Tko drukčije kaže - kleveće i laže

Iza najborbenije pjesme naše revolucije, za čijim ostacima tragamo kao za izgubljenom mitskom Atlantidom, stoje jedan bosanski brdski konj, konjevodac i ostarjeli vitez na konju.

Konj, čije ime povijest ne pamti - nije ga se sjećao ni sam konjevodac, kada sam ga, devedesetpetogodišnjaka, za ime pitao - imao je najodgovorniju zadaću pred poviješću: ostati miran i kad gruha s neba i iz zemlje, a svud oko nas otvara se pakao, zanemariti vlastita čula, savladati strah i sasvim potisnuti svoju životinjsku narav i urođenu konjsku plahost, nego polako, korak po korak, tako da ne baciš starca sa svojih leđa, koračati uz planinu, ili ni galopom ni kasom, nego korakom ljudskim, korakom mučenika, sveca kojemu se neće ni imena upamtiti, i biti pretpostavka svega velikog i važnog što će se mimo tebe dogoditi. Jer da on, taj konj zaboravljena imena, nije bio tako miran i dobar, i tako hrabar, na svaku žrtvu spreman, nego da je, u skladu sa svojom prirodom i s logikom ljudskoga pakla u kojem se ni kriv ni dužan zatekao, sa sebe zbacio staroga viteza, pa se za njim bacio u provaliju, povukavši za sobom i konjevodca, ne samo da ne bi bilo jedne pjesme, nego bi se značenja unutar priče tako razdesila i raštimala da bi i revolucija, možda, potekla drugim tokom.

Vitez je imao lice i stas Don Quijotea. Na njegov je način bio uključen u stvarnost, kao netko tko i ne živi u živome svijetu, nego se našao u svijetu načela. Konjevodac je, mimo vlastite volje, zadobio ulogu Sancha Panze. Takva je bila njegova ratna i revolucionarna zadaća, koju mu je namijenio osobno vođa revolucije. Trebao se brinuti za staroga viteza, nabaviti za njega kravu, koja će se uz litice i klance verati odmah iza konja, i trebao je svakoga mirnog jutra negdje u šumi zapaliti vatru, kuhati za viteza mlijeko i u mlijeko drobiti vojnički dvopek, u slučaju da ima dvopeka, ili tvrdu kukuruzu, koje bi se obično našlo. Također, trebao je voditi računa o vitezovom fizičkom zdravlju, nabavljati za njega lijekove, ali i o njegovom duhovnom i duševnom zdravlju, biti mu intelektualna i moralna podrška, razgovarati s njim o umjetnosti, o Bogu i o životu poslije života - jer vitez je, za razliku od svih drugih, bio religiozan - i njegove staračke predrasude i ludosti prihvaćati kao svoje vlastite.

Konjevodčeva revolucionarna zadaća bila je delikatna i teška, skoro kao konjeva. Samo što je čovjek po prirodi stvari i stvaranja nesavršeniji stvor od konja, pa još o svemu tome ima svijest. Dok se sve to događa, čovjeku se u glavi razvija priča o događaju, pa ono što je izdržao u zbilji, to mu se još jednom vraća u svijesti.

Pred drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu, pjesnik Vladimir Nazor je po narudžbi drugova napisao “Pjesmu o pesti”, čiji su prvi stihovi ovako išli: “Uz Tita i Staljina,/ dva junačka sina,/ nas neće ni pakao smest.” Već u tim je riječima bilo nečega tragikomičnog, čega suvremenici nisu mogli biti svjesni, a što će prvi osvijestiti onaj tko pjesmu bude mogao čuti uhom sljedećih pokoljenja, tako da riječi uskladi s njihovim stvarnim značenjima. Riječ smesti znači isto što i pomesti, omesti, spriječiti, osujetiti. Ali prva pomisao je - smesti s uma. Uz Tita i Staljina, dva junačka sina, nas ni pakao neće smesti ni odvratiti od naših namjera.

“Mi dižemo čelo,/ mi kročimo smjelo,/ i čvrsto stiskamo pest.” Tako je to u drugoj strofi, da bismo u četvrtoj doznali i čemu stisnuta šaka: “Tko drukčije kaže,/ kleveće i laže,/ našu će osjetit pest!” Tad pjesma biva bliska nogometnoj navijačkoj budnici, a stari se vitez pretvara u Dubravka Ivaniša Rippera, koji pjeva: “I kolcem i lancem,/ i bokserom u glavu,/ udari, razvali/ za Dinamovu slavu.” Razlika je samo u tome što se Ripper igrao i što iza njegovih riječi i stava leži mekan jastuk ironije, tako da se glava na njega sigurno dočeka. Ripperov punk je mirnodopski i mladenački, iz posljednjih je naraštaja koji su još živjeli od tekovina revolucije, dok je Nazorov punk brutalan, od njega pucaju lubanje.

