Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Mrtav kraj nje ležaše slavni Komandant

10. 02. 2020. u 10:55:00

Shares: 219

Rasli smo pod staklenim zvonom, u zemlji jasnih pravila, niz koju su tekle rijeke krvi. U sedmoj bi se prvi put zakleli da ćemo i život dati, ali nas nije bilo nimalo strah. Nije dolazilo u obzir da stvarno život damo, jer smo se smrti već nagledali, pa smo dobro znali da od nje umiru i ginu oni drugi, ustaše, četnici, a naročito Nijemci. Na stotine, na hiljade Nijemaca palo je već pred našim očima u partizanskim filmovima, u ratnim spektaklima, dramama, tragedijama i komedijama, pa smo s njihovom smrću već bili srođeni kao s vlastitim životom. A ako bi netko naš dao život, ispunivši tako zakletvu koju smo i sami dali, bio bi to junak s imenom i karakterom, i s velikom, od početka do kraja ispričanom pričom. Takva su bila vremena: kao snoplje su padali bezimeni Nijemci, i poneki legendarni partizanski junak. Mi pioniri sa svojom smo zakletvom, i s legendom koja je uz zakletvu išla, nismo bili u opasnosti, jer smo još uvijek, baš kao svi ti Nijemci, bili bezimeni, daleko od slave da zaslužimo junačku smrt. Ali nešto nas je gonilo, čak i nakon što smo shvatili da je smrt konačna, da nakon nje više ničega nema, da iskočimo iz anonimnosti, da postanemo čuveni u raji, na školskom igralištu, među svojima, i da na taj način ostvarimo osnovne preduvjete za smrt.

Peti smo dva razred, Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, jesen je 1976, čas muzičkog, posljednji prije Dana republike, nastavnik Ismet Pilav dirigira, a svi mi pjevamo dobro nam poznati pjesmu: “S kraja Bosne i mora, zna ga zemlja sva, svud se slavom pročuo komandant Sava…” Jedni revu, drugi tule, a oni koji pjevati znaju, jer su se s tim znanjem rodili, imali su od koga naslijediti, ubrzo se i ne htijući povedu za većinom, pa i oni revu i tule, i tako dalje ide pjesma, s uvjerenjem i zanosom, puna dramatike i patosa, i nitko, osim nastavnika, nije svjestan da ništa tu ne valja, i da ne samo što ne znamo pjevati, nego dobro ni ne razumijemo što to pjevamo. Ne razumijemo riječi, ne razumijemo njihov kontekst, ne razumijemo svijet u kojem je ta pjesma nastala. Djeca smo još uvijek, i vjerujemo u doslovnosti, u to da je svijet istovjetan riječima koje ga opisuju - osim kad netko laže, ali to se odmah zna i odmah mu se kaže: ti lažeš! - pa je i smrti oko nas taman onoliko koliko ih je u prosječnom partizanskom spektaklu, tisuće, stotine tisuća, milijuni mrtvih, i ništa nas od svih tih smrti ne dijeli i ne štiti, jer mi zaštitu ne tražimo, nego u smrt hrlimo kao u veliku avanturu, niz nju se spuštamo i sunovraćujemo kao niz tobogan, i nema u svemu tome nikakvih metafora ni hiperbola, mi nemamo svijest o pretjerivanjima u ime domovine i revolucije, nego nam je sve upravo ovakvo kakvo jest. Mi smo djeca strašnog vijeka, i smrtnim bi se strahom uplašili da sebe same možemo vidjeti danas kada smo odrasli ljudi.

Ako je komunistička Jugoslavija imala svoje neprijatelje, mora da su se oni najviše plašili djece dok na časovima muzičkog pjevaju revolucionarne pjesme. S uvjerenjem i bešćutnošću morskih pasa.

