Damir Dvorniković: Baš kao Jessie James i lafica iz komšiluka
I kauboj jaše ljut, pred njim je dalek put... Uups, zbrzao sam malo. Krenimo polako, baš laganice. Tople noći. Donose erotski naboj u zraku. Što je dobro. Ali i tanak san. Isprekidan ponekim košmarom. Ili samo mrežom čudnih događaja. Što bi naši ljudi rekli, sanjam ti ja tako... ne shvatam još da plovim kroz snove, saznam tek ujutro kad se dozovem sebi. Imam često nekih čudnih snova, miksa se tu sf, sport i vojska i škola i svašta nešto. Ali ovaj sanak bi nekako poetski. Elem da počnem.
Piše: Damir Dvorniković za rubriku Ja mislim
Vilsonovo šetalište, sunčano jutro i blagi vjetrić. Zvuk kopita po betonu, subota je, nema saobraćaja. Jaše kauboj, nije namrgođen. Puno sam westerna gledao nekada davno, sad to podsvijest valjda vraća. Ne mogu da razaznam lik. Talični Tom nije, odmah bi prepoznao Đoli Đampera. Ovo je neki opak konjić što stameno nosi jahača. Nije ni Bili the kid, on je dječarac, a ovo pravi dingospo navikao da mu prerijski vjetar šiba lice i tijelo. I u trenu skontah, a kroz uši mi načas prođe poj meni drage Cher. Da, to je on. Jassie James. Lafac, lik sa jakim personalitijem. Pored njega protrča neka razbuđena đogerka a on joj šeretski namignu. Kaska konjić polako, kauboj se na njemu nehajno ljulja u sedlu. Prođoše pored raje što piju raja prve kafe. Mahnuše Jassieju, legenda je to. On učtivo odmahnu šeširom. Naiđe žena s cukom. Pas zalaja zbunjen prisustvom pravog vranca iz divljine. Konj zanjišta s visoka tek da pokaže ko je glavni, a Jassie se pristojno nakloni i nastaviše njih dvojica da kaskaju kraj Miljacka river. Čovjek i dječačić prozujaše na biciklima. Mali je sav ozaren, izbacuje bujicu rečenica i sve žešće okreće pedale. Kasnije će svojoj raji pričati o ovom veličanstvenom dvojcu kojeg je upravo sreo.
Općina Centar, općina Stari grad, brzo prolaze, mali je grad. Čaršija, pa Kovači, strmo je al može se. Navikli su Jassie i Laki na svašta. Prođoše pored pekare i stadoše da gucnu malo vode sa česme. Sa strane sjedi curetak, tinejđerka, 14, 15 godina možda ima. Sluša muziku sa mobitela, a njen koker razdragano trčkara naokolo.
„Hi“, pozdravi Jassie. „Hi“, odgovori djevojka i podiže glavu. „Jesi li izdaleka kauboju?“ „Jap“ odgovori on. „Svjetski si čovjek, vidim“ nastavi ona, „'nako u prolazu? Jeah. Fino, pa kako dođe 'vako iznenada?“ upita cura. “Nas dvojica ti se puno gibamo, tapšući Lakija odgovori Jassie. Volimo daljinu i divljinu, fini svijet i daleke gradove. Hodimo svuda da sretnemo što više pravih ljudi. Vidjesmo svašta. „Pogledaj dom svoj anđele, skini paučinu s očiju. . . „, zvižduka i tiho pjevuši Jassie u pauzama između gutljaja fine hladne (sarajevske vode). „Ma šta to ti“, nasmija se djevojčurak i izvadi slušalice iz ušiju. I koker dotrča na kratko da vidi događa li se šta neobično. „Đe pokupi to od sijedog stihoklepca, super je stvarka. Sviđa se mojoj mami, pustila ju mi je par puta pa upamtih. Eh kad smo kod sijedih pjevača uvijek me u srce dirne N'oubliez jamais i taj lafac Joe Cocker. Moćna je, moja raja to ne sluša al jaka je. Ma ja bih volila da sam se rodila za Divljih jagoda, kod mene u razredu te balade niko ne livo. A jednom nam je na izletu, nećeš vjerovati, tip zasvirao gitaru, nekog Đonija al baš dobro bi. Eh, a šta ono reče šta te dovede u naš gradić? I kako ti se čini?“
„ Putujem 'nako, širim vidike, obilazim lijepa mjesta. Pravo dobro ovdje, al ti mi zvučiš mrvu ters. Ili ima nešto da ne valja? Ha, bolje da ti ne pričam. Ma ispljuni samo, imam fore kolko hoćeš. Mada vi mladi, gladni i buntovni volite da kritikujete.
