Mir je najlepša devojka, koju ne može imati svako

Osjećam zavist prema onima koji imaju osjećaj da su u ovom ratu nešto dobili. Državu, domovinu, himnu, mrtvu braću i sinove, junake koji su poginuli za nešto veliko, nogometnu reprezentaciju, osjećaj ponosa. Ne zavidim im na tome što su dobili, mogao sam, da sam baš htio, i sam to isto imati, pa još i dvostruko, nego im zavidim na tome što ništa nisu izgubili. Jer sve  su njihove žrtve nekakav dobitak. Što tragičniji, to veći. I godine koje su u ovaj rat uložili, a godina je, računam, barem deset, svaka od 1991. do 2001, za njih su dobitak, i život koji je tim godinama prethodio, a koji sad u sjećanju valja nekako pretumačiti i preraditi, tako da bude obilježen čežnjom za svim onim što će u ratu tek dobiti, i taj je život za njih dobitak. Njihov je rat imao smisla, jer im je omogućio da odrastu u današnje ljude i današnje narode, i da dobiju ono najviše i najveće što, po njihovom osjećaju, čovjek može dobiti. Svoje mrtve nose kao odlikovanja, masovnim grobnicama dokazuju da su pobijedili i da nikada ni u čemu više ne mogu biti u krivu. Oni, pak, koji su te mrtve poubijali imaju svoje mrtve, koje također nose kao odlikovanja, i svoje masovne grobnice kojim dokazuju da su pobijedili i da nikada ni u čemu više ne mogu biti u krivu.

U našem ratu, koji je započeo ljeta 1990. kada su prvi balvani pali na ceste oko Knina, ili ranog proljeća 1991. kada su u Hrvatskoj pale prve mrtve glave, i službeno je završio po Natovom bombardiranju Srbije, a zapravo neće završiti nikad, u tom ratu nijedna zaraćena strana nije doživjela poraz. Ali poraženi, ipak, postoje: to su oni koji nemaju osjećaj da su išta u ratu dobili. Pobjednici, svi redom, osjećaju samo prijezir prema njima. Taj prijezir sličan je onom kakav vjernici osjećaju prema ateistima i ostalim bezbožnicima, ili kakav ljudi općenito pokazuju prema jurodivima koji su se odrekli svake utjehe. Otud i prijezir prema pjesmama koje se više ne pjevaju. U njima je sve ono što kao narodi, slušači himni i baštinici masovnih grobnica nismo i što ne želimo biti. U tim je pjesmama nešto jučerašnje, što bi danas svakako trebalo zaboraviti. Između ostaloga, u njima je i isti taj osjećaj pobjede i dobitka, ali iz nekoga prethodnog rata. Istina, ni u tom ratu ja, niti bilo tko moj, ništa nismo dobili. Ni onu državu, domovinu, himnu, kao ni onu mrtvu braću i sinove, junake koji su poginuli za nešto veliko, kao ni nogometnu reprezentaciju, nisam osjećao kao vlastiti dobitak i kao razlog za ponos. Razlika između onoga onda i ovoga sad u tome je što sam danas svjestan da sam izgubio, dok tada o svemu ovom nisam razmišljao kao o porazu. Pjesme pobjednika iz onoga doba, dakle pjesme koje se više ne pjevaju, danas su pjesme mog poraza. I zato ih volim, zato ih mogu voljeti samo kada ih ne voli više nitko.

