Banja

Miljenko Jergović
Banja
To mjesto zvalo se banja. Nitko nikada nije rekao kupaonica, kupatilo, zahod. Tek kasnije, kada sam se odselio sa Sepetarevca i otišao iz Sarajeva, u zagrebačkim podstanarskim stanovima bile su kupaonice.

Ali i danas, kada živim u prostoru koji je službeno moj, tako da bih mogao, premda se toga unaprijed grozim, rušiti zidove, od jedne sobe praviti dvije, kuhinju pretvarati u garderobu, a garderobu u spavaću sobu, kupaonica mi je pomalo strana. Tuđa mi je ta riječ, pa mi je onda i mjesto tuđe. Jednom sam imao banju, i kako danas ikome da objasnim što je to banja? Lakše mi je govoriti onako kako nije, izgovarati tuđu, za mene pomalo knjišku riječ, nego se petljati u govore drugih i u to što njima znače neke riječi.

Kada smo se doselili, i mnogih sljedećih godina, banja je imala teraco pod. Zidovi su bili premazani masnom bijelom bojom do malo iznad visine odraslog čovjeka, zatim je slijedila tanka zelena crta, pa žućkasta zidna boja, kojom je bio namaljan i strop, po kojem su izbijali arhipelazi vlage. Jednom tjedno, obično petkom navečer, ležao sam u kadi vruće vode, kišao se, i zurio u strop, na kojem je bila fantastična karta svijeta, nepoznate zemlje, otoci, zaljevi i fjordovi.

Već sam u drugom razredu znao imena svih zemalja svijeta i sve glavne gradove, i svaku sam mogao pokazati na zemljopisnoj karti ili na globusu, ali to je, na stropu u banji, bio svijet izvan atlasa. Izmišljao sam imena država, luke i gradove, klimu i prirodna bogatstva, izmišljao sam povijest, sve s ratovima i primirjima, imenima kraljeva i predsjednika, društvenim uređenjima i revolucijama. Tako sam odrastao, kišajući se u kadi.

Krajem sedamdesetih majka je počela govoriti o adaptaciji i renoviranju stana. Podigla je kredit, došli su majstori koji su izokrenuli kuhinju, trpezariju i obje sobe. Mijenjali su električne instalacije, štemali su, gipsali, gletovali, krečili. Stigla je nova kuhinja, s najmodernijim ugradbenim elementima, novim frižiderom i štednjakom, da bi na kraju balade, nakon tri mučna ljetna mjeseca, na red došla i banja. Za nju je majka imala posebnog majstora.

Zvonko Šiklić bio je njen vršnjak, školski drug iz Druge gimnazije. Bio je pametan i dobro odgojen, sve mu je išlo od ruke, za sve je bio talentiran, lako je učio i ništa mu nije bilo teško. Pritom, bio je najljepši mladić u gimnaziji, sve su bile u Zvonka zaljubljene, a on je samo birao… Ne sjećam se više što se poslije zbilo. Upisao je neki fakultet - građevinu ili arhitekturu, ili nešto treće? - koji je batalio čim se prvi put suočio s granicama vlastitog talenta, snalažljivosti i znanja. Odustao je čim mu nešto otprve nije bilo jasno

Bit će da je nakon toga zgubidanio, postajući sve više posrnuli, razmetni sin iz bolje sarajevske kuće. Čini mi se da su Šiklići stanovali u Kralja Tomislava ulici, i čini mi se da mu je mati bila Srpkinja - govorio je da mu je velika beogradska glumica Svetlana Bojković prva rodica - tako da ga nisu pritiskali ni požurivali. Računalo se da će Zvonko kad-tad doći pameti, jer je, ipak, pametniji i darovitiji od svoje generacije, i to se na kraju mora pokazati, ali mu treba vremena, neka se dijete sabere, neka sazrije, pa će on sam. I tako ga je jednog dana odvelo. Došli inspektori u civilu, stavili mu lisice i odveli ga. Cijeli komšiluk gledao.

Osuđen je za pljačku - ne pamtim više ni koga ni čega - mislim da je u zatvoru proveo godinu-dvije, što u današnje vrijeme i ne bi bilo strašno, ali u ona je, nevina i naivna, a zapravo okrutna i licemjerna vremena samoupravnog socijalizma, bratstva i jedinstva, proklamiranog i zapovijeđenog poštenja i čestitosti, odlazak u zatvor predstavljao kraj, definitivnu i neopozivu socijalnu smrt. Da bi se oprali i rehabilitirali svi ti zatvorenici morao je biti srušen komunizam. Bez toga nije išlo. Smatralo ih se kriminalcima, koji nikada ne mogu okajati svoj grijeh, zločin i krivnju.

