Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Kozaračko kolo

24. 02. 2020. u 15:58:00

Shares: 13

Majka me hvata za ruku i vuče u kolo. Mogao bih se oteti, ali svud okolo su ljudi, pretpostavljam i oni koji me poznaju, pa je šapatom molim da me pusti. Ona mi odgovara glasno, u vici i smijehu, tako da je svi čuju. Ne snalazim se, pa mi isprepliću ruke s drugim rukama, i najednom se zateknem u kolu koje se vrti. Ne znam kako da idem s nogama, saplićem se, svi me vide. Ne smiju se, nego me sažaljivo pogleduju. Majka za to vrijeme glasno pjeva, kreće se u savršenom ritmu s pjesmom, sva rumena i nepodnošljivo glasna. U meni rastu dvije nelagode: prva, što ne znam igrati kolo, i samoga sebe gazim po stopalima, druga, zbog nje, što me sramoti i što cijeli svijet zna da je to moja majka. Na kraju se budim, vrijeme je pred zoru, četiri ujutro, a ja od srama jedva dišem. Iako znam da je to bio san, nešto mi ne da da dođem k sebi, da se vratim u neko obično raspoloženje i u godine koje sad imam. Proljeće je 2014, meni je četrdeset i osam, a mene drži emocija iz vremena kad mi je bilo dvanaest-trinaest, samo barem deset puta snažnija. Tek nakon što odem do kuhinje, napijem se vode, uključim televizor, sjednem, pa ustanem i opet sjednem, tek nakon što mi nekoliko puta na um padne da je moja nesretna majka već godinu i pol mrtva, eno je na groblju na Barama, četiristotinjak kilometara od mjesta na kojem se nalazim, tek nakon što me pred tim obuzme mekana, ugodna tuga, konačno se smirujem i nestaje onog ubojitog srama. Dugo se tješim, pa uživam u utjesi što nitko nije stvarno svjedočio onom što se zbivalo u mom snu. I koliko god bilo mnoštvo u kolu i oko kola, svi oni su zatočeni u mojoj glavi, ne mogu nigdje van.

Nije to bilo koje kolo, nego je kolo Kozaračko. Pjesma u snu ide: “Oj Kozaro, joj oj Kozaro, moja gusta šumo, u tebi je, joj u tebi je, partizana puno”. I onda dalje, do u beskraj, onako kako pjesma ide, samo još mnogo duže, jer je u snu svega više nego u zbilji. I čini se kao da će zauvijek  trajati, da kolo nema kraja - kao što ga po prirodi žanra nema - jer smisao kola je u beskonačnom i neprekinutom kretanju, u transu i u kretanju nebeskih tijela putanjama vlastite inercije. U kolu se čovjek prepušta inerciji kola. Kolo je, a ne vojnička formacija u maršu, savršeni oblik kolektiva i kolektivizma. Iz kola nema izlaza, jer kolo nije prelazna forma, niti kolo ovisi o vremenu. Stihovi iz Kozaračkog kola nadovezuju se u svojoj jednostavnoj, prostoj prozodiji, a kad istekne posljednji, ako posljednji uopće postoji, sve počinje ispočetka.

Domišljao sam što me je dovelo do ovog neobičnog i ipak strašnog sna. Nikada nisam bio ni u jednom, pa tako ni u Kozaračkom kolu, premda sam se više puta zatekao na mjestu gdje bi se prisutni pohvatali u Kozaračko kolo i zaigrali. Dvaput u vojsci, u Kninu, prvi put na proslavi Dana Republike, drugi put jedne siječanjske nedjelje, na osnježenoj pisti za postrojavanje, kada je vodnik stažist pokušao izazvati patriotske osjećaje među mladom vojskom, a ustvari nas je, od duga vremena, naumio zlostavljati. Prije toga, nekoliko puta za logorovanja s izviđačima, pa na jednom školskom izletu, još za osnovne škole, te na nekim romanijskim i podnoromanijskim liječničkim hodočašćima s ocem. Ali uvijek bih se nekako snašao, tako što bih šmugnuo negdje u stranu, ili bi me naprosto nestalo. No, ne sjećam se da me je više ikad, nakon Knina, pozivalo u kolo. Kao što ne pamtim da sam ikad bio na mjestu na kojemu se igralo neko drugo kolo osim Kozaračkog.