“Huči, teče Sutjeska, krv pliva po njoj, divizija Savina bije ljuti boj”, uvod je u sljedeće što će se dogoditi, a što je tog dana, na času muzičkog, prvi put sasvim jasno odjeknulo u mojim prsima, što me je zaboljelo: “Tuđe horde proklete nadiru kroz noć, juriš moji junaci, mi moramo proć. Što to huči Sutjeska u taj pozni sat, mrtav kraj nje ležaše slavni Komandant.” Bio je to jedan od prvih ranih udara poezije u srce dječaka, trenutak u kojem i racionalno shvaća da riječi, možda, i nisu samo ono što te riječi znače, te da one ne izriču tek istinu ili laž, nego i nešto što je na neki način od toga veće i snažnije, i što se javlja kao fizička bol, premda se čini da nema od čega da boli.

Što je to desetogodišnjeg dječaka moglo potresti u narodnoj partizanskoj pjesmi, ispjevanoj u sigurnim dvanaestercima, koji se, takvi kakvi jesu, mogu udjenuti u razne i vrlo raznolike melodijske i ritmičke sustave? I što to potrese odraslog čovjeka, ako se dovoljno uživi u ovu pjesmu ili ako je čuje u dobro pogođenom trenutku? I jednog i drugog potrese nešto čega u prvi mah nisu svjesni: brza izmjena perspektiva i vremenskih tokova u pjesmi.

Prvo onaj isti glas koji je i započeo priču “s kraja Bosne do mora zna ga zemlja sva” izriče strašno, prijeteće “tuđe horde proklete nadiru kroz noć”, da bi ga onda čudom nestalo, da bi epsko-lirskog pripovjedača, distanciranog od pripovijesti koju mora ispričati, nestalo u daljinama i maglama historijske perspektive, a najednom se, iz srca tame, iz srca strašnog događaja, ponavio vlastitim glasom sam Komandant Sava: “juriš moji junaci, mi moramo proć!”
Eto, to me je kao desetogodišnjaka zaboljelo u srcu, ali tko zna koliko će vremena proći, koliko ću biti stariji i kakvo će sve biti moje životno i pjesničko iskustvo, od kakvih sve knjiga i događaja, prije nego što si prvi put postavim pitanje o prirodi te boli u srcu, ali znam da ću biti pet puta stariji nego što sam bio tad kada budem, slušajući ovu pjesmu kao jednu od onih koje se više ne pjevaju, došao do otkrića tog vrlo jednostavnog, a tako efektnog trika u pjesmi.
Ali tu nije kraj. Nakon “juriš moji junaci, mi moramo proć” slijedi ono o čemu pjesma ne kaže ništa. O borbi koja uslijedi ne samo da nema ni riječi, nego nema ni tona u pjesmi.

