Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Od Vardara pa do Triglava, na izvoru rijeke Čikole

16. 12. 2019. u 10:49:00

Shares: 38

Početkom sedamdesetih, nakon smjenjivanja političkih rukovodstava u Hrvatskoj i Srbiji i pacifiziranja Partiji nepoželjnih društvenih gibanja, nanovo je pokrenuta kampanja potrage za himnom koja će zamijeniti vječno privremenu sveslavensku budnicu “Hej Slaveni”. Tako je i Nin, najvažniji i najutjecajniji tjednik u državi, otvorio svoj vlastiti natječaj, na koji su čitatelji s glazbenim i pjesničkim afinitetima mogli slati svoje prijedloge. I kako to već biva, navališe diletanti, amateri i psihopati sa svih strana široke nam i prostrane domovine, jedni da se nakon uzaludno proživljenog života napokon nečim proslave, drugi da pridonesu izgradnji i očuvanju Jugoslavije, treći da pokažu varoši i varošanima da su dostojni Njegoša i Goethea i da im Nobelova nagrada za književnost ne bi izmakla, samo da se nisu rodili u ovako skrajnutoj zemlji, a bilo je, vjerojatno, i onih koji su svemu pristupili iz zabave, cinično svjesni da je i Jugoslavija samo jedna od igračaka iz naših povijesti, kojom ćemo se poigrati, a onda ćemo je, nakon što nam dosadi, obijesno razbiti, očekujući da dobijemo novu, ljepšu i moderniju.

Za Ninov konkurs, hvalit će se desetljećima zatim po novinskim intervjuima, tekst nove himne napisao je i Milutin Popović, zvani Zahar, mladi pravnik iz Beograda, koji se u slobodno vrijeme bavio amaterskim folklorom, svirao je violinu i bio šef orkestra u Kulturno-umjetničkom društvu Ivo Lola Ribar. Ali bit će da nije stigao napisati i muziku, nešto ga je preteklo ili nije imao inspiracije, pa na kraju svoj rad nije ni poslao na natječaj. Šteta, jer se u Zaharovom tekstu našlo svega čega bi prema unaprijed danom receptu trebalo biti: i šuma, i gora, i polja, i mora, obilje prirodnih ljepota, radničkih i seljačkih ruku, ratara, pastira, ali, taman koliko i treba, i krvi prolivene u borbi za slobodu.

Da vrijedno djelo ne ode u propast, pobrinuo se dobar slučaj. Danilo Dača Živković, Zaharov kolega, bio je uspješni i traženi kompozitor, ali mu tekstovi baš nisu išli. I tako je, niti ne sluteći kakve će grandiozne povijesne događaje pokrenuti, upitao Zahara ima li kakav tekst za ovu njegovu melodiju. A melodija je bila skladana s mišlju o Aleksandru Sarievskom, u to vrijeme najpoznatijem makedonskom folk-pjevaču, jednom od onih evergrin pjevača iz emisija narodne muzike, koje su se emitirale na svim jugoslavenskim televizijama i služile su ideji u osnovi sovjetskoj i staljinskoj da se i pomoću folklora čuva jedinstvo jedne multinacionalne zemlje, ali i da se, opet pomoću folklora, nepismenim narodnim masama stvori iluzija sudjelovanja u duhovnom stvaralaštvu. Problem tih televizijskih i radijskih emisija, kao i problem kulturnoumjetničkog amaterizma u Jugoslaviji, sastojao se u tome što je kontingent narodnih pjesama bio ograničen. Ako su se članovi društva okupljali dvaput tjedno, ako je dvaput tjedno iz našeg studija emitirana televizijska, a svakoga dana u petnaest do sedam radijska emisija s narodnim pjesmama iz svih krajeva Jugoslavije, i ako je takvih društava širom zemlje bilo na stotine, ako ne i koju tisuću, televizijskih je stanica bilo osam, a radijskih skoro koliko i kulturnoumjetničkih društava, tada bi se u tom neprestanom sviranju, pjevanju i folkloriziranju vrlo brzo potrošilo svo narodno blago. Osim toga, skoro u svakom reproduktivcu leži neostvareni stvaralac. A u stvaraocu neugasla želja za aktualiziranjem arhaičnih, obično duboko zastarjelih tema našega narodnog pjevača. I tako onda nastaje novokomponovana narodna muzika.

