Dragan Bursać: Do kada će Srbi i Hrvati u BiH biti dobrovoljni, slijepi taoci Dodika i Čovića?

"Sastanak u Mostaru nije bio poruka upućenih Bošnjacima. Njima je (valjda) jasno sve. Poruke su upućene Srbima i Hrvatima da će Dodik i Čović i nakon izbora nastaviti govoriti u njihovo ime, trgovati njihovim pravima i vlastite političke interese predstavljati kao nacionalne. Pravo je pitanje, do kada će BiH Srbi i Hrvati pristajati da budu taoci dvojice ljudi koji su svoje stranke odavno poistovjetili s narodima, a vlastite političke ambicije božanski proglasili sudbinom cijelih zajednica? Do kad će da biraju i dalje ovu dvojicu političkih feudalaca i do kad će da budu njihovi kmetovi?"

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba 

Toliko smo se posljednjih mjeseci naslušali priča o navodnom političkom razvodu Milorada Dodika i Dragana Čovića da je čovjek mogao pomisliti kako će jedan drugoga uskoro blokirati na telefonu. Jedni su uvjeravali javnost da je međunarodna zajednica konačno razdvojila njihov savez. Drugi su tvrdili da je Čović shvatio kako mu Dodik postaje pretežak politički teret. Treći su već crtali novu parlamentarnu većinu bez SNSD-a i govorili o kraju jedne (Dodikove) ere.

Trending

Dragan Bursać: Do kada će Srbi i Hrvati u BiH biti dobrovoljni, slijepi taoci Dodika i Čovića?

Kad ono, međutim! A onda je bio dovoljan jedan sastanak u Mostaru da se cijela ta politička fantastika raspadne za manje od sat vremena.

Milorad Čović i Dragan Dodik

Pred kamerama su se ponovo pojavila ista lica, isti osmijesi, iste poruke i isti politički dogovor. Milorad Dodik lobirao je za hrvatsku izbornu jedinicu, Dragan Čović zatražio je ukidanje svih odluka visokih predstavnika, obojica su ponovo govorila o konstitutivnosti, o navodnoj ugroženosti Hrvata i Srba, o potrebi da se politički sistem vrati na njihove interpretacije Dejtona, a usput su još jednom odbacili sve ono što im u Bosni i Hercegovini predstavlja bilo kakvu institucionalnu prepreku.

Dakle, nikakvog razvoda nije bilo. Nije ga moglo ni biti. Jer njihov odnos nikada nije počivao na simpatijama. Ovo nije politički brak iz ljubavi. Ovo je poslovno partnerstvo zasnovano na zajedničkom interesu. A taj interes ostao je isti već gotovo dvije decenije: Održavati Bosnu i Hercegovinu na samrti, u trajnom stanju političke krize, proizvoditi osjećaj ugroženosti i anksioznosti vlastitog naroda i predstavljati sebe kao jedine spasioce koje taj isti narod ima.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Najzanimljivije je što danas Dodik govori jezik HDZ-a, dok Čović gotovo doslovno ponavlja političke stavove SNSD-a. Dodik objašnjava kako Hrvatima treba posebna izborna jedinica, praktično treći entitet kojem je samo promijenjeno ime, dok Čović traži da se stave van snage sve odluke visokih predstavnika, što je mjesecima jedna od ključnih političkih parola Milorada Dodika. Za one koji ih ne znaju, gotovo dirljiva simbioza.

Svaki od njih danas lobira za interese onoga drugog. To nije slučajnost. To je cijena njihovog savezništva. Jedan drugome čuvaju politički monopol.

Srpskohrvatski sado-mazo san

I upravo tu dolazimo do pitanja koje se gotovo niko ne usuđuje postaviti. Do kada će Srbi pristajati da Milorad Dodik bude jedini vlasnik njihovog nacionalnog interesa? Do kada će Hrvati pristajati da Dragan Čović bude jedini vlasnik njihovog političkog identiteta?

Jer upravo su njih dvojica učinili sve da opozicija u Republici Srpskoj postane gotovo nevidljiva, a politički pluralizam među Hrvatima u Bosni i Hercegovini sveden na statističku grešku. Naravno, nije mahne ni opoziciji u RS-u, ni ostalim političkim akterima u Hercegovini sa hrvatskim predznakom. Ali…

Prije 2 dana

Dragan Bursać: Jedan Čovjek protiv rulje, jedan cvijet protiv zločinca Mladića!

U Dodik-Čovićevom združenom narativu godinama se svaki drugačiji glas proglašava izdajničkim, svaki politički protivnik neprijateljem vlastitog naroda, a svaka kritika napadom na nacionalne interese. Tako su SNSD i HDZ uspjeli izjednačiti sebe sa SVIM Srbima i Hrvatima u BiH. Kritiku Dodika pretvorili su u napad na srpski narod, kritiku Čovića u napad na hrvatski narod. Nije da im međunarodna zajednica uz pomoć korisnih idiota na terenu nije pomogla u tome, da se ne lažemo.

I to je možda njihova najveća politička pobjeda. I najveći poraz Srba i Hrvata.

Jer nijedan narod nije isto što i jedna stranka. Nijedan narod nije isto što i jedan predsjednik stranke. Nijedan narod ne može biti talac dvojice političara koji su vlastite karijere pretvorili u nacionalne projekte. Ili možda može?