Možda su mi se, tko zna zašto, u snu najednom sakupile sve te davne situacije, koje sam, eto, dobro zapamtio, možda su se iz nekog razloga sve te strepnje nanizale i sabrale u jednu veliku strepnju, koja je onda gruhnula posred vremena u kojem više ne postoji nikakva mogućnost da se zateknem na mjestu na kojemu bi se ponijelo i zavrtilo Kozaračko kolo. U snu smo izvan vremena: niti smo vršnjaci sebe samih u budnome stanju, niti smo u epohi u kojoj smo zaspali. Svaki san je vremeplov. Pa čak i onaj san u kojem nam se učini da nas nije odnio izvan našega budnog vremena.

Ni majku nisam nikad vidio u kolu. Premda je ona, u to sam siguran, više puta u životu zaigrala Kozaračko kolo. Za razliku od mene, ona je bila društvena. Usto, muzikalna, s osjećajem za ritam, taktilna i sklona društvenim igrama, pa tako i plesu. Svakog je ljeta, kao srednjoškolka i na početku studija, odlazila na omladinske radne akcije, gdje se, pretpostavljam, nije moglo proći bez Kozaračkog kola. Bila je angažirana u Savezu socijalističke omladine, imala je neke funkcije u sarajevskom omladinskom komitetu, što je u to vrijeme, krajem pedesetih i početkom šezdesetih, moralo voditi povremenom Kozaračkom kolu. Ali i bez toga, ona je, pogotovo u mlađim godinama, bila čeljade kolektiva i kolektivnih ushita. Osjećala se sigurnom čim bi bila dio većine. Osim što je to bio način da pobjegne od onekih prilično neugodnih obiteljskih okolnosti, od činjenice da joj je mnogo stariji brat za rata bio u neprijateljskoj vojsci, te od vlastitoga nacionalnog i socijalnog manjinstva, po prirodi je bila od onih koji svoje frustracije i strahove uspijevaju utopiti u kolektivu. Od ljudi je stalno očekivala neku pomoć, i bila je razočarana kad bi pomoć izostala. Majka je bila čeljade kola.

Ali zašto bi, nakon što sam je u zbilji već bio sahranio, mene na silu uvlačila u kolo?

Na ovo pitanje nije bilo odgovora. Osim što je san, možda, dijelom bio povezan s jednom neobičnom epizodom, o kojoj sam više puta pisao, ali je nikada nisam do kraja opisao. Bilo mi je, čini mi se, trinaest kad nas je, bez da me je o tome puno pitala, upisala na tečaj plesa u Proleteru. Rekla je da moram naučiti tih nekoliko osnovnih klasičnih društvenih plesova, a kakav sam po svojoj prirodi, i to je rekla, nikad ih neću naučiti ne bude li me ona povela u školu plesa. I to se baš nikako nije moglo odbiti ni eskivirati. Jedino što me u svemu tješilo bilo je da nije postojala baš nikakva šansa da me itko vidi. Naime, plesni je tečaj bio tako daleko od socijalne estetike Mejtaša i Sepetarevca, Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, i svijeta kojem sam pripadao, da sam se, što se toga tiče, komotno mogao ponašati kao da sam na Maldivima, tamo negdje iza sedam gora i sedam mora. Proleter je taj svoj tečaj održavao u nekoj dvorani na Marijin dvoru, koja se, prema mom sjećanju, koje, pogotovo kada je riječ o prijeratnim gradskim relacijama, nikako nije pouzdano, nalazila tamo gdje je danas onaj divovski stakleni trgovačko-poslovni centar. Iz mejtaške perspektive onoga vremena: nezamislivo daleko. I to je nešto o čemu bi vrijedilo misliti: u onodobnom Sarajevu, koje ni u kojem pogledu nije bilo baš toliko veće od današnjeg Sarajeva, unutrašnje su generacijske, socijalne i kulturološke distance bile ogromne. Tako sam se ja, srećom, mogao sakriti od sviju koji bi me mogli vidjeti kako s majkom pohađam tečaj plesa.

