Hej haj brigade

Nakon što su 1971. i 1972. u Hrvatskoj i u Srbiji smijenjena rukovodstva sklona reformama u Partiji i liberalizaciji političkog sistema, nastupa desetljeće tokom kojeg se, prividno, ne događa ništa. Tito je sve stariji, kosu mu boje u narančasto, kite ga trećim ordenom narodnog heroja Jugoslavije, imenuju za doživotnog predsjednika države i partije, a u zdravim snagama koje su zamijenile Savku i Tripala, te Latinku i Nikezića, zameće se i razvija klica onoga nacionalizma koji će dvadesetak godina kasnije razvaliti Jugoslaviju i njezine narode vratiti u predmoderno stanje.

O tom bi se vremenu društvenopolitičkog ravnovjesja i opće dosade trebalo pripovijedati u nekim budućim romanima i pripovijetkama, doba je to za novu porodičnu i građansku dramu, za nove Glembajeve, i za filmove koji bi zabilježili sliku epohe za koju smo sve do danas ostali slijepi. Između šezdeset i osme ili sedamdeset i prve, i posttitovskih osamdesetih, kao da se nije dogodilo ništa. Kao da je Titova senilnost bila i senilnost zajednice.

Tih su godina, nakon obračuna s maspokovcima i liberalima, pisane neke nove partizanske i revolucionarne pjesme, koje su u narodu, pogotovo među omladinom, trebale obnoviti borbeni polet. Jedna od takvih bila je i pjesma “Hej haj brigade”, koju je po narudžbi historijskog trenutka napisao Arsen Dedić, a našla se na kompilaciji “Da nam živi, živi rad”, koju je 1976. objavila Produkcija gramofonskih ploča Radio televizije Beograd, kao sedmu po redu na B strani. Album je uglavnom sadržavao namjenske songove za omladinske radne akcije, koje su upravo doživljavale svoj veliki preporod. Umjesto da sjede po kafićima, da puše i da se drogiraju, umjesto da ih neprijateljski elementi i Crkva uzmu pod svoje, mladi su, prema zamisli Partije, raspuste trebali provoditi na izgradnji autocesta i željezničkih pruga, uz pjesme o nekoj novoj revoluciji u kojoj više neće biti ljudskih žrtava, i koja neće revolucionirati društvene odnose nego će mijenjati lice zemlje.

Arsenova je pjesma postala neslužbena akcijaška himna, kojom je, svakoga jutra u pet, započinjao radni dan. Po naselju brigadirskih šatora ili baraka bili su raspoređeni zvučnici, iz kojih bi se kao budnica začula muzika i glas Ivice Bobinca, koji je pjevao: “Mlade dane, tople, duge, prvu ljubav, prve sne, vraćaju nam naše pruge, ugradili tu smo sve, sve”. Melodija je bila vrlo jednostavna, školska, a motiv tipičan arsenovski, ispunjen nostalgijom i sjećanjem na mladost. To je stvar činilo paradoksalnom: naime, neki su sedamnaestogodišnjaci u potrazi za avanturom ili za obećanjima prvih ljubavi, ali nerijetko i iz sasvim konkretnih, političkih i društvenih ambicija, odlazili na akciju, gdje bi onda prije jutarnjeg rada pjevali o sebi iz neke daleke buduće perspektive, o svojoj mladosti i o tim ljubavima, te o prugama koje su upravo došli izgraditi. Ta greška u perspektivi pokazala se fatalnom. Naime, onoga dana kada brigadirke i brigadiri stasaju do nostalgije i do čežnje za vlastitim mladim danima, toplim, dugim, i do perspektive iz koje bi konačno mogli otpjevati svoju pjesmu a da ne varaju sami sebe, neće im više biti ni do pjesme, ni do radne akcije, ni do autentičnog sjećanja na vlastitu prošlost, jer će se zaratiti i jer oni više neće biti oni zbratimljeni Jugoslaveni i Jugoslavenke koji grade mostove i pruge jedni prema drugima, nego će pripadati zavađenim narodima koji te mostove ruše. No, iz Arsenove perspektive to je još uvijek izgledalo ovako: “Za godine koje bježe, za mladosti blistav čas, mostova nas bezbroj veže, pruženih između nas, između nas”. I onda kao u onome filmu Hajrudina Krvavca: za rušenje mosta najkvalificiraniji će biti oni koji su most i izgradili.