Hrvati kojih nema u Draganovom oku

Ako je Draganu Čoviću zaista toliko stalo do sudbine Hrvata, nameće se sasvim jednostavno pitanje: Pa gdje su onda Hrvati Republike Srpske u njegovoj politici?

Koliko puta je govorio o njihovom položaju? Koliko je puta obišao Derventu, Bosanski Brod, Prijedor, Banjaluku, Kotor Varoš ili Posavinu upravo zbog hrvatske zajednice koja je tamo gotovo nestala?

Dobro, u Banjoj Luci je bio i kazao, čuvajte mi Republiku Srpsku, istu onu koja je etnički očistila Hravate sa svoje teritorije. I najluđe, niko mu od narečnih Hrvata nije uzeo za zlo njegov bezobrazluk na njihov račun. A to stvarno treba progutati.

I koliko je puta ta i takav Čović tražio posebne institucionalne mjere za zaštitu hrvatskih političkih, kulturnih i ljudskih prava u RS-u?

Odgovor je porazan. Hrvati u Republici Srpskoj odavno nisu politička tema Dragana Čovića, a niti su kad bili. Njega zanimaju Hrvati ondje gdje proizvode mandate. Oni koji ih ne proizvode ostaju izvan političkog fokusa. To mnogo govori o prirodi politike koja se predstavlja kao zaštita cijelog jednog naroda.

Ni Milorad Dodik nije ostao dužan paradoksima. Danas se poziva na Ustav Bosne i Hercegovine i traži povratak njegovom izvornom tekstu, ali samo onda kada mu taj isti Ustav odgovara. Kada Sud Bosne i Hercegovine donese odluku koja mu se ne sviđa, tada taj sud proglašava nelegitimnim. Kada Ustavni sud BiH presudi protiv njegovih interesa, osporava njegovo postojanje. Kada visoki predstavnik donese odluku koja ograničava njegov politički prostor, tvrdi da visoki predstavnik ne postoji. Ali kada mu određena ustavna odredba odgovara, tada odjednom postaje najveći branitelj dejtonskog poretka. Ni njemu nije mrsko da zarad mira u kući sa HDZ-om, recimo, njegova partija bude na strani onih koji iz ustava u Kantonu 10 pokušavaju izbrisati ćirilicu.

Takav odnos prema pravu nema nikakve veze s ustavnošću. To je obični politički oportunizam i zaboli donji dio leđa Dodika za Srbe koji mu nisu u poltičkom kalkulusu.

Još je zanimljivije što i Dodik i Čović uporno previđaju jednu činjenicu koja će ih prije ili kasnije sustići. Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu kroz presude Sejdić-Finci, Zornić, Pilav, Pudarić i Kovačević godinama vrlo jasno poručuje da Bosna i Hercegovina mora postupno napuštati sistem u kojem etnička pripadnost predstavlja osnov političkih prava. Europski standard vodi prema jednakosti građana.

Njih dvojica nude upravo suprotno. Jedan traži dodatnu etničku izbornu jedinicu. Drugi dodatno učvršćivanje postojećih etničkih podjela. Jedan europski sud govori kako etnički ekskluzivitet mora slabiti. Dvojica domaćih lidera traže da postanu još jači.

Zato priča o "legitimnom predstavljanju" odavno više nije pitanje zaštite hrvatskog naroda. Ona je postala pitanje očuvanja jednog političkog monopola. Kao što priča o "odbrani Republike Srpske" odavno više nije pitanje zaštite Srba nego očuvanja političke dominacije Milorada Dodika.

I zato njih dvojica tako dobro funkcionišu zajedno. Obojica žive od uvjerenja da bez njih nema ni naroda.

Da bez SNSD-a nema Srba. Da bez HDZ-a nema Hrvata. To je suština njihove politike. Na kraju ostaje možda i najzanimljiviji detalj cijelog dana.

Ljeto i jest…

Osim Demokratske fronte (na dan nastanaka ovog teksta) gotovo niko ozbiljnije nije reagovao na mostarski sastanak. Neće biti da ga nisu vidjeli. Prije će biti da ga jesu vidjeli, ali su odlučili šutjeti. Zašto?

Zato što je u Bosni i Hercegovini odavno važnije ne pokvariti buduću, projektovanu koaliciju nego izgovoriti političku istinu. Mnogi već danas kalkulišu s postizbornim kombinacijama i ne žele zatvarati vrata partnerima koji bi im već u oktobru mogli zatrebati. Šutnja zato nije izraz neznanja. Ona je itekako politička investicija.

Današnji sastanak u Mostaru zato nije bio poruka Bošnjacima. Njima je (valjda) jasno sve.

Bio je poruka Srbima i Hrvatima. Poruka da će Dodik i Čović i nakon izbora nastaviti govoriti u njihovo ime, trgovati njihovim pravima, proizvoditi osjećaj ugroženosti i vlastite političke interese predstavljati kao nacionalne.

Ostaje samo jedno pitanje. Do kada će Srbi i Hrvati pristajati da budu taoci dvojice ljudi koji su svoje stranke odavno poistovjetili s narodima, a vlastite političke ambicije božanski proglasili sudbinom cijelih zajednica? Jer nijedan narod nije vlasništvo jednog čovjeka. Onoga dana kada to narod zaboravi, prestaje biti politička zajednica i postaje privatni posjed svojih vođa.

Ali i do naroda je i to ne malo, nego baš mnogo, ukoliko žele da biraju i dalje ovu dvojicu političkih feudalaca i ukoliko i dalje žele da budu njihovi kmetovi. Da se ne lažemo!

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.