I tako je Zvonko od zlatnoga sarajevskog dječaka postao kriminalac. Istina, nije više sudjelovao u pljačkama i krađama, ali koga za to briga. Komšiluk je počeo voditi računa da djecu drži daleko od njega, izbjegavali su ga po haustoru i stubištu, sklanjali poglede, pravili se da ga ne poznaju, a on se, nesretnik, bio upro da dokazuje kako je on isti onaj stari, onaj zlatni Zvonko, ali najednom mu više nije pomagao ni koristio nijedan njegov talent. Kao da je sve što je nekad u njemu bilo vrijedno i pametno postalo prazno i ništavno. Strašno, neusporedivo životno iskustvo.

Imao je živu majku, oca i brata. Ne znam je li brat bio stariji ili mlađi od njega. Mislim da je bio stariji…

Kako je njima bilo živjeti sa Zvonkom i s komšilukom, nakon što je on završio u zatvoru, a zatim izašao iz zatvora? Bile su to godine oko Titove smrti, godine uzdizanja Energoinvesta, Unisa, Upija, godine kada su se u Sarajevu pripremale Zimske olimpijske igre, i živjelo se sve bolje i bogatije. I sve slobodnije. A Šiklići su, malo-pomalo, propadali. Od jedne fine sarajevske građanske obitelji pretvorili su se u nevoljnike kojim nema pomoći.

Ne bi li nešto zaradio Zvonko Šiklić postao je jedan od onih sarajevskih majstora za sve. Predstavljao se kao moler, soboslikar. Ako vam baš i ne bi trebao moler, Zvonko je mogao biti i parketar. A ako vam ne treba ni parketar, Zvonko je bio vodoinstalater. I sve tako, do popravljanja televizora i vešmašina. Istina je, međutim, bila da se u svim tim poslovima, umijećima i zanatima Zvonko nekako snalazio, jer je, kao što smo rekli, bio inteligentan i darovit, i imao je zlatne ruke, ali nijednim od tih zanata on nije stvarno vladao. Ako je nešto i naučio, naučio je u zatvoru, ali bit će da se i tamo lažno predstavljao kao majstor od zanata. U svemu je bio dovoljno dobar da se na prvu ne primijeti kako ništa ne zna, dok bi na drugu sve već bilo kasno.

Ali tako je Zvonko Šiklić postao majstor za sve i za ništa, i jedan od onih bivših zatvorenika koji su tih godina majstorisali po gradu, a da ih, zapravo, nitko tko je znao tko su i što su nije htio pustiti u kuću. Sarajevo je bilo mali grad, za svakog se sve znalo, od vjere i nacije, preko seksualnih preferencija do toga iz kakve je familije, a kamoli se neće znati je li bio u zatvoru. I onda bi se ti nesretnici mučili uzalud tražeći za sebe posla, sve dok se na kraju ne bi vratili kriminalu. Nakon što si jednom postao lopov, u onom si Sarajevu do kraja života ili do 1992, a 1992. je, po svemu sudeći, bila nešto što se zbilo nakon kraja svih života, mogao biti samo lopov.

I tako je Javorka jednoga dana srela Zvonka u gradu. On se rasplakao jer ga je ona ne samo prepoznala, nego mu se i obradovala. I tako su na ulici, riječ po riječ, došli i do adaptacije stana i stavljanja pločica u kupaonici - tako se izvan kuće zvala i naša banja. Bit će da joj je rekao kako ima sreće, jer on je baš u pločicama najbolji u gradu, i već je posao bio ugovoren.
U zatvoru je posijedio. Djelovao je plaho i nekako neuredno. Ali nakon što malo popričaš s njim, vidiš da je to onaj isti Zvonko. Tako je govovorila, a onda je Nona na drugo, tajnije mjesto sakrila svoju novce od penzije, koje je uvijek držala ispod ukrasnog papira u ladici ispod televizora. I onda su se obje osjećale nekako krivima.

Zvonko je pet dana ostao u banji. Za to je vrijeme ručavao s nama, sudjelovao u obiteljskim razgovorima, igrao sa mnom stolni nogomet, a jednom je s Markala donio lubenicu, najveću koja se ikad popela na Sepetarevac. Dogovorio se s Javorkom da će nam od svojih rođaka iz Dalmacije nabaviti sir i slaninu. Dala mu je za to novce, ali sir i slanina nikad nisu stigli.
Majka je išla s njim u grad da odredi boju pločica, jednih za pod, drugih za zidove, i da kupe bojler, sušilo za rublje i kadu, koja će kao u novim stanovima biti uzidana. Do tada smo imali onu starinsku kadu na nožicama, ispod koje se skupljala pljesan, i banja je uvijek pomalo smrdila.