Kulturni komesari su u prvi mah zbunjeni. S jedne strane, nije moguće da je narod nekad stvarao svoje pjesme, dok ih danas samo svira i pjeva. Mora biti moguće da se i danas nekako stvara neko buduće narodno blago. Ali kako da nešto bude narodno ako se dobro zna ime tekstopisca i skladatelja? I kako da ljudi koji uglavnom već žive u gradovima pišu o pašnjacima i frulicama? Zaključeno je da novokomponovane muzike ne treba biti, a ako je već ima, neka to bude muzika za kafane, a ne za kulturnoumjetnička društva. Izuzetak će biti samo oni koji budu u stanju napisati staru pjesmu, koja će funkcionirati kao savršen falsifikat novčanice. Nešto što će biti novo, a veoma staro, autentičnije od autentičnoga. Kao pjesma “Ne klepeći nanulama”.

Ali vratimo se na himnu. Danilo Živković je makedonskom pjevaču namijenio makedonsku pjesmu, radnog naziva Makedonija. To je, je li tako, logično. Zašto bi makedonski pjevač pjevao dalmatinske ili zagorske pjesme? Ali tekst Zaharove himne Jugoslaviji nije govorio o Makedoniji. Ili, tačnije rečeno, nije govorio samo o Makedoniji. Međutim, zašto ne, mislio je Dača, pa zar Makedonija i Jugoslavija nemaju isti broj slogova? A brojanje slogova je najvažnija stvar pri uglavljivanju teksta u melodiju.

Tako je nastala pjesma koja je u ono vrijeme morala zvučati pomalo monstruozno. Jugoslavija je, naime, bila ozbiljna tema, da se sav ukeketiš kad svira himna, da skočiš na noge lagane, u odijelu i s kravatom, ili u radničkom odijelu koje s ponosom nosiš, da pomičeš usnama umjesto da pjevaš, a ako već pjevaš, onda neka je od srca i s vjerom, onako kako vjernik ponavlja litaniju. Ideja da bi se Jugoslavija mogla pojaviti u novokomponovanoj narodnoj pjesmi bila je na neki način revolucionarna.

Singlicu s novim radom Danila Dače Živkovića dvaput će objavljivati zagrebački Jugoton, koji je u to vrijeme prednjačio u svemu, pa tako i folkloru i narodnoj muzici, i tek će iz druge “Jugoslavijo” izaći iz mračnog undergrounda.

Što je bilo prvi put, tome ćemo se još vratiti, a drugi će je put opet snimiti sam Danilo Živković, uz orkestar violinista Slavomira Kovandžića i “grupe pevača”, kako to na omotnici piše. Na omotnici vidimo Živkovića u svijetlom odijelu i tamnoj košulji, kako se zadovoljno smješka i grli dvije kršne djevojke u neidentificiranim narodnim nošnjama, a još osam ih je okolo, jedne stoje, druge posjedale na travu, nošnje im različite, čime se gledatelju sugerira da su iz različitih krajeva višenacionalne zemlje. Iznad njihovih glava, po zaslonu plavoga neba, crvenim je ispisano Jugoslavijo.

Ta riječ u vokativu zvuči kao lelek. Ali nije lelek.

Nema baš nikakve sumnje da je ova pjesma u Zagrebu, kada su je prvi put čuli, izazvala sablazan. Bile su to olovne godine, kad se još hapsilo zbog koječega, a bio je to i Zagreb koji se pred Jugoslavijom volio hvaliti svojom gospoštinom i kulturom. I onda se po kratkom postupku na sastanak okupila nadležna komisija, te je singlici s pjesmom “Jugoslavijo” razrezan porez na šund. Bila je to prva pjesma u kulturnoj i političkoj povijesti Jugoslavije u kojoj se vladajuća ideologija, zajedno s društveno poželjnim modelom patriotizma, kalemila s kulturnim obrascem širokih narodnih masa. Do tada, sav je dopušteni folklor u pjesmarici jugoslavenskoga socijalizma bio naslijeđen iz partizanskih vremena, i najstrože se vodilo računa o tome da tako i ostane. U čemu je razlika? Pa u tome što uz “Na Kordunu grob do groba” ne možete golim rukama čerečiti svinjsko pečenje, niti janjetu s ražnja čupati glavušu, a Zaharova i Živkovićeva pjesma idealno će poslužiti u te svrhe. Ona razbija svečani ton jugoslavenskog patriotizma, ona ruši zid između visoke i niske kulture, i sve koji je pjevaju ili je osjećaju svojom dovodi u istu, zapravo vrlo nisku, ravan. Ona izvodi narod iz kulture turobnih marševa, revijskih i simfonijskih orkestara i profesionalno ispisanih orkestracija, i vraća ga nečemu što je njemu, narodu, svo vrijeme, zapravo, puno bliže. Ona Jugoslaviju kao pojam i poželjni ideološki sadržaj izvodi iz kazališta na livadu, među bikove i krave, i ljude koji se vesele.
“Jugoslavijo” razbila je još jedan tabu, onaj prema supkulturi unutrašnjih neprijatelja, metaforičnih i stvarnih baštinika četničkih i ustaških tradicija, kao i tradicija Handžar divizije, Bele garde i balista, koja je, barem u vladajućoj percepciji, bila sasvim folklorna. Sada je folklorom udareno na folklor. Udarac koji se slučajno omaknuo.