Ma sve je ok, al. . . .ma i nije, jbg, otelo se. Svi su nešto ljuti, neurozni, granaju rukama i prijete. Negativaca je naokolo k'o da su ih sa stranica lektire probirali. Na zelenom za pješake ne bi se ni osvrnuli za tobom kad nagare autom. Nema veze ko prelazi, žena, dijete, devastirali bi te dok kažeš keks. A žedni i gladni su kavge, k'o što vi kauboji kažete. Neki mudri indijanski vrač bi garant zaključio da ih je kakav zli duh zaposjeo. Vole trunit i filozofirati, hoće prevariti i ukrasti. More je takvih.“ Čuj“, ote se kauboju. „Ma od djece otimaju siću i mobitele nasred ulice“, nastavi djevojka.“ Okupe se mrmonjaši u grupu pa onda njih desetorica napadnu jednog i još snimaju. To im je neki fol. Zle njuške jurcaju ulicama i noću i danju, čekaju valjda kakav konkurs za statiste u nekom novom Mad Maksu“.
Kauboja obli crvenilo, neugodno mu je i hladi se šeširom. Nije slutio da ovaj mali turistički slatkiš podno Trebevića ima svoju tamnu stranu. Šta tamnu, mjestimično je crno k'o ispod nokata. „Bio si u Meksiku, San Salvadoru?“ Jasie kimnu. “A u Africi? Ma dobro nismo još toliko zabrazdili, al tonemo brate što jes jes. Mutno je k'o na dnu čaše boze. Svijetle i cakle se samo oke dok gledaju marke, eure i njihove papirne drugare.
„Pa šta sestro da se čini, šta još ne valja?“ zavapi ovaj prerijski pravednik, uvijek željan pravde k'o žedna voda kiše. „Ma gdje god pogledaš petljavine i laži. Jedni se laktaju i kradu ultra transparentno, drugi iz sjene vire, muljaju i varaju. Časti i milosti jedva u promilima. O razumijevanju i poštovanju da ti ni ne pričam. Jedan dan neko namara vozača autobusa, utorkom učitelja, ponedjeljkom, srijedom i petkom žene dobiju batine jal u kući jal na ulici. Četvrtak je za pod razno. Svakakve su nepodobštine moguće. A djecu iza zatvorenih vrata stana glavonje lauše sporadično, „samo“ kad ne dobiju na kladari. Bomba ondje, bombica tamo. Mnooogo pucnjave, uglavnom na mjestima i ulicama gdje svijet šeta. Noževe potežu češće nego što mijenjaju čarape. Oružja ko u priči, a lijepih riječi samo ako se dobro zaroviš po skrovitim mjestima. Uhapse te čudne likove što ih novine vole i tetoše pa puste. A zašto ih puste? Pa, mislim da je to kao neki bonus, ako imaš 50 i više krivičnih oli kaznenih djela, neće te zadržavati u zatvoru jer svakako već dobro poznaješ ljude, ambijent i tako to. Napredni si nivo kao u igrici pa neće da te sputavaju i otimaju ti dragocjeno vrijeme već te puštaju da se afirmišeš dalje. Eventualno ti uzmu ljubimca na četiri točka koji je svakako već hipter puta havarisan. A možda čekaju da se sagradi zatvor kao u svemirskim stazama. Ili im se jednostavno pokvarila plazma u sobi za relaksaciju, ko zna.“
