igre i iživljavanje nad stalnom boli onih koji su zaista pogođeni.

Na magistralnom putu od Bratunca prema Srebrenici postavljena je izložba crnobijelih fotografija stradalih Srba. A Vijeće ministara BiH nije izglasalo Dan žalosti 11. 7. Da se zapamti svaka ruka protiv, i činjenica u kakvom okruženju živimo. Sve što se do sada uradilo na memorijalizaciji i priznavanju genocida, postiglo se na međunarodnom planu, ništa se u ovoj zemlji ne može postići sa ljudima u čijoj svijesti je konstantna negacija našeg postojanja.

Ali, dobro je da svijet nije isti kao prije trideset godina i dobro je da se matrice ponašanja mijenjaju i razvijaju. Tu je napredak. Oni koji zadržavaju predvidivost, valjda su tu da se ne bi izgubio oprez s njima.

U Memorijalnom centru traje međunarodna konferencija posvećena 29. godišnjici genocida pod naslovom „Empowering through rememberance“. U Sarajevu seminar „od Balkana do Gaze: kritička analiza genocida“. Komemoracije genocida u Srebrenici održavaju se širom Evrope. U pauzi konferencije razmijenim mišljenje s Jasminom Mujanovićem.

Mi ovdje živimo već par decenija u tenziji i neizvijesnosti, a može biti i gore. Može, međutim, i ovako kako je sad potrajati može još dugo.

Odahnem nakon zajedničkog zaključka: Čini se da je ipak malo bolje, da ide naprijed. Ne dinamikom kakvu bismo željeli, ali ide. Sjećam se svog prvog dolaska na dženazu u Potočare 1999. Kamenovali su nam autobus, nisam mogla doći do svoje kuće udaljene jedva 500 metara od mjesta gdje se klanjala dženaza.

Nakon maratonaca, biciklista, motorista, quadovaca, gordo dolaze i učesnici ovogodišnjeg marša mira, poput tihe rijeke klize prema Centru, umorni i pod emocijama koje vidno prenose na prisutne. Tu je i rodica Esma, učesnica Marša u grupi Bošnjačke gimnazije iz Sarajeva, grlimo se, suze same naviru.

Kolona je duga i završnica puta traje. Nekoliko hiljada duša. Svi smo već tu, u Mezarju, na zalasku dana.

Tabuti su preneseni pod Musalu.

Četvrtak, 11. juli: "Pod olovnim nebom, od olova zrak..."

Najteži dan u godini. Vrelo je već u deset ujutru. Gosti pristižu da se osvježe i nešto pojedu prije zvaničnog programa koji kreće u prijepodnvenim satima. Sve medijske kuće su tu, prve novinare koji su prespavali u kući smo ispratili već u pet sati ujutro ka Memorijalnom centru.

U radijusu od kilometar auta su parkirana posvuda, sve je blokirano, do mezarja može se samo prići pješice. Mnogo se spominje transgeneracijska trauma, jučer sam bila sretna da smo progovorili i o transgeneracijskoj ogovornosti. U ovome društvu uvijek će biti dovoljno onih koji se sjećaju i rade na afirmaciji kolektivne memorije.

Danas sam podijelila na svojim profilima na društvenim mrežama X i Facebook intervijue i potkaste koje sam radila ranije u Sloveniji i Sarajevu, a vezani su za ovaj datum i moju knjigu memoarske proze „Kopča“.

Prije same dženaze, prema protokolu slijedi polaganje cvijeća, kolona delegacija je duga, prilazimo glavnom nišanu, ljiljani se gomilaju. Sa predstavnicima Univerziteta u Sarajevu koje predvodi prof. dr. Rifat Škrijelj spuštamo cvijeće uz nišan, učim fatihu. Značilo mi je: sjetila sam se svog prvog dolaska, kada smo bili miljama daleko od onoga što imamo danas. Ipak napredujemo.

Čujemo uskoro tužne vijesti da ove godine imamo i prvu žrtvu u memorijalu, čovjeka čije srce nije moglo podnijeti vrućinu i napor Marša mira do Potočara. Lijepi rahmet duši Hazima Hodžića.

Glasnogovornica Memorijalnog centra Potočari, Almasa Salihović govorila je u zgradi Ujedinjenih nacija (UN) o svom ratnom iskustvu u Srebrenici – to je i zvanično početak obilježavanja ovoga datuma na najvišoj društvenoj razini.

Petak, 12. juli: Mir u Potočarima

Danas je mirno i pusto u Potočarima. Dženaza je prošla, gosti su se vratili svojim kućama, tu je stalna ekipa povratnika i poneki bivši stanovnik ovog mjesta, sada nastanjen daleko u svijetu. Ipak, petak je i dan džume, tako da je Musala u Memorijalnom centru barem za džumanskog vremena bila u cjelosti  popunjena vjernicima.

Slijedi i nezaobilazni dio čišćenja i pospremanja kuća iza gostiju, kao i aktivna priprema za sutrašnje polaganje cvijeća na stratištima gdje su ubijani Srebreničani 1995. godine.

Organizirano se kreće od Čaršijske džamije u Srebrenici, potom se polaže cvijeća kod zgrade Osnovnog suda u Srebrenici, stare Policijske stanice u Srebrenici, zgrade elektroprenosa u Potočarima, Budaku, Kravici, Novoj kasabi, Orahovcu, Petkovcima, Brani, Kozluku, Branjevu i posljednjem zloglasnom stratištu, Pilici....

Sve su to mjesta bola koja bi trebala dobiti veću pažnju, ne samo kod preživjelih u Genocidu, nego u širem domaćem i međunarodnom kontekstu kada govorimo o memoralizaciji zla.  

Subota, 13. juli: Moj Brat

Već od deset sati u Srebrenici kreće program polaganja cvijeća na stratištima gdje su ubijani Srebreničani 1995. godine. Organizirano se kreće od Čaršijske džamije u Srebrenici, potom sva ostala stratišta.

Iz kuće ispraćam i na taj put posljednje goste. Pilica je zadnje mjesto u nizu na kojem će se položiti cvijeće i proučiti Fatha. Prema podacima do kojih sam do sada došla, u Pilici je ubijen i moj brat, koji je tog ljeta trebao napuniti 20 godina.