Bursać: Ako se planira hrvatska izborna jedinica, zašto ne zahvata pola RS u kome su živjeli Hrvati?

"Nešto razmišljam ovih dana o najnovijim izlivima ljubavi na relaciji Dodik-Čović pa pretpostavljam, onako ljudski, da će hrvatska izborna jedinica u Bosni i Hercegovini, koju podržava Milorad Dodik, u svom sastavu imati i Derventu, i Modriču, i Bosanski Brod, i Kotor Varoš, i Bosanski Šamac i veliki dio Posavine u RS-u koji je prije rata bio većinski naseljen Hrvatima. Zar ne?!"

Piše: Dragan Bursać, za Radiosarajevo.ba.

Zar ne?

Hrvatska izborna jedinica do RS-a

Ovom mojom pretpostavkom može početi, a pogotovo i završiti svaka rasprava o famoznoj hrvatskoj izbornoj jedinici. Njeni zagovornici prije svega duguju odgovor na vrlo jednostavno pitanje: Zašto hrvatska izborna jedinica završava na entitetskoj liniji?

Ako pretpostavimo da Hrvati imaju manje prava što insinuira HDZ (što nije tačno) i ako je cilj puna jednakopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini, zbog čega bi važila samo u jednom dijelu države, preciznije u Federaciji BiH? Ako se govori o konstitutivnosti hrvatskog naroda, zašto ta konstitutivnost isparava čim se pređe granica Federacije BiH? Ako su Hrvati konstitutivan narod kao što i jesu (eno vam Ustava) na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, zbog čega se njihova kolektivna prava svode samo na nekoliko kantona u kojima vlada HDZ?

Odgovor je neugodan i jednostavan: Ovdje se odavno ne vodi borba za prava Hrvata. Vodi se borba za politički monopol HDZ-a nad Hrvatima!

Dodikova velikodušnost tuđom teritorijom

Milorad Dodik i Dragan Čović poslije sastanka u Mostaru ponovo su oživjeli priču o hrvatskoj izbornoj jedinici. Dodik tvrdi da su Hrvati "poniženi" i da je jedino ispravno rješenje posebna izborna jedinica. Čović govori o legitimnom predstavljanju i punoj ustavnoj jednakopravnosti.

Lijepo zvuči, sve dok čovjek ne pogleda kartu Bosne i Hercegovine.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Na toj karti i dalje stoje Derventa, Modriča, Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Prnjavor, Banjaluka, Kotor Varoš, Teslić i desetine mjesta u kojima su Hrvati prije rata činili važan dio stanovništva. U mnogim od tih sredina danas ih gotovo nema. Oni nisu ishlapjeli iz krajolika, niti su jednog jutra kolektivno odlučili da promijene klimu i adresu. Iza njihovog nestanka ostali su Briševo, logori, ubistva, progoni, rušenje crkava, opljačkana imovina i sistematsko etničko čišćenje.

Zar hrvatska izborna jedinica, ukoliko već predstavlja lijek za poniženje jednog naroda, ne bi morala obuhvatiti upravo i baš ta područja?

Dodik je vrlo velikodušan kada dijeli teritoriju Federacije BiH, uređuje odnose u Federaciji i određuje ko treba birati hrvatskog člana Predsjedništva iz Federacije. Njegova darežljivost naglo presahne čim hrvatska jednakopravnost pokuca na vrata RS.

Tada teritorija postaje nedjeljiva, entitetske granice svete, a politička arhitektura zacementirana i nepromjenjiva.

Čovjek bi zato mogao predložiti sasvim pošten aranžman: Neka Dodik hrvatskoj izbornoj jedinici priloži Derventu, Brod, Modriču, Šamac, dio Posavine, Briševo i dijelovo Potkozarja i sva ostala mjesta iz kojih su Hrvati protjerani. Kad već toliko brine o njihovoj političkoj vidljivosti, neka im vrati vidljivost tamo gdje su fizički učinjeni bukvalno nevidljivim.

Ako iskreno želi jednakopravnost Hrvata, zašto nikada nije predložio hrvatsku izbornu jedinicu u RS? Zašto nikada nije kazao da Hrvat iz Dervente mora imati jednaku političku težinu kao Hrvat iz Širokog Brijega? Zašto ga ne vrijeđa činjenica da su Hrvati u entitetu kojim njegova politika upravlja gotovo svedeni na demografsku fusnotu ili i ispod toga?