Kronološki posljednja među tim pjesmama nosi naslov “Slušaj vamo”. Skoro da je poznat i datum njezina nastanka: u vrijeme kada se po Beogradu potpisivala peticija protiv mobilizacije za rat - koja se, upamtimo i to, nije provodila s naslova uspostave Velike Srbije, niti zaštite ugroženoga srpskog naroda, nego se mobilizacija provodila da bi se tobože spasila Jugoslavija - članovi Ekatarine Velike, Električnog orgazma i Partibrejkersa, te Rambo Amadeus, našli su se oko ideje pisanja antiratne himne i formiranja super-mega-turbo benda, čiji bi jedini cilj u osnovi bio propagandni, antiratni. Vjerovali su u moć rock kulture, na kojoj je odgojena omladina Beograda i drugih velikih gradova, i u to da bi uz pomoć njezina autoriteta mogli odgovoriti svoj i mlađe naraštaje od odlaska u rat, koji bi - to su ovi muzičari jako dobro znali - vodili protiv samih sebe. Jer taj tobožnji rat za spas Jugoslavije, koji je već proizveo strašne zločine po Hrvatskoj, i za sobom ostavio ubijeni grad Vukovar, te se posredno, barem iz gradske i građanske perspektive, vodio protiv drugih. Prvenstveno se ratovalo protiv sebe, i tek nakon što čovjek pobijedi sebe i sve što je prethodno bio, mogao je ratovati protiv drugih, koji su također pobijedili sebe, i nitko nigdje nije ratovao za nešto što bi bilo zajedničko, nitko nije ratovao sa sviješću o tome da i onaj s druge strane nišana ima svoje životne interese i da bi moji životni interesi zapravo trebali biti istovjetni njegovima, jer smo slušali istu muziku, gledali iste filmove, čitali iste knjige, i po mnogo čemu bili isti ljudi.

Na prvoj probi, na kojoj se, kao ni na sljedećima, Rambo Amadeus nije pojavio, podijeljen je posao, pa su Gile iz Orgazma i Anton, gitarist Partibrejkersa, zaduženi da napišu muziku, Cane je pisao tekst. U snimanju pjesme važnu je ulogu imao Milan Mladenović, a nastala stvar nije nosila sentimente uobičajene za antiratne songove. Niti je u njoj bilo balaševićevske patetike i dječjih zborova, niti lenonovskih imaginativa na temu vječnoga zemaljskog mira i čovječanskog bratstva. “Slušaj vamo” bila je zafrkancija, mala šala, žanrovski eksperiment, brojalica i nabrajalica, antipod svakoj dotadašnjoj antiratnoj pjesmi. Ironija i antisentimentalnost u temeljima su jugoslavenskog punka i novog vala, čak i kada bi pjevali o ljubavi i drugim nježnim osjećajima, ti dječaci su to činili s onim odmakom koji ih je spašavao od podsmijeha okoline. Zazivanje ljubavi i razumijevanja među narodima pripadalo je prethodnoj epohi, hipicima i hašišarima, šlagerašima i partizanima, a na pankerima je bilo da nikad ne puste suzu. “Slušaj vamo” bila je pjesma iz takve poetike, posljednja pjesma jugoslavenskog punka i novog vala.

Singl je promoviran u Beogradu 2. ožujka 1992. To je onaj dan kada su se na ulicama Sarajeva pojavili ljudi sa čarapama na glavama, i kada se, po riječima Marka Vešovića, svijet okrenuo naglavce, pa su ono što ide na noge nataknuli na glave. Postavljene su barikade, raspuknuo se svijet, a Televizija Dobre vibracije je po završetku redovitog programa emitirala direktan prijenos s Vilsonovog šetališta, odakle su se, vjerovalo se, trebali pojaviti čarapaši.

Desetljećima prije općeg terora nadzornih kamera sarajevsko je gledateljstvo na svojim ekranima imalo pogled te jedne nadzorne kamere, ispred koje se nije događalo ništa, nisu prolazili automobili, nije bilo pješaka, samo su se, ako se dobro sjećam, a možda se i ne sjećam, izmjenjivala svjetla na jednom semaforu. Taj film, koji je trajao jednu ili dvije noći, trebalo je sačuvati, i tako ga prikazivati: prikazivao je početak opsade Sarajeva, kraj jedne velike i bezbroja malih povijesti. S tim je kadrom počinjao rat koji nikada neće završiti i koji je svima, osim ponekom pojedincu, nešto dobro i veliko donosio. Himnu, grb, državu, do vrha punu masovnu grobnicu, kolektivni ponos, sveprožimajući osjećaj pravedništva i nedužnosti, mržnju koja se iz takvih osjećaja rađa…