Prema svjedočenjima preživjelih boraca sa Sutjeske, to je trenutak u kojem Sava Kovačević i njegovi borci u najkritičnijem trenutku kreću u odsudni proboj, on s puškomitraljezom u rukama, vjerojatno svjesni da idu u samoubilački poduhvat. Njegova pogibija u tom je trenutku, a onda i u povijesti, kao i u legendi nastaloj na marginama te povijesti, legendi koja ju je, na kraju, i progutala, ostavši jedina istina o tom događaju, bila čin osobnog žrtvovanja, ali i simbolički čin žrtvovanja Treće udarne divizije (nastale 9. studenog 1942. u Tičevu, ujedinjenjem Pete proleterske udarne crnogorske brigade, Desete hercegovačke udarne brigade i Prve dalmatinske udarne brigade, u koju je umjesto Desete hercegovačke tokom bitke na Sutjesci ušla Treća proleterska sandžačka udarna brigada), žrtvovanja većine njezinih boraca, uglavnom tek stasalih i rano sazrelih mladića, jednoga cijelog naraštaja, čijim će nestankom biti sasječana cijela obiteljska stabla, iščeznut će brojni zavičaji, a oblik će dobiti nova Jugoslavija. Bitka na Sutjesci predstavlja valjda i najveći partizanski poraz u Drugome svjetskom ratu, kada su se kroz iglene uši provukli ne samo Tito s Vrhovnim štabom, nego i sama, tada još uvijek nedomišljena ideja o novoj Jugoslaviji. Na Sutjesci je izginulo više od 12.000 partizanskih boraca. Skupa sa Savom pali su njegov otac, brat i četrnaestogodišnji nećak. Da nije bilo njihove žrtve, ili da su Nijemci uspjeli u svojoj osnovnoj namjeri, da zatuku Vrhovni štab s vođama partizanskog ustanka, povijest bi drukčije potekla. Hitler i njegovi saveznici ne bi, naravno, dobili rat, ali je zanimljivo pitanje tko bi ga u bivšoj Jugoslaviji dobio. Bi li se Titovi partizani bez Tita i bez većine vođa pokreta osovili na noge i stvorili novu komandnu strukturu, bi li se fragmenti partizanske vojske, kojih je u ljeto 1943. bilo posvuda, od Slovenije, preko zagrebačke periferije, Korduna, Banije i Bosanske krajine, sve do Crne Gore, Srbije i Makedonije, uspjeli ponovo javiti kao jedinstveni pokret, ili bi izbjeglička vlada u Londonu ponovo preuzela stvar u svoje ruke? Pa čak i da optimistično pretpostavimo da bi partizani povratili organizacijsku strukturu i snagu, kakva bi idejno i ideološki bila njihova misao vodilja? Ovakva ili neka druga?

Desetogodišnji dječak te jeseni 1976. ima snažno saznanje legende o bitci na Sutjesci. Tri godine ranije Stipe Delić režirao je film, u kojemu su uz naše glumce igrali Richard Burton i Irena Papas, a muziku je napisao Mikis Teodorakis. Film je bio loš i vrlo uzbudljiv, s jednom nezaboravnom, veličanstvenom scenom: noć je, ne vidi se ništa, borci obezglavljeni, izgubljeni, tumaraju kanjonom oplićale Sutjeske. Sa svih strana se, gore s visina, čuju nacističke himne. Sava pomiče glavu za očima koje ne vide ništa, i po sluhu traži prolaz kroz obruč. Djeluje kao snažan, za žrtvu spreman, ali uplašen čovjek. Taj strah nije bio scenaristička zamisao. Nije bio režija. Taj strah bio je logična, jedina moguća reakcija genijalnog glumca. Savu Kovačevića igrao je Ljuba Tadić.

I kada pjesma dođe do tog stiha “juriš moji junaci, mi moramo proć”, nakon kojega dječak nije više u stanju pjevati, on sve najednom vidi bolje i tačnije nego što se vidjelo u filmu. Epski ga je pripovjedač doveo do mjesta na kojemu se on, tako malen i nezaštićen, survava ravno u Sutjesku, u glavu i u dušu Save Kovačevića. To je efekt pjesme, efekt velike poezije na čovjekov um i srce, koji će na dječaka ostaviti trajnu posljedicu, kao vrlo snažna senzacija, o kojoj ništa nije znao, ali koju će od tada nastojati ponoviti. To je odrastanje kroz poeziju, ili doživotno ostajanje djetetom: usred školskoga sata iz glazbenoga odgoja, koje se u našim životima zvalo muzičko vaspitanje, u toplini kraljice peći u uglu učionice i mirisu karbolineuma, kojim je premazan drveni pod, zbilo se otkrovenje Save u dječaku, čas herojske žrtve u sasvim neherojskoj dječjoj duši. Zbio se taj snažan unutrašnji udar, nešto sasvim organsko, između srca, bubrega i pluća, što je bilo vrlo daleko od svake metafizike. Na nju će kasnije doći red, kada dječak nauči da laže i da svoje osjećaje pretvara u misli. Ovo je, međutim, bilo nešto između njega i njegova tijela. Način na koji tijelo reagira na vijest o mogućnosti vlastite smrti.