Zato što bi tada morao otvoriti pitanje načina na koji je RS etnički homogenizovana. Morao bi govoriti o ratnim zločinima, protjerivanjima i političkom poretku izgrađenom na njihovim rezultatima. Morao bi priznati da poniženje Hrvata nije počelo, niti ima veze sa izborom Željka Komšića, već onda kada su čitave hrvatske zajednice zbrisane sa lica zemlje.

Takav razgovor ne odgovara ni Dodiku ni njegovom mostarskom ahbabu.

Jesu li posavski Hrvati manje legitimni?

Još neugodnije pitanje vodi prema HDZ-u Bosne i Hercegovine: Zašto ta stranka gotovo nikada ozbiljno ne govori o političkim pravima Hrvata u RS?

Zašto se svaka velika priča o jednakopravnosti završava u Mostaru, Širokom Brijegu, Čitluku, Grudama, Ljubuškom, Livnu ili Vitezu? Jesu li Hrvati iz Posavine manje Hrvati? Vrijedi li katolik iz Banjaluke manje od katolika iz zapadne Hercegovine? Je li dijete hrvatskog povratnika u Derventi manje važno od jednog HDZ-ovog mandata u Sarajevu?

Ili je računica daleko prizemnija?

Glas iz opustošenog hrvatskog sela u Posavini rijetko ili nikad ne donosi mandat. Glas iz zapadne Hercegovine donosi. Tu završava velika priča o nacionalnim pravima i počinje stranačka knjigovodstvena evidencija.

Politički cilj nije da svaki Hrvat bude potpuno ravnopravan građanin Bosne i Hercegovine. A ne! Cilj je da svaki hrvatski glas koji donosi mandate završi pod krovom HDZ-a. Zbog toga se neprestano govori o legitimnom predstavljanju, a mnogo rjeđe o slobodi izbora, građanskoj ravnopravnosti i čak pravu Hrvata da budu politički različiti.

U HDZ-ovom tumačenju, punina hrvatskih prava svodi se na puninu HDZ-ove vlasti. Hrvat koji glasa za HDZ predstavlja autentičnog pripadnika naroda. Hrvat koji bira drugu stranku pretvara se u grešku, izdajnika, platformaša ili "ukras bošnjačke politike". Narod se tako polako svodi na biračko tijelo, biračko tijelo na partijsku bazu, a partijska baza na privatni feud jednog čovjeka.

To više nema veze sa zaštitom kolektivnih prava. To je politička dresura.

A ruku na srce, bivši-otpušteni i najureni visoki predstavnik je svojim atakom na Ustav BiH u izbornoj noći prije četiri ljeta zacementirao ovako nakaradnu logiku po kojoj je jedani vrijedan i vidljiv Hrvat onaj u HDZ-u

Konstitutivnost do entitetske rampe

Puna politička jednakopravnost značila bi da Hrvat u Bijeljini ima jednaka prava kao Hrvat u Mostaru, da Hrvat u Banjaluci može birati i biti biran pod istim uslovima kao Hrvat u Ljubuškom, da se povratnicima garantuju sigurnost, institucionalna zaštita, zaposlenje i stvarna politička zastupljenost. Značila bi da cijela Bosna i Hercegovina bude njihov (kao i svih drugih građana) politički prostor.

Čovićeva i Dodikova ravnopravnost radi po drugom principu. Hrvat je konstitutivan do entitetske rampe. Kada pređe u RS, njegova konstitutivnost ostaje na papiru, dok u stvarnom životu postaje pripadnik statističke manjine čijim se progonom i nestankom politički gospodari tog entiteta hvale kao, pazite sad, demografskom stabilnošću.

Tu leži najveći paradoks čitave predstave. Dodik govori da su Hrvati ugroženi, dok je upravo na teritoriji kojom njegova politika vlada gotovo tri decenije hrvatska zajednica doživjela demografski slom. Konkretnije-zbrisana je! Čović govori o jednakopravnosti, dok uporno zaobilazi entitet iz kojeg su Hrvati masovno protjerani.

Kako to da zahtjev za hrvatskim pravima završava tačno na granici RS? Kako ista politička energija nestaje čim se spomenu Posavina, Briševo, Kotor Varoš ili Banjaluka, Obudovac…Kako hrvatska izborna jedinica može biti jedino pravedno rješenje u Federaciji, a nepotrebna, nezamisliva i opasna u RS?

Vrlo lako. Ovdje se ne govori o pravima naroda, već o teritorijama političko-partijskog uticaja.