„De diši malo dok pričaš curo“ pokušava kauboj da smanji adrenalin dok mu misli bježe k'o linije na dlanu. „Samo ti mene zezaj“ šali se i djevojka. „Dojure li bar katkada plave bluze uz zvuke trube? Jel izblijedio značke sjaj?" E dečko moj to ti je kao s kravatom. Na nekom blista i stoji k'o salivena, a na nekom baš i ne. Mada, momci u plavom su ok ali ne mogu sve to pokrit i nahvatat. Jednom, dvaput, triput. . . pa opet nanovo. Ali ako ne platiš neki račun e tu si već najebao, pardon, nemoj misliti da sam vulgarna. To valjda dođe ko neka prevencija. Možda je i korisno, ko zna. Zadeveraš se kako ćeš skuckati za račune pa nemaš vremena da razmišljaš svojom glavom o drugim stvarima koje te tište. Dok oni što su u tinejđerskim danima svršavali na Kum I, II i III, ne znam pouzdano na koji dio najviše i dan danas odvaljuju na njega. I igraju svoje igrice pa raja još malo pa neće imati ni za kifli. A kamoli za kakva ludo skupa liječenja. Mali robovi bosi prose zimi i bore se između sebe za mjesto na asfaltu, dok smradovi što ih tu postaviše iz kafića vire i kontaju koliko su dobri taj dan. A ne daju im da uđu i ugriju se ni kad oni vrište od očaja i mraza.
„Ludilo, svašta mi napriča dijete drago“, promrsi Jassie sve nervoznije mašući šeširom ispred sebe ali i dalje sluša pomno. „Noću ne curi voda, curi krv penzionera kad im upadnu u stanove da ih mlate i pljačkaju. I u školskom dvorištu svaki iole jači tokmak trsi se svojom kabadaštinom i maltretira ostale, a na ovim malim ulicama hipter je sociopata za volanom što bi najradije i u haustor i u prodavnicu ujahali na svom četverotočkašu. Više vole njega nego svoje ukućane. Parkirat se na travu je normala, njihov kont je šta će ti trava ako ne možeš da je pušiš. Ovo je nekada bio grad za ljude, a danas je za aute i barabe. Razne mračne i polumračne likove. Ne znam kauboju voliš li horrore al ovo je k'o da fluid kakav izlazi sa platna i puže ovim pločnicima. Kvarni smo brate postali, mnogo kvarni".
Ma ima li išta vedro, cvijetku čaršijski?“, već vidno zabrinut pita kauboj. „Pa dobro, lijepo je vrijeme, hehe, divnih ljudi se još da „nahvatati“ za druženje. Istina je. Super mi je kad u kući ručamo svi zajedno. I uvijek mi je bilo moćno, a i sad je, puhati u svjećice na rođendanskoj torti. A tvoja raja oko tebe. Šaka pravih prijatelja. Ali tu su. I biće uvijek. Tu je i ovaj moj Odi. Duša vijerna za sva vremena. Ma. . . nismo ti mi istok ni zapad, mi smo ti dno haveru moj. Ali opet sve je svuda puno smijeha. Još kad momački zagrabim nutele i Jessie J mi zapjeva flashlight . . život je lijep!!“ Mrva od svijeta sam ja, al ljubav mi do neba sja“, slušaš katkad Doris, a?
„Who? Hajde hajde, relax“, prenu se Jassie, „kad su se u mračnom srednjem vijeku iskoprcali i vi ćete!!!! Pogledaj film „Izabranica tame“ sa Kim Bassinger, skini ga negdje i prati znakove. Zaviri u oči i duše ljudi koje srećeš. Vidjećeš da je toliko puno finog svijeta oko tebe,“ sa probuđenim entuzijazmom će kauboj.
