Fotografije davnih za sva vremena

Čovjekova sudbina je takva da sve do smrti ostaje ovisan o slikama, čak i kad nije sposoban da ih vidi. U tome se, valjda, krije i tajna popularnosti vizualnih umjetnosti: aksiom da slika vrijedi više od hiljadu riječi, u ovaj vakat traži i neku vrstu aneksa: ako je slika dobra, onda je film.

Posljednjih dana ove godine, opsjedaju me stare teme: jedna od najvažnijih je odnos literarnog djela i (ne)uspješnosti pretvaranja teksta u filmski žanr. Pokušavam se sjetiti apsolutno uspjelih primjera. Od klasika, tu su Cheriereov “Leptir”, gdje Dustin Hoffmann i Stevie Mc Queen, pod dirigentskom palicom Franklina J. Shaffera čine živim svaki redak koji je pisac u zatočeništvu napisao. Tako je i sa legendarnim Letom iznad Kukavičijeg gnijezda, gdje se genijalnost Miloša Formana sudarila sa genijalnom "ludošću" Kena Keseya, pa je nastalo djelo koje se i danas, skoro pola stoljeća otkad je prvi put prikazano, smatra jednim od najboljih ekranizacija suvremenog svijeta.

Idući dalje ovim tragom, nailazi se na dosta takvih primjera, ali, barem u ovom slučaju, obično je tako da su knjige draže, pa samim tim i "bolje". S tim da je i to barem dvostruki proces: čitanjem Fitzgeralda ili Kafke, svaki čitatelj može zamisliti svog Velikog Gatsbyja ili Josefa K., ali je teško zamisliti, recimo, boljeg Kuma, od Marlona Branda. Ili boljeg Williama od Baskervillea od Seana Conneryja.

Ali, šta biva kad je neka knjiga – film? Odnosno, kad je nekoliko filmova u jednoj knjizi!? Monografija Između dvije imperije, češkog fotografa Františeka Topiča (1857. – 1938.), koji je za oko tri decenije službovanja u Bosni i Hercegovini uspio napraviti opus koji, sagledan u historijskom kontekstu, možemo nazvati remek – djelom. Riječ je, naime, o materijalu koji je skoro cijelo jedno stoljeće čekao na revalorizaciju i šansu da se prikaže u pravom svjetlu.

Ova knjiga je zbirka fascinantnih slika bosanske svakodnevice, uslikanih vještinom i znanjem čovjeka koji je osim umjetničkog i dokumentarističkog znanja, sposobnosti katalogiziranja (bio je prvi bibliotekar i dugogodišnji upravnik knjižnog fonda Zemaljskog muzeja), a nesumnjiva je i njegova visoka tehnička kultura: profesionalni fotografi kvalitet njegovih negativa visoko ocjenjuju, a šture biografske crtice pogodne za feljtoniziranje ili fikcionaliziranje takvih pionira otkrivaju i crtu “specijalnog” pojedinca. Od činjenica da je od K. und K. monarhije primao vandredni paušal od 300 forinti godišnje, do zadatka da postavi prvi rentgen u koševskoj bolnici, preko pobolijevanja zbog greške pri postavljanju tog istog rentgena, te spora sa direktorom muzeja koji mu brani da muzejsku fotografsku opremu koristi u privatne svrhe… Tako se sklapa manjkava i unekoliko romantična slika protomajstora o kojem niti u njegovoj domovini, Češkoj Republici nemaju previše podataka. Genije, uglavnom, odaju njihova djela. Zato su njihove biografije tako nepouzdane.

Knjigu otvara autoportret. To je fotografija koštunjavog čovjeka, bistroga pogleda, koji sjedi u sobi s bosanskim namještajem, postavljenoj u bosanskohercegovačkom paviljonu na Milenijskoj izložbi u Budimpešti. Ćilim ispod njega je prašnjav, a njegov je izraz ozbiljan, mora da se trudio da ne izgleda da je fotografija uslikana samo par trenutaka nakon što je sjeo pozirati. Vidimo njegov odraz u ogledalu, u ruci drži knjigu, a skoro sve fotografije u ovoj knjizi su neka vrsta slike iz ogledala toga vremena. Čitalac, u ovom slučaju gledalac, vođen rukom priređivača Mirsada Sijarića i Zijaha Gafića, putuje kroz vrijeme, bolje rečeno, transmituje se u Topičeve slike gledajući Protestantsku crkvu iz 1900, danas zgradu Likovne akademije, ili stoji uz prugu 1910. i dočekuje cara Franju Josipa. Slike svetkovina i sakralnih objekata su, sasvim sigurno, bile zadatak, ali šta li je s onim dijelom u kojem tadašnji direktor Muzeja ne da Topiču da opremu koristi u privatne svrhe.

To su neki od najboljih uradaka u ovoj knjizi: splavarenje niz, najvjerovatnije, Drinu je film koji se odmah može zvati Pinkertonova agencija istražuje ubistvo u Istočnoj Bosni, i na njoj je skoro sve što može poslužiti kao osnov za pričanje jedne duge, zamršene i živopisne kriminalističke priče. Slika koja pokazuje proizvodnju opijumskog maka u Hercegovini, nastala 1903., svakako neće biti previše draga besposlenim savjetnicima, inače utjerivačima ćudoređa u našoj povijesti, a prikaz dijelova života urbane sirotinje svih nacija, s posebnim akcentom na Rome, je pravo malo blago.

Otkriveno i pokazano i zaslugom direktora Zemaljskog muzeja, i njegovih suradnika koji su posao obavili sjajno. Kod ovakvih radova je najvažnije da količina materijala ne preraste temu i da se u produkcijskom procesu ne pristane na kompromis pojeftinjavanja izrade, što knjigu uvijek čini slabijom.

Izmakavši svim tim zamkama, uz veliku ljubav i entuzijazam priređivači ove knjige podigli su pravi mali spomenik Topiču i njegovom djelu, ali i Bosni i Hercegovini iz vremena austrougarskog vakta. Te fotografije, osim što su apsolutni rudnik za sve vrste istraživanja o tadašnjoj Bosni i Hercegovini – jer na njima su snimke života, u bukvalnom smislu riječi "od igle do lokomotive" - pokazuju i kako se historija poigrava s jednim vremenom, ljudima, s nama svima kojima je Bosna i sud, i usud. Zato je uvijek (bilo) važno da nas neko drugi pogleda.

Očima koje su se zainteresirale, pa i zaljubile u ono što vide. A ne očima nekog današnjeg nezainteresovanog međunarodnjaka - a i njih, ako ćemo pravo skoro više da i nema - koji je stigao ovdje da zaradi neku bobu u CV-u ili upiše novu stanicu na svom voznom redu licenciranja demokratije.

Ako je najviše što se umjetniku može desiti to da ga njegovo djelo nadživi i nakon njegova odlaska s ovoga svijeta zasija punim sjajem, onda je František Topič dostigao vrh.

Zahvaljujući tome da su u kuću gdje je radio tolike godine došli ljudi koji su znali pronaći blago koje je ostavio. I Zemaljskom muzeju, instituciji u kojoj je on ostavio veliki dio svog života, i skoro cijeli svoj opus.