Nije dječak znao je li u toj tjelesnoj i estetskoj senzaciji riječ o Savi Kovačeviću i bitci na Sutjesci, o melodiji pjesme, koja mu se, kao i melodije skoro svih drugih partizanskih pjesama, činila neusporedivo lijepom, tužnom i nježnom, ili je, možda riječ o riječima. Riječ o poeziji. Ovo zadnje će mu tek na kraju na um pasti. Kasno će shvatiti, kao što i inače čovjek to kasno shvaća, da se ne radi o tome što se i kako na Sutjesci dogodilo, nego se radi o tome kojim je riječima i na kakav način to ispričano. Iz dječakove perspektive, uostalom, nije bilo baš nikakve sumnje u to da je upravo Sava Kovačević izgovorio riječi koje će ući u pjesmu: “Juriš moji junaci, mi moramo proć!” Tako je rekao, i nikako drukčije. Jer tko bi to mogao izmisliti, i tko uopće ima tu ovlast da izmišlja takve riječi? Dječak o tome ne misli, ali kada bi slučajno pomislio, ili kad bi ga netko upitao, on bi bez imalo dvojbe rekao da se takve stvari ne smiju izmišljati, jer je svako izmišljanje laž. A dokaz da izmišljanja nije bilo je upravo to što riječi iz pjesme zvuče tako da ih je mogao izgovoriti samo Sava Kovačević. Kada bi se takvo što moglo izmisliti, čini se dječaku, tada ne bi bilo potrebe za zbiljom. Tada bi sve bilo jednako izmišljeno i stvarno.

A zatim, u pjesmi, slijedi još jedan, ovaj put konačni, obrat: “Što to huči Sutjeska u taj pozni sat, mrtav kraj nje ležaše slavni Komandant.” Nakon što je epsko pripovijedanje prešlo u subjektivni glas Save Kovačevića i u poziv na odsudni juriš, najednom sve odlazi u svemirsku inpersonalnost, i u neko udaljeno vrijeme. Netko tko ne zna što se tu zbilo, pita se kroz klasičnu epsku gestu, “što to huči Sutjeska u taj pozni sat”, a da se ne zna po čemu je i kako sat pozan. Je li kasno doba u danu ili u godini? Ili je kasno doba u stoljeću, u vremenu općenito, doba pred zaborav, recimo upravo ovo u kojem je pjesma o Komandantu Savi jedna od onih koje se više ne pjevaju? Najvjerojatnije, radi se o svim kasnim dobima redom. I onda iz tog kasnog doba, iz ovog dugog i gotovo bezvremenog prezenta u imperfekt, u paradoksalno glagolsko vrijeme našega jezika i našega životnog iskustva. Njegova prošla nesvršenost odjekuje o jubilejima i obljetnicama, u desetercima i dvanaestercima, ceremonijalno i već gotovo sasvim izvan jezika, premda govori nešto što je važno i bez čega nećemo moći. Prošlost je živa i nesvršena dok god je u sjećanju i u temeljnoj emociji sjećanja. Čovjek je biće prošlosti, i ništa ga neće tako potresti kao njena nesvršenost.

I sve se u pjesmi, nakon što je junačka žrtva najavljena, u času dogodilo. Komandant ih je pozvao na žrtvu, u smrt, oni su krenuli, i odmah ih više nije bilo. Zatim nije bilo ni pjesme, jer je svemu bilo kasno, a kraj Sutjeske rijeke ležao je, i još uvijek leži, zauvijek, kao što je njezin klanac zauvijek, mrtvi Komandant.

U poeziju se ne ulazi kroz Goethea, Prešerna, Njegoša. U poeziju se ne ulazi kroz Dizdara i Kranjčevića. U poeziju se ulazi kroz slučajan jezični paradoks, kroz stih koji skameni dijete u čovjeku.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.