Po sve je to Zvonko otišao našim fićom. Kutije s pločicama rasporedio je po sjedištima iza sebe, sušilo za rublje stavio je pokraj sebe, na mjesto prednjeg sjedišta, koje je izvadio i ostavio kod kuće. Na krov je posadio kadu, u koju je privezao bojler, i sve je to dovezao na Sepetarevac. Cijela je naša nova banja, s izuzetkom vešmašine, došla s fićom. Mašina će stići kasnije, nakon što Zvonka više ne bude u ovoj priči.

Pločice je slagao dugo, i pažljivo. Nona je hvalila Zvonka da je pedantan. Strop je obložio tamnom lamperijom, kojom je ranije već bila obložena kuhinja i zid u trpezariji.
Posljednjeg dana bio je nešto neraspoložen. Rekao je Javorki da ga boli glava, da ima migrenu. Kada je čuo da nju strašno muče migrene, rekao je da je to baš neobično, jer da i on pati od migrena. Takav je bio Zvonko, sve što bismo imali mi, imao je i on. Svejedno je li loše ili je dobro. Meni je rekao da i on od svih knjiga najviše voli enciklopedije, i da voli nogomet. Kad sam ga malo propitao, vidio sam da nema pojma. Kako voli nogomet ako ne zna sastav nijednog kluba Prve savezne nogometne lige?

Tog posljednjeg dana, nakon što je priveo kraju slaganje pločica na zidu iznad kade, po sredini je zida, od vrha do dna, ljepljivom trakom zalijepio novinsku stranicu. Neka se ovo ne dira, rekao je, to je nešto što moram još završiti. I naravno da mi to nismo dirali, nego smo još i pazili da slučajno ne pokvasimo novinski papir, da Zvonku ne pokvarimo posao.

Sutra se nije pojavio da završava s pločicama i da s Javorkom ode u kupovinu vešmašine. Bilo je to prvi put da Zvonko ne dođe. Ranijih je dana bio tačan k’o sat, tačan k’o Švabo, kako se tih dana govorilo. Majka je telefonirala, ali netko joj je s druge strane kratko i vrlo službeno rekao da Zvonko nije kod kuće. Je li bilo muško ili žensko? Muško, rekla je. I nije se više o tome razgovaralo.

Danima od Zvonka nije bilo ni traga ni glasa, a onda se nekako pročulo da su ga opet odveli. Ne znam kako je majka to saznala, ali sigurno je da nije saznala od Zvonkovih. Na onaj se telefon više nitko nije javljao. Išla je i do stana, zvonila na vrata, ali nisu otvarali. Ili ih nije bilo, ili nisu znali što će, pa su se, jadni, zatvorili u kuću, pritajili se dok sve ne protutnji.
Onaj list novina desetak je dana visio nalijepljen preko pločica u našoj novoj banji. Kada bi se ljepljiva traka odlijepila, mi bismo je lijepili natrag. Jesmo li vjerovali da novine stvarno štite neki nezavršen Zvonkov posao, ili da se ispod novina zbiva neki tajanstveni proces, čiji je smisao nama nepoznat, ali rezultat će na kraju biti savršeni keramičarski rad, najbolje postavljene pločice u Sarajevu, ili smo strepili pred konačnim razočarenjem, na kraju je teško reći. Bit će da je od svega pomalo bilo.

Osim toga, majku je uhvatio strah, koji je onda prenijela na Nonu i na mene, da je Zvonko orobio onaj dućan, da je naše pločice, šušilo, bojler i kadu platio čekom bez pokrića, i da je sad zbog toga u zatvoru, pa ćemo na kraju sve ovo morati da vratimo, zajedno s pločicama sa zida, majka će se potucati po sudu, i bit ćemo sretni ako ne platimo i neku globu.

Naravno da je ona dala Zvonku novce za sav materijal, i još polovicu za ruke. Vjerovala je lopovu! Vjerovali smo lopovu! I baš smo lijepo živjeli sa njim svih tih dana… Ne, takvo što nikad nije izgovoreno, niti je itko za Zvonka rekao da je lopov. Prvo se govorilo - onaj nesretnik, a poslije opet samo Zvonko ili samo Šiklić. Javorku je mučilo to što mu nismo platili drugu polovicu za ruke, pa je, nekoliko mjeseci kasnije, ponovo banula njegovoj majci na vrata. Žena je otvorila, majka joj je tutnula kovertu u ruke i izdeklamirala svoje, a stara Šiklićka nije rekla ništa. Samo je unezgođeno uzela ponuđene pare, i vidjelo se da nije sigurna treba li to učiniti.