“ Đe Kim izvuče? Ma ljudi ovdje su bili baš to. Sa velikim početnim slovom Lj. A sad svi samo idu u kafanu i lakiraju nokte. Ok mi je oboje ali. . toliko toga je još . . “, kontaš me?“
Jassie nije ovo očekivao u finišu svog malog izleta. Gleda grad k'o na dlanu. Puk'o pogled, sunce sija, slika je lijepa. A zna da djevojčurak istinu govori. Priča iz duše, koju, osjeća, nikad neće pokoriti tama. Vidio je on to već i ranije. Puno puta. Upoznao je gradove, plemena, čopore. Naslušao se trabunjanja vračeva, šamana, kvazikomesara, sreo hipter mutnih likova kojima ni vuci ne bi dali da primirišu u njihove jazbine. Vuk je plemenita zvijer pa se takvi zato uhljebe među ljudima. Dvonošci, oblače se i izgledaju ko ljudi, hrane se njihovom dobrotom i slabostima, a zatim ih odbace kad im više ne trebaju. Pohlepa im veća nego glad u „osmog putnika“, a rečenice šuplje, nakrcane lažima. Ima toga i u drugim gradovima i na drugim mjestima. Nisu vremena ništa surovija nego što su bila. Svijet je odvajkada divlji i šaren. Sjetio se kakve su samo neugodnosti on i Laki imali onomad u Kingstonu.
Gleda curku, osjeća da je čvrsta. Smijulji se, vučica je to u koži janjeta, govori mu neki unutrašnji glas. Snaći će se lafica i izboriti za sebe. Fini svijet ipak na svom putu pored „zviri i beštimlja“ nabasa i na sebi slične. Pa gledamo to i u filmovima. „Slušaj mala, samo se drži ti svog stada!“ Cura ga začuđeno pogleda. „Stvarno misliš tako?“, priupita. „Jašta, pa nisi luda“, kroz smijeh će Jassie, „ samo čobanu i alfa ovnu je dobro u stadu. Digni glavu, gledaj svijet, mahni rukama. Zaplivaj! Poleti! Šta god je potrebno! Živi! Poželi svašta! Ne zaziri od granica i novih stranica!“
Uh dobro, već si me malo zabrinuo“, cura će sa olakšanjem. „Boba je falila da ti povjerujem. A vjeruješ li ti meni da sam htjela da budem vila kad sam bila mala? Eh. . . .“
„ Naravski, nego vilo plemenita, imaš kakvih vizija? Hoću li te sresti kad budem opet prolazio? Šta ima negdje ima i ovdje. Sve zavisi kako ti se karte otvore.
Ma ne gumo sad da dumam o tome. Imam fore. Mlada sam ja. Voljela bih putovati, možda studirati u Štokholmu, Beču, a možda otvorim utočište za pse u Lisabonu ili New Yorku. Tamo je moćan šoping, kažu. Ja ti volim maštati, tako lakše plivam. A što ti kauboju ne bi pošamarao ovaj šljam po ulicama? Strog si i pravičan, ovo drugo ti baš i ne ide u prilog ali. . .“pa budi anđeo osvete, nek na svojoj koži osjete šta znače bijeda, strah i bol!“
Šta da ti kažem lafico, it's getting dark, too dark to see, I can't shoot them any more, pjevuši Jassie, mahnu šeširom za pozdrav dok Laki lagano kaska i vodi ga dalje od naše drage djevojke i finog nam Šehera. Čak malo i pusti glasinu, „Jer u meni nemirne su struje, treba mi 30 kvadrata da me sklone od oluje“, emocije su ga ophrvale, a Alenova pjesma uvijek ugrije to srce lutalice. I dok sunce zalazi iza u prošlosti više puta krvlju okupanih sarajevskih brda, kauboj zategnu uzde, okrenu se i viknu: „Hej sestro! Reci drug“, odgovara cura.“ Drago mi je što smo se upoznali i . . . . sredi nokte!“ Kikoće se Jassie, smije se i djevojčurak. “Dobra ti je ta. Sretno! Čuvaj se indijanaca! I želim ti da si nađeš ženu for the lifetime, u preriji, ili u tramvaju, wherever.“ Viče djevojka, a glas joj odjekuje dolinom dok baščaršijski golubovi uzlijeću da vide ko im remeti idilu. Svako ostaje sa svojim mislima. I snovima.
I mrak se polako spušta na grad, a kauboj jaše ljut, pred njim je dalek put.
Budim se, divno je jutro. Dan kao san!
Damir
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.