Pjesma koja je proglašena za šund i jedva da je i objavljena na gramofonskoj ploči, na kraju postaje nepodnošljivo popularna. Ubrzo, na samom kraju sedamdesetih, postaje tačka u obaveznom repertoaru na drugarskim večerima, pijankama i svadbama. Pjevaju je iz mnoštva razloga i motiva, iz različitih emocionalnih stanja, u ime patriotizma, u ime estetike narodnjaka, u ime krajnjeg stadija alkoholiziranosti. Uz nju se pjevač može ponositi, uz nju može razbijati čaše i flaše, uz nju se može vinuti iznad sebe, svih svojih briga i svoje jadne zemaljske sudbine. Takve je narodnjake Danilo Živković i ranije pokušavao pisati, pjesme veće od pjevača, veće od onih koji pjevača slušaju, a koje će opet izražavati sve ono najdublje što oni jesu, ali ranije mu nije išlo. Već je 1967. napisao i s Miroslavom Sarić otpjevao pjesmu znakovita naslova “Draga mi je domovina”, ali je, vjerojatno, bolje prošao iste te godine, pjevajući s Grigorijem Aćimovićem “Zbog tebe sam tarabe preskako”. Dača je težio visinama, ali je stalno padao u blato. Sve do jednog, teško objašnjivog trenutka, koji, to stalno hoću reći, zapravo i nema veze sa samom pjesmom “Jugoslavijo”.

Da nije tako, zar bi ona, nakon što je prvi put objavljena na solo singlici Danila Živkovića, s pjesmom “Moj Dunave, reko duga”, tako gluho prošla? Godina je bila 1974, i proći će još četiri do novog, trijumfalnog izdanja, onog s deset kršnih djevojaka, koja, naravno, neće biti oporezovano kao šund. U te četiri godine Jugoslavija je sazrijevala prema svojoj propasti. Tačnije rečeno, sazrijevalo je jugoslavensko društvo, sve dok nije s oduševljenjem moglo prihvatiti jednu nepodnošljivu pjesmu, s kojom će započeti nova estetska, kulturološka, pa ideološka era, koja traje sve do naših dana.

Ubrzo je umro i Josip Broz Tito. To je koristilo ovoj pjesmi i njezinom širenju, kao i poništavanju posljednjih tragova estetskog zazora. “Jugoslavijo” je tih mjeseci od nekad skoro zabranjene postala društveno poželjna i zapovjeđena pjesma, pa bi se loše proveo svatko tko još tražio manu. Ali takvih naravno da nije bilo.

Osamdesetih će se na sve strane pisati patriotski narodnjaci, a najuspješniji će, naravno, biti oni koji će za podlogu imati makedonski melos i ritam. Neparni ritam, recimo sedam osmina, ritam je balkanskoga ponosa i pijanstva.

A onda će Jugoslavija pasti. Dogodit će se to i prije prvoga ispaljenog metka, kada bude nestajala i hlapila jedna kolektivna vjera, a ljude osvoji nekoliko drugih, ponekad starijih, ponekad i sasvim novih, narodnih vjera. Estetika će, međutim, ostati u dlaku ista. Skoro da će ista ostati i pjesma.