Rimtutituki, kako je antiratni super-bend nazvan, nije dobio dopuštenje za koncert, niti za promociju pjesme. To je zanimljiv, važan detalj u priči. Komunisti su se plašili kulture, njezine moći i utjecaja, plašili su se pjesme i muzike, naravno samo rock muzike, i to je razlog što Rimtutituki nije dobio dozvolu. Njihov strah danas djeluje dirljivo, najprije zato što je bio bezrazložan, nikakav rock’n’roll, nikakva kultura nisu komuniste zaustavili niti u jednoj od država bivše Jugoslavije da se uz pomoć vjerskih zajednica transformiraju u ponosne nacionaliste i istrebljivače komšiluka i svake drukčijosti, a onda i zato što se iz današnje perspektive čini posve nevjerojatnim da je na ovim prostorima, u ovim zemljama, ikad postojala kultura od koje bi politički režim strahovao.

I kako nisu dobili dozvolu, muzičari su pjesmu promovirali iz kamionske prikolice. Kamion koji je kružio Beogradom, s kojeg se orilo “Slušaj vamo” bio je kontrapunkt onom strašnom kamionu, o kojem je na ovom mjestu već bilo priče, koji je 1942. kružio Beogradom, i u kojem je umorena Sloboda Trajković. Ali dok je onaj kamion na kraju pobijedio - jer zlo na kraju, u svakom ratu, svaki put pobijedi, a oni koje je to zlo pomorilo zoran su i neporeciv znak te pobjede - kamion s kojeg se 2. ožujka 1992. pjevalo protiv odlaska u rat, vozio je one, i bio je znak onih, koji će doživjeti poraz. I koji su već tad, u tom istom trenutku, trebali znati da su poraženi.

Pjesma “Slušaj vamo” upamćena je po refrenu “više volim, tebe mladu, nego pušku da mi dadu: mir, brate mir”, a ja je pamtim još po dva moćna, prepoznatljivo canetovska stiha: “Nećemo da pobedi narodna muzika” i “Mir je najlepša devojka, koju ne može imati svako”.

Posebno ovaj drugi stih. On u sjećanju ovu pjesmu čini veoma tužnom. Čovjeka najviše rastuži ono što je zauvijek izgubio, a da prethodno nije ni bio svjestan da je to imao. U tom gubitku, međutim, postoji nešto što mu vazda govori da je gubitak zaslužen, i da drukčije i ne može biti. Svaki je gubitak zaslužen. I da, zaista, najlepšu devojku ne može imati svako. Oni koji su toga svjesni znaju, međutim, osjećaju to, da su je jednom davno, u nekom već prethodnom životu, imali. Nose je u sjećanjima, znaju njezin miris, ali znaju i to da je nikad više neće imati. Jer je ne zaslužuju, jer su glupi i ružni, jer najlepšu devojku ne može imati svako. Iz ove metafore, iz ove neobično tačne usporedbe, nastao je onaj naknadni i najvažniji razlog za pjesmu. Ovu, kao i svaku drugu. U trenutku njezina nastanka, dok su je pisali, uvježbavali i pjevali s kamiona oko kojeg se rojio neki znatiželjan svijet, njezini autori nisu ni znali što je u njoj zapravo važno. To će se saznati tek s porazom. Poraz je najčovječnije ljudsko stanje, u porazu prestajemo biti narodi, plemena, velike i male skupine ljudi, i opet postajemo pojedinci, sami pred svijetom. Bez poraza nema umjetnosti. Poraz daje smisao i ljepotu dobrim stihovima. Da je moglo biti drukčije, da je rock kultura bila jača od zmijina svlaka i od komunističkog presvlačenja u nacionaliste i krvoločne bogobojaznike, i da je “Slušaj vamo” zaustavila rat u Sarajevu, da su oni ljudi, naši ljudi, skinuli čarape s glava, da su se posramili i odustali od pokušaja da “pobedi narodna muzika”, tada stih “mir je najlepša devojka, koju ne može imati svako” ne bi značio ono što danas znači. Možda ne bi značio ništa. Bio bi maštovit i prazan konstrukt od riječi, fraza ispražnjena od smisla i od povijesti. Poraz svemu daje smisao. Poraženima pripada umjetnost, pobjednicima ostaju narodi.