Odavno smo već skinuli novinski list s pločica, i već smo se bili navikli na ono što je bilo ispod.
Svaki keramičar, kao i svaki soboslikar, parketar, zidar, zna da nitko nikad nije podigao savršeno ravan zid, niti je sagradio kuću savršeno plavilnih oblika. Zidovi stoje ukoso, pod je nagnut na jednu, strop na drugu stranu, čovjek između toga živi, a da ništa i ne primijeti, sve dok jednog dana ne poželi pločice u kupaonici. A nađe li dobrog majstora ni tada neće saznati da mu je u kući svaki zid nahero.

Pločice se postavljaju tako da se posljednji red završava negdje na skrivenom mjestu. I tek tu započinje prava keramičarska majstorija: prema kosini zida izrezuju se oblici koji će preostali procjep tako popuniti da će se onom koji se baš zagleda u rad učiniti kako redovi pločica nestaju negdje u zidu. Razmaci između fuga savršeno su podešeni, nijedna fuga nije šira ni uža od drugih fuka, i sve tu funkcionira kao u Johanna Sebastiana Bacha…

Zvonko, koji nije bio keramičar, jer nije bio ni išta drugo, osim što je bio drag i nesretan čovjek, pločice je krenuo slagati s dvije strane, od vanjskog i od unutrašnjeg zida, računajući da će se ti njegovi nizovi savršeno uklopiti negdje pri sredini zida nad kadom. I vjerojatno bi bio u pravu da su Obrad i Branko gradili savršenu kuću i u kući prostorije savršeno pravilnih geometrijskih oblika. Ali nije bilo tako, i Zvonko se na kraju svoga posla našao pred problemom razlike između života i geometrije, razlike koja je možda i najvažnija stvar u keramičarskom poslu. A na najvidljivijem mjestu u našoj banji, tamo gdje odmah s vrata pada pogled i gdje se gleda gdje god se u banji stane, pa čak i kada se sjedi na zahodskoj školjki, nisu se više mogle izrezivati i uklapati pločice, nego je ostao procjep, ostala je fuga koja je pri vrhu bila dva prsta široka, i onda se prema dolje sužavala, nakazna i ružna, a na neki način i vječna. Kratak je čovjekov život: promijeniš pločice u banji, jednom ili dvaput, ako si baš imao sreće, i već je gotovo.

Nisu ga osudili. Pušten je iz zatvora, ali izgledao je kao da su prošle godine. Urušio se, naglo ostario, propao kao što propadaju kuće, iako mu još nije bilo ni četrdeset. Bježao je kada bismo se sreli na ulici, a Sarajevo ne samo da je malo, nego je i usko, tako da se ljudi neizbježno sreću na one dvije-tri ulice kojima svakodnevno prolaze, i tako je ostalo do kraja. Nije baš ni da smo nešto željeli razgovarati s njim, da smo navaljivali da mu kažemo da je sve u redu samo neka je živa glava, ali Javorka bi ga sigurno pozdravila, razgovarala bi s njim, samo da nije bježao. Jest, izvikala bi se dobro na njega, ali bi to bilo sve. Bila je takva, imala je i dara i razumijevanja za gubitnike i nesretnike. Osim toga, ipak je to bio njezin Zvonko, najljepši mladić u gimnaziji, odlikaš, primjeran omladinac, dijete iz fine kuće, ipak je bio njezina mladost, pa je gledajući njega gledala i sebe.

Ne znam što ga je tako uplašilo. To što je ponovo - istina samo na kratko, možda i greškom - završio u zatvoru, ili to što je tako loše i ružno postavio pločice, onako kako to ne bi učinio nijedan sarajevski keramičar? Vjerujem da je, ipak, ovo drugo u pitanju. Zvonko Šiklić bio je previše dobar i fin čovjek da bi takvo što lako podnio i da bi poslije mogao u oči pogledati nekoga kome je tako nagrdio kupaonicu.

A onda više nismo mislili na njega. Proleti život, čim čovjek prestane misliti. Sjetili smo ga se kada je krajem svibnja 1992. tresnula ona minobacačka granata pred red za kruh u Ulici Vase Miskina. Među poginulima bio je i Zvonkov brat. Zvao se Srećko.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije

Podijeli članak