Dodik čuva RS kao ekskluzivni politički prostor SNSD-a i velikosrpske politike. Čović želi hrvatski prostor pod monopolom HDZ-a. Jedan drugome priznaju pravo na tor, ogradu, pastira i stado. Jedan se neće raspitivati za Hrvate u RS, drugi neće ozbiljno dovoditi u pitanje entitet nastao nakon njihovog progona. Zauzvrat će zajednički optuživati Bošnjake, prizivati kršćansku ugroženost i Bosnu i Hercegovinu predstavljati kao kvar koji treba rastaviti na etničke rezervate.

Jarani u mlaćenju gloginja tuđim…

Nakon mostarskog sastanka Dodik je govorio u ime hrvatskog naroda, a Čović podržavao Dodikove zahtjeve za poništavanje odluka visokih predstavnika. Svaki je lobirao za politički interes onog drugog, jer se ti interesi odavno savršeno dopunjuju.

Dodik priznaje HDZ kao jedinog političkog tumača hrvatske volje. Čović zauzvrat prihvata SNSD kao neprikosnovenog gospodara RS. Tako dva stranačka lidera uzajamno dodjeljuju legitimnost jedan drugome, kao da građani i izbori predstavljaju nepotrebnu tehničku komplikaciju.

Dodik je čak objasnio da bi u "normalnim zemljama" Dragan, on i predstavnici parlamentarnih stranaka sjeli i dogovorili izborna pravila. Eto njihove, kafanske vizije demokratije: Nekoliko partijskih šefova zatvori vrata, podijeli teritoriju, izborne jedinice, mandate i narode, a građanima ostavi pravo da potvrde prethodno zaključeni trgovački ugovor.

U toj normalnosti Dodik bira Srbina iz RS, Čović Hrvata iz hrvatske izborne jedinice, a ostali služe kao publika etničkom katastru. Bosna i Hercegovina pretvara se u firmu sa tri većinska vlasnika, dok njeni građani postaju sezonska radna snaga bez prava da promijene upravu.

Zato hrvatska izborna jedinica, kakvu zamišljaju Dodik i Čović, nema cilj da oslobodi Hrvate. Ona treba da ih zatvori u HDZ-ovo jato, obilježi, žigoše, politički popiše i trajno veže za jednu stranku. Hrvat iz Sarajeva, Tuzle, Banjaluke, Dervente ili bilo kojeg drugog grada koji svoju zemlju vidi kao zajednički građanski prostor u toj konstrukciji predstavlja kvar, bag sistema. Idealan Hrvat treba živjeti na propisanoj teritoriji, glasati za propisanu stranku i imati propisanog legitimnog vođu.

To nije jednakopravnost. To je kmetski odnos upakovan u ustavnopravnu terminologiju.

Građanin, a ne poslušnik u feudu

Najveći gubitnik takve politike ostaje običan čovjek, pa tako i običan Hrvat. Njemu nije potrebna izborna jedinica koja prestaje na entitetskoj granici. Potrebna su mu puna politička, građanska i ljudska prava na svakom pedlju Bosne i Hercegovine.

Potrebno mu je pravo da se vrati u Derventu, da radi u Banjaluci, da odgaja djecu u Bosanskom Brodu, da se kandiduje u Bijeljini, glasa u Sarajevu i živi u Mostaru bez obaveze da svoj identitet predaje na čuvanje HDZ-u i da kao takav bude punopravan član zajednice u kojoj živi.  Potrebna mu je država u kojoj će biti građanin punog kapaciteta, a ne kmet, poslušnik i inventar u stranačkom feudu.

Možda upravo zbog toga zagovornici hrvatske izborne jedinice nikada ne otvaraju pitanje hrvatskih prava u Republici Srpskoj. Odgovor bi srušio čitavu konstrukciju njihove nakazne politike.

Ako su Hrvati zaista konstitutivan narod na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, puna prava pripadaju im od Neuma do Novog Grada, od Orašja do Trebinja. Hrvatska izborna jedinica, ukoliko već predstavlja svetu formulu jednakopravnosti, morala bi obuhvatiti i krajeve iz kojih su Hrvati protjerani. Dodik bi, kao njen najnoviji zagovornik, morao ustupiti barem pola Republike Srpske.

U realnosti

Naravno, od toga nema ništa. Dodik dijeli samo tuđu teritoriju, Čović štiti samo vlastiti politički posjed, a njihova briga za Hrvate završava tamo gdje počinju pitanja ratnih zločina, povratka, imovine, demografskog nestanka i pune građanske slobode.

Jer puna prava Hrvata znače da Hrvat iz Dervente vrijedi jednako kao Hrvat iz Širokog Brijega, a Hrvat iz Banjaluke jednako kao Hrvat iz Mostara. Sve manje od toga nije borba za jednakopravnost. To je borba za granice jednog stranačkog posjeda.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.