Međutim, koliko god cijela stvar u zamisli bila po mene neugodna, socijalno i emocionalno deklasirajuća i diskvalificirajuća - u onom Sarajevo po mene sasvim zastrašujuća, mnogo gora nego da, evo sad, otvorim ormar, izvadim Anine haljine, obučem se u njih, ionako smo približan broj, i takav prošetam centrom Zagreba - sam tečaj plesa u Proleteru nije bio takav. Premda sam bio daleko najmlađi, od sramote me štitio uobičajeni manjak muškaraca, ali i to što su svi oni pokazivali vidnu nelagodu što su se zatekli tu. Osim toga, zanimljivi su bili ti plesovi. Od ingliš valcera i valcera, koji su, zapravo, bili najjednostavniji, do tanga, koji je bio vrhunac škole, stjecali su se pojmovi o nečemu što bi se, zapravo, trebalo učiti u osnovnoj školi. Ali ne zato što bi građanski plesovi bili važni u čovjekovu društvenom životu, niti što ćemo se baš nešto tokom života naplesati, nego zato što su osnove znanja o pasodoblu i polki otprilike jednako važni kao i ono što smo učili na satovima muzičkog i likovnog, ili čak i na satovima kemije ili fizike. Istina, većinu toga čovjek zaboravi, ali kad se sa zaboravljenim drugi put sretne, lakše će nanovo saznavati. Na kraju, za cijeli život upamtio sam kako se pleše valcer - do čega mi nije baš nimalo stalo - ali o tangu nisam naučio ništa - a imao bih neusporedivo bolje mišljenje o sebi da znam plesati tango. Moja pokojna majka do danas je ostala žena koja je sa mnom odigrala daleko najviše minuta društvenih plesova u životu. Jesam li uopće s nekom drugom ženom i plesao? Nisam siguran da jesam.

Ne vjerujem da me je sjećanje na taj davni tečaj plesa u Proleteru, kada sam prvi i posljednji put pokušao igrati tango - tango s majkom! - trideset i pet godina kasnije uveo u san o kolu. Drukčije je išao taj put sjećanja, misli, osjećaja, asocijacija koji je snu vodio. Ali da bi ga se rekonstruiralo, trebalo bi san postaviti u središte romana detekcije, u koji bi, možda, bio upisan sav moj upamćeni i neupamćeni život, i koji bi se kretao zbiljskim i imaginiranim svijetom tog života. Hoću li ga napisati? Sad mi se čini da neću. Možda se predomislim.

Majka me često primoravala da činim nešto što je suprotno mojoj naravi. Naravno, dok god je mogla. A i kasnije, kad sam odrastao, pa kad smo živjeli u različitim gradovima i zemljama, pomalo postajući jedno drugome stranci u administrativnom i u običajnom pogledu, koristila je svaku priliku da me nekako natjera da budem netko drugi. Mijesila me kao tijesto, čudila se i ljutila kad bih se od nje razlikovao. A razlikovao sam se uvijek. Ona je bila ekstrovertna, okrenuta prema svijetu i dobronamjerna prema drugima, ali, možda upravo u toj svojoj dobronamjernoj povanjskosti i vrlo konfliktna. Svađala se s ljudima, razočaravala u bližnje, lako je stjecala trajna prijateljstva i još lakše se svađala s prijateljima. Bila je ohola i samoživa, ali je spremno živjela u poniznom manjinstvu. I za vrijeme socijalizma, kao dijete iz obitelji narodnog neprijatelja, i u ratu, a pogotovu poslije rata, dvijetisućitih, u vrijeme bujanja većinskog nacionalizma i kleronacionalizma u Sarajevu, kao Hrvatica kompleksnih etničkih podidentiteta i kao ateistica u povlačenju prema nekom predačkom katolištvu, koje bi je, možda, moglo spasiti od ništavila smrti. Ali nekako nije razumijevala da je nešto iz nje nastalo - nastalo, barem u fiziološkom smislu - a da joj nije ni nalik u onome što joj se činilo baš važnim, a to je život sa svijetom i među svijetom. Emocionalno je bila nesposobna za majčinstvo, pa ju je to čudo različitosti još više morilo. Zamišljala je da bi njezino dijete, to meso njezina mesa, svakako trebalo biti u službi njezine ličnosti. Svijet moje majke počinjao je s njom, i nikako nije mogla razumjeti ono što se na taj svijet nastavljalo.