Tako će se u Hrvatskoj pojaviti mladi autsajder, po svemu nalik Danilu Dači Živkoviću, ispunjen istom vizijom pjesme veće od pjevača, koja će i njega i sve njegove vinuti nekoliko tisuća metara iznad zemlje. Bio je rat, idealno vrijeme za takvu pjesmu. A on je bio sav u stilu i načinu srednjebosanskog hard rocka osamdesetih, izašao ispod Bregovićeva šinjela, s uhom za Balkan i za balkanska emocionalna stanja, i tako je spjevao pjesmu, za koju mu se činilo da je sasvim nova, na čiji je početak udjenuo tada zazorni poklič: Za dom, spremni!

A niti je pjesma bila nova, niti je ritam bio hrvatski.

I opet su, kao i u Zaharovom i Živkovićevom slučaju, trebale proći godine prije nego što je društvo sazrelo do pjesme. Ali dok su Zahar i Živković u Jugoslaviji, ipak, ostali akteri s kulturne i društvene margine, ljudi kojima se naprosto omakao veliki hit, oni koji su, kao prstom u govno, potrefili duh vremena, Marko Perković Thompson postao je jedna od najmarkantnijih ikona hrvatskoga kulturnoga i političkog mainstreama, svjetovni idol i ideal Crkve u Hrvata, omiljeni pjevač predsjednice države, onaj kojemu se plaća i kad treba da pjeva i kad treba da ne pjeva, duhovni uzor hrvatskih akademika, pjesnik kamena i kamenjara, i svehrvatskog jedinstva u Kristu i u domovini. Marko Perković Thompson je u vrijeme nastanka ovog nalaza o pjesmama koje se više ne pjevaju, i za ispisivanja ove rečenice, sredinom prosinca 2019, najreprezentativnija i najmarkantnija figura žive hrvatske kulture. On je to hrvatsko mi. Onaj koji bi da ostane izvan toga, može samo da šuti i da ne koristi riječcu mi.
“Jugoslavijo” i “Bojna Čavoglave” jedna je ista pjesma, u emociji, u poletu, u poništavanju visokih i niskih estetskih očekivanja, u makedonskom melosu i ritmu. Otrovani Balkanom padamo u zagrljaj sudbini.

Devet je slogova u stihovima kojim započinju obje pjesme: “Od Vardara pa do Triglava/ Na izvoru rijeke Čikole”. Moglo bi se to zajedno otpjevati.

I kako to već biva kod ovakvih pjesama, učini nam se da su starije nego što jesu. “Jugoslavijo” započinje stihom: “Od Vardara pa do Triglava”. Dok je ponavljamo, već odavno s jezika skrajnutu, ali u jezik čvrsto uglavljenu i nezaboravljenu, uvjereni smo da je odvajkada, i da se Milutin Popović Zahar poslužio tom vrlo raširenom, svima znanom frazom, da podbode i u galop potjera svoje četiri strofe. Nije, međutim, tako. Metonimija za Jugoslaviju “od Vardara pa do Triglava”, ili samo polovina metonimije, jer slijedi ono danas već manje poznato “od Đerdapa pa do Jadrana” stara je tačno onoliko koliko i sama pjesma. Izmislio ju je anonimni beogradski pravnik, trebala mu je za pjesmu, ali tako da se uklopi u ritam slogova, riječi i naglasaka. I onda je, bit će, pogledao u atlas, pogledao na kartu Jugoslavije, gdje su se našla dva markantna trosložna toponima u poželjnom padežu: Var-da-ra i Trig-la-va. No, dok Triglav možda i jest tačka od koje je započinjala Jugoslavija, iza Vardara bilo je još ijaho Jugoslavije. Ali o tome se, možda, moglo razmišljati nakon što se prvi put čulo pjesmu. Nakon što je fraza ušla u uho i u jezik, nemoguće ju je razmontirati, rastaviti je i analizirati. Jezik nikad ne griješi, a kada, pak, pogriješi, tada postaje istinitiji od zbilje, istinitiji od istine. Tako je i metonimija “od Vardara pa do Triglava” drugo, treće i posljednje ime Jugoslavije, tačno i istinito, kako u formi, tako i u sadržaju. I vidimo tog ubogog narodnog pjesnika, kako se u svojoj beogradskoj novogradnji muči da tom prvom stihu nađe prigodnu rimu, i kako je nikako ne nalazi. Što bi se moglo rimovati s Triglava? To je pitanje mučilo Milutina Popovića Zahara prije nego što se zajedno s Jugoslavijom vinuo u nebo, s kojega će tresnuti nakon što čarolije nestane i nakon što kraju dođe i beskrajni topot Makedonije.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.