Sve je Kinoteka

Scena prva, enterijer, prvi put: početak osamdesetih, može biti 1981. godina. Ponedjeljak, 21 sat. Roditelji taj dan dozvoljavaju da ostaneš i poslije deset, do koliko je ‘izlaz’ za većinu raje. Prikazuje se Dr. Strangelove, Stanleya Kubricka, a rukom je pored znaka Filmski klub Riječ mladih, ispisan cio naslov filma. “Kako sam naučio prestati brinuti i zavolio bombu.” Štampanim slovima, malo uhero, kako bi sve stalo na plakat. Početak u 21 h. Malo prije projekcije, u sali u koju je moglo stati pedesetak ljudi, filmski kritičar ‘Oslobođenja’ Duško Dimitrovski kaže par rečenica o filmu, mi se malo podgurkujemo, i počinje projekcija. Nevini smo, uglavnom: ne znamo da nuklerna trka i Hladni rat nikada nije bio tema komedije. Osjećamo da je Peter Sellers genije, Charlie Chaplin novoga doba, da je osim što je odigrao tri uloge u tom filmu, trebao odigrati i četvrtu, ali je odbio jer nije savladao dijalekt iz Texasa. Ludi, opskurni nekadašnji nacistički naučnik, Merkwurdigliebe, kojem desna ruka, čim se malo uzbudi, automatski ide u pozdrav “Heil Hitler”, što prouzrokuje izvjesne neprijatnosti – postaje naša ikona. Svijet nepovratno trči u katastrofu, ludi naučnik jaše na nuklearnoj bombi.

Povijest kinematografije, ni globalna ni subjektivna, nakon toga više nikada neće biti ista: Sellers je nominiran za Oscara, a Kubrick će nakon uspjeha, konačno moći raditi svaki projekt koji bude želio. U “Dubrovniku”, valjda, sedmicama igraju Crveni Warrena Beattyja, u Partizanu Vatrene kočije, a u Romaniji Excalibur, mač kralja Artura. U Prvom maju ‘razbija’ erotska drama “Nathalie” (“e, vidi se skoro sve!”). Poštar uvijek zvoni dvaput je, mislim, sklonjen u Radnik, jer ima ‘onih’ scena više nego što opći nivo morala u zajednici može podnijeti. Pravo mi budi ako sam štogod i pomiješao, ali to jeste ta atmosfera.

Kinoteka je (p)ostala hram, tamo smo upoznali likove koji će nam se nešto izmijenjeni pokazati u stvarnosti: Nosferatua, Dr. Mabusea, Fu Manchua ili Draculu.

Scena druga, enterijer, prvi put: to je već kraj osamdesetih, vrijeme kad se ne dogovaramo za izlaske jer znamo da ćemo se naći na koncertu, ili na utakmici. To je jedna od onih rajskih masovki – poput one u CDA kad smo ‘kućile’ otišli na monodramu Taška Načića, a čovjek nije mogao vjerovati koliko smo se kliberili – a film je Dobar, loš, zao; nema nikakve greške Sergio Leone crta likove kao u stripu Lee Van Cleef izgleda kao smrt u odijelu od million dolara, a Clint s prebačenim pončom ispod kojeg stoji uvijek zapet Smith&Wesson je ispunjenje sna o slobodnom pojedincu. Oličenje pravde. Šta će pojedinci!?

Na stolicama uredno sjedimo Moke, Minka, Nebojša, Velibor, ja, Hadžo, mislim da je i Wood bio tu, a Same, refleksom poput Clintovog prati njegovu pojavu na platnu i govori u ritmu: “Ti-to,Ti-to,Ti-to,Ti-to…”. Drugima je u kinu neprijatno, mi umiremo od šege i pratimo Blondiea, u svih 177 minuta koliko traje epska saga o svijetu u kojem je izbrisana granica između dobra i zla, i koju može uspostaviti samo mogući On. Novi Tito.

Scena treća, enterijer, jedini put: Zaljubljeni ste, ona voli Goddarda, ti si, ipak više zaražen Amerikancima, ali tvoj život je novi val. Pa je pitanje poznavanja toga žanra, zapravo, i stvar integriteta. Poicarrd, kojeg glumi Belmondo u jednom trenutku od uličnog prodavača The New York Times. Ti pitaš - “ima li New York Times posebno izdanje u Parizu?” Ona se smije, i kaže da takvo pitanje mogu postaviti samo ja, ja se malo plašim da nije glupo, tek nakon se sruši svijet, šetajući pariškim ulicama, saznaću da je odgovor pozitivan – “naravno da ima” – ali u međuvremenu je sve otišlo u đavola i o takvim detaljima niko nije stigao ni misliti.

Scena četvrta, enterijer, predzadnji put: Negdje odmah nakon rata, koji više nikada neće prestati, zakazana je retrospketiva bosanskohercegovačkih filmova. Tamo gdje je je jedino odgovarajuće treba vidjeti “Ženu s krajolikom” Ivice Matića. U polumraku, u prvom redu sjedi Zaim Muzaferija. Sjedam do njega, osmijehne se, i kaže:

• Ovo je naš najljepši film. Imamo boljih, i uspješnijih, ali ovo je najljepši.

Ništa što se kasnije desilo u historiji sarajevske subkulture nikada nije dovelo u pitanje grafit koji je osvanuo negdje pred rat, a glasi “Sve je kinoteka”. Ta misao napisana autosprejem je , zapravo, anticipirala i sublimirala to što se događalo i ono što će se događati. Čak možda i to da će Kinoteka BiH dobiti i novo ruho, zahvaljujući naporima kineske ambasade i Društvu bosansko-kineskog prijateljstva.

Eto, neka se i to zna da nam Kinoteku nije obnovila nijedna državna institucija, ni bog zna kakve društvene inicijative naših svjetski poznatih filmadžija, nego – Valter. I njegovi saradnici. Najpopularniji strani film u Kini, i duh njegovih autora se, eto, vratio tamo gdje pripada. Podarivši nam nešto čega bi se i u budućnosti mogli sjećati. Sve je Kin(otek)a, moglo bi se reći:

Psssst! Ako vam kažem da možda znam ko je i kojom prilikom napisao taj grafit, možda mi nećete povjerovati, ali možete biti sigurni da dobar dio ove priče nisam izmislio. Ili, možda, ipak…

Vidjećemo. Neka to ostane naša mala tajna. U Kinoteci. I(li) izvan nje. Ako to ‘izvan’, uopće, postoji.