Refren je, pak, bio ispražnjen od velikih misli. Za razliku od prethodnih vremena i od pjesama koje su se posvećivale revoluciji u ratna i rana poratna vremena u kojima je refren bio poput pesnice koja udara ravno u čelo, sada smo se predavali romantici srca: “Hej-haj brigade! Hej-haj ruke mlade! Hej-haj brigade! Svoju zemlju srcem grade, svoju zemlju srcem grade”. Ništa veliko ni mudro, ali pjevno i arsenovski blago.

Ono važno i anegdotalno je u tijelu pjesme, u nizanju strofa, pjevanih glasom Ivice Bobinca, punim šansonjerske blagosti onog zagrebačkog doba koje je obilježio “Stari Pjer” Ivice Percla. Ovako je pjesma dalje išla: “Ostaju za uvijek druže ove ceste, ovi puti, a drugarstvo duže, duže od života i od smrti, i od smrti.” Do pola istina, otpola nije: doista, tim će se cestama i prugama, izgrađenim za omladinskih radnih akcija, provoziti budućnost epohe, nacionalizam, patriotizam i antikomunizam, zajedno s vjerskim poglavarima, vračevima, tim prvacima u pustošenju ljudskih duša, i nitko se nikad neće zapitati, nitko pomisliti, tko je sve ovo sagradio, pod čijom zastavom i pod kojim znakom, u ime kakve ideje.

Pa onda u posljednjoj strofi eto glasa o ideji: “Neka puca kao mina zvijezda iznad našeg čela! 

Opet stvara omladina novo vrijeme, nova djela, nova djela.” Arsen Dedić bio je veliki pjesnik na vrlo sličan način na koji je to bio i Duško Trifunović. Obojica su naveliko pisali namjensku poeziju, bili su kopirajteri prije epohe kopirajtinga, za sobom su ostavljali slogane i parole, fraze kojima će se ubrzo zaboraviti podrijetlo - recimo, “nekih stvari ima što ne govore se svima, već se samo nekom šapnu, ti znaš!” - pravi narodni pjesnici i kazivači, iz vremena kada je narod već prestao pjesnikom biti, i obojica su, i Arsen i Duško, bili savršeni zanatlije, obrtnici s riječima, koji bi pritom i u najusputniji svoj proizvod utiskivali jedinstveni svoj umjetnički pečat. I u najbudalastijoj bi pjesmici, onoj koja se u deset minuta sroči za naručitelja koji se odmah zatim izgubi u vremenu, postojala ona jedna riječ, ili čitav stih, za koji bi se odmah znalo da je Arsenov, a koji bi mogao stati i u najbolju, najistinitiju njegovu pjesmu, kao i u antologiju njegovih iskinutih stihova.

Taj stih u ovoj pjesmi je “Neka puca kao mina zvijezda iznad našeg čela!”

U to hudo i prijeteće bezvjerno doba, što se odvilo sedamdesetih, kada nitko više nije vjerovao u dolazak komunizma i kada je cinizam “disciplinskih palica”, kako su se onim jezikom imenovali pendreci, nadomjestio i posljednje izgubljene ideale bivših revolucionara, ni ta zvijezda petokraka nije više bila znak što znači. I nije se više mogla spomenuti u pjesmi, a da onaj koji pjesmu sluša prema njoj ne osjeti isti ironijski odmak koji su borbeni ateisti u nekom prethodnom vremenu osjećali prema križu i krstu. Simboli se troše, ako se izgubi energija koja bi ih stalno obnavljala. A kada se potroše i obeznače, obično se pretvaraju u svoju suprotnost i poprimaju značenja suprotna od izvornih. I tako križ biva znak prijetnje i zaostalosti, i tako zvijezda postaje antizvijezda, postaje hladno i izgubljeno nebesko tijelo.

Sve dok Arsen Dedić stihom ne natpjeva tu negativnu transformaciju: “Neka puca kao mina zvijezda iznad našeg čela.”

A mina nije, kao što će jednom biti, ispaljena iz minobacača. Mina je pod stijenom, i gori fitilj do eksploziva koji će je raznijeti. Neka puca kao mina zvijezda iznad naših čela. Kako to moćno zvuči danas kada zvijezda više nema, svud okolo mrkla je noć, i kada se pjesma “Hej haj brigade” nigdje ne pjeva.