Dva su razloga zbog kojih me je povela u Proleter na plesni tečaj. Razumom govoreći, bila je u pravu. Korisno je, rekao sam već, imati pojam o plesu. Za mog je djetinjstva često nastojala uz ono što bi za mene moglo biti korisno, ali u isto je vrijeme, mislim bez izuzetka, sve to išlo protiv moje naravi i, podrazumijeva se, protiv mojih želja. Na kraju, na mene se nije primilo gotovo ništa od onog što bi, po njezinom mišljenju, moglo po mene biti korisno. S onim vrlo uskim i zaokruženim poljem mojih ranih interesa, koje se - vjerojatno, na žalost - tokom života nije značajno širilo, majka nije imala ništa. I osim što nije imala ništa, moji su interesi bili i izvor njezine, donekle i razložne, brige. Da je bilo po mom, od jutra do mraka bih bio u stanu, ili u bašči na Sepetarevcu  - samo je u Drveniku moj imperij bio nešto širi - igrao bih se sam sa sobom, onih monoloških, ali i dijaloških i društvenih igara, ili bih čitao, uglavnom romane, enciklopedije za djecu i enciklopedije za odrasle, nogometne statističke almanahe… Nisam se volio družiti sa svojom generacijom, a među odraslima zanimali su me samo stariji od sedamdeset. Plašila se da ću odrasti u nedruštvenog čudaka.

Ali, ipak, nije to bio glavni razlog zašto sam morao s njom na plesni tečaj. Glavni razlozi uvijek su se, gotovo neskriveno, ticali njezinih potreba i interesa. Uostalom, zar tako nije i inače u životu? I zar nije i udovoljavanje vlastitoj savjesti samo sofisticirani i donekle simbolični oblik povlađivanja sebi i svojim interesima? Kako je majka bila dobra osoba, ali bez razvijene savjesti, i s golemim osjećajem vlastite žrtve u svijetu, moj problem s njezinim interesima znao je biti strašan.

Tih mjeseci i godina majka nije imala momka. Bila je sama, a bilo joj je trideset i sedam, i imala je velikih planova u životu. I onda je od silne besposlice i nervoze poželjela ići u plesnu školu. Poslužio sam joj kao savršen partner. Je li u tome bilo nečega incestuoznog? Za onodobne sarajevske prilike svakako jest. Ali i za emocionalni i intelektualni sklop jednoga pubertetlije, koji se još nije brijao i jedva da mu je glas mutirao. U vrijeme kada su svi moji vršnjaci kao od kuge bježali od roditeljske nježnosti, ja sam morao s majkom u plesnu školu. I da je sad vidjeti taj naš tango, ili barem da ga je napisati u proznom tekstu…

No, sve je to u sljedećem trenutku prošlo, prošao je plesni tečaj u Proleteru, i sjećao bih ga se sve do rata, kad god bih po gradu viđao oglase za Proleterove plesne tečajeve, ali nije to na mene ostavilo posljedica. Majčinske šašavosti me se nisu duboko ticale, dok god ne bi postale javne. A ovo nije bilo javno.

Osim toga, Kozaračko kolo samo je na riječima ples. Mimo riječi, Kozaračko kolo nema veze s polkom i valcerom, s atmosferom u Proleteru i s razlozima zbog kojih se ljudi upisuju u škole plesa. I još nešto: Kozaračko kolo nije se moglo sakriti od ljudi, kao što sam ja ples s majkom uspješno sakrio od Mejtaša i ostatka svijeta.

U suvremenoj Hrvatskoj Kozaračko kolo pretvoreno je u metaforu. Naravno, negativnu. Metafora je to zajedništva, lažnoga bratstva i jedinstva, kada u isto kolo, Kozaračko kolo, ulaze pripadnici svih vjera i nacija, a sve s ciljem povlađivanja Jugoslaviji i jugoslavenstvu, ili onoj jednoj, najvećoj i dominantnoj, srpskoj naciji. Kada se u hrvatskim novinama ili na televiziji spomene Kozaračko kolo, onda se ne misli na konkretnu narodnu igru, niti na partizansku pjesmu koja je ovo kolo i proslavila, nego se misli na odnose među ljudima, na socijalnu konstrukciju jugoslavenstva, pa bi onda tako mišljeno kozaračko kolo valjalo pisati malim slovom. Jesam li, možda, bio u tom kolu?

Nisam, baš nikad. Za Jugoslavije, krajem osamdesetih i početkom devedesetih, nisam se osjećao dijelom one sitnošovinističke većine, koja se ponosila golemom Titovom slikom s pročelja Landes banke, tamo iznad Vječne vatre, kao što ni kasnije, sad već iz objektivnih razloga, nisam mogao biti dio ni neke etničke sitnošovinističke sarajevske većine iz poslijeratnih doba. Dakle, nisam bio u kozaračkom kolu ni prije, a ni poslije rata, kada je je kolo prestalo biti kozaračko.

Jesam li time bio frustriran? Nisam, ali možda je neka moja prethodna frustracija proizvela to da ne uđem u zajedničko kolo ni u Sarajevu, ni u Zagrebu. O kojoj bi frustraciji moglo biti riječi? Ne znam. Ali pjesme koje nisu bile moje dok su ih svi pjevali, počeo sam razumijevati i prihvaćati nakon što su se pretvorile u pjesme koje se više ne pjevaju. Ali ipak me je isti užas uhvatio kad me je u mom snu majka odvlačila u Kozaračko kolo, izloživši me toj sramoti da me gledaju trapavog i za kolo nevoljnog i oni koji u mom poniženju uživanju prije 1992, i oni koji u mom poniženju uživaju danas. San ne zna za vrijeme. U snu smo i stari u mladi, u snu kroz nas žive sva vremena u kojima smo živjeli, ili u kojima smo samo zamišljali da živimo. U snu se zato mogu u jednu veliku nelagodu skupiti i sjediniti sve prethodne male nelagode. U snu stvari rastu preko svake mjere, i pretvaraju se u čudovišta. U snu se može umrijeti od srama i od nelagode.

Zašto mi je moja mrtva majka priredila takvu nelagodu? Ne znam, nisam je mogao pitati. A ne vjerujem u razgovore s duhovima. Ne vjerujem ni da bi mi rekla istinu. Samo bi se na mene razbjesnila, uvjerena da sve ovo radim protiv nje, da je bez razloga optužujem, te da sam, na kraju krajeva, nezahalan. Što je u osnovi istina. Nezahvalnost je način da se ovdje preživi. Samo što je moja nezahvalnost sasvim lična, dok je nezahvalnost zajednice konstitutivna, doktrinarna, upisana u identitet. Da imaju razvijen osjećaj zahvalnosti, ili da imaju savjesti, ne bi bili to što jesu, nego bi bili nešto drugo, nešto što je u skladu s onim što su prethodno bili.

Postoje otvorena i zatvorena kola. Sudionika u kolu je najmanje dva. Plesni par najmanje je kolo. Kola su većinom otvorena, i imaju svoje predvodnike. Predvodnik kola naziva se kokan. Vidimo ga kako rupcem vihori. Ponosan što se toliki ljudi na njega nastavljaju. Otvorena kola rastu kako im se priključuju novi igrači. Oni pristupaju kraju kola, ili raskidaju kolo da bi se udjenuli. Ali čelnik ostaje isti. Kolo je poveo i vodit će ga do kraja. Kozaračko kolo rijetko kad bi se zatvaralo. U zatvorenom kolu više nema predvodnika. I nema kraja ni početka. Kozaračko kolo igra se u lijevu stranu…

Slušao sam tu pjesmu da bih čuo dva distiha. Prvi: “Mi smo braća, joj mi smo braća, ispod Kozarice, gdje ne rađa, joj gdje ne rađa, majka izdajice.” Drugi: “Oj Hitleru, joj oj Hitleru, jebem li ti nanu, ostaće ti, joj ostaće ti, kosti na Balkanu.” U prvom distihu drag mi je deminutiv, kojim se postiže potreban broj slogova i mogućom se učini efektna rima. U drugom, koji iz prkosa ide u smijeh, psovka se rimuje s Balkanom. Nije tih stihova bilo u mom snu.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.