No, što je to u trećoj strofi, a što je staroga viteza toliko razgnjevilo: “Rod prastari svi smo,/ a Goti mi nismo,/ Slavenstva smo drevnoga čest.” Tu Nazor pjeva o traumi s kojom je došao iz Zagreba, u onom čunu u kojem je skupa s Goranom prešao Kupu. Stari pop Kerubin Šegvić, nekadašnji političar i novinar, historiografski fantast, s vremenom sve radikalniji desničar, od tridesetih blizak Stjepanu Buću, zagrebačkom protonacistu i osnivaču Hrvatske nacionalsocijalističke stranke, koja će u NDH biti zabranjena da ne bi ustašama predstavljala simboličku konkurenciju i da ne bi zbunjivala odani narod, osmislio je Gotsku teoriju o podrijetlu Hrvata. Ona u osnovi nije bila ni na čemu zasnovana, don Kerubin nije bio maštovit pisac, pa nije smislio vlastitu legendu, a prethodnici na koje se pozivao mislili su i tvrdili nešto posve drugo od onog što je on htio kod njih naći. Toma Arhiđakon, u čije nalaze on polaže vjeru, naziv Goti koristio je kao primorsku pogrdu na račun onih koji su živjeli iza brda. Njegovi su Goti bili današnji Vlaji.

Ali kako je ustašama dobra bila upravo svaka tvrdnja i teza koja bi Hrvate razdvojila od Srba i ostalih Slavena, a pripojila ih Nijemcima, tako su teoriju popa Kerubina prihvatili kao svoju vlastitu, te je od prvih dana Nezavisne Države Hrvatske bučno razglašavali, preporučivali i utuvljivali narodu u glave. A narod povodljiv i blesav, a narod opijen beskrajnim morem gluposti, tu je, kao i sve druge preporučene teorije, spremno prihvaćao, baš kao da su mu u tome pomagale društvene mreže i najmoderniji gadžeti, što je Vladimira Nazora sasvim izbacivalo iz takta. Osim toga, nije on ni inače begenisao popa Kerubina i njegove plitke maštarije. Mrzak mu je bio i kao desni klerikalac, i kao primitivac, i kao dogmat iz onih dubokih i mračnih orijentalnih krajeva, koje se čarolijama nastojalo kristijanizirati i evangelizirati. Premda podrijetlom vrlo bliski: Nazor iz Postira na otoku Braču, a Šegvić fetivi Splićanin, iz poštene težačke obitelji, razdvojile su ih stoljeća i civilizacije. Šegvić je bio devet godina stariji, i već je četrdesetogodišnjak kada 1906. stiže u Sarajevo s ozbiljnom i odgovornom nakanom da, nasuprot politici bečkih vlasti, na svaki način proširi i produbi hrvatsku nacionalnu ideologiju među domaćim katolicima. Postaje glavni urednik Hrvatskog dnevnika, koji će uređivati sve do protjerivanja iz Sarajeva, ali će do kraja života ostati vezan za Bosnu i bosanske teme, naravno interpretirane na njegov, krajnje disparatan i pomaknut način. Kerubina Šegvića je, kao i tolike druge fantaste bez mašte i povjesničare mimo povijesti Bosni privuklo to što je, zahvaljujući najprije dugoj osmanskoj vladavini koja je proticala bez teksta i mimo teksta, to bila zemlja bez pisane povijesti, bez naracije, u koju je onda mogao upisivati, pa i do dana današnjeg upisuje, tko što hoće. Tako je Šegvić, recimo, napisao i roman “Posliednji Kotromanići ili propast bosanske državne nezavisnosti”, a pisao je i o fra Grgi Martiću, hercegovačkim ustancima i drugim u ono vrijeme privlačnim orijentalnim temama. Bosna je bila svojevrsna optička varka epohe: orijent, dalek i nepoznat poput Bagdada, do kojeg se, zahvaljujući Beču i bečkim prugama i cestama, stizalo za manje od dana.

Nazor, koji će Bosnu proputovati i Bosnom se naratovati na bezimenom konju i uz konjevodca Cigu, partizana kojemu dugo neće znati ni pravog imena, bio je ozbiljan pisac, pjesnik i pripovjedač, ali i čovjek vrlo razigrane mašte, u čijoj su se glavi rojile stvarne i izmaštane mitologije. Njegov orijent, za razliku od Šegvićeva orijenta, nije bio prostor za misionarenje, niti za utjerivanje naroda u vjeru i u nacionalnu mitologiju. Nazorov orijent bio je, kao i za bolji dio njegove generacije, svijet tajanstva kojemu se valja prepustiti i koji ima smisla osvajati samo kroz prepuštanje.

Ali Bosna je u priči o toj dvojici ljudi manje važna. Ono što Nazor popu Kerubinu nikako nije mogao oprostiti bili su Goti. Obojica su u političkom i nacionalnom smislu bili izričiti Hrvati, Nazor je to bio i mnogo izrazitije nego Šegvić, ali Nazorov je svijet, fikcionalni i stvarni, bio zasnovan na idealiziranju slavenstva i na mitologiji koja je iz slavenstva proizlazila. Oduzmu li mu pop Kerubin i ustaše pravo na slavenstvo, oduzeli su mu ono što on zapravo jest, kao i ono što je napisao.

Partizani su, naravno, imali svijest o tome da se valja propagandno suprotstaviti maštalačkoj mašineriji Nezavisne Državne Hrvatske i narod izvlačiti iz mračnih ustaških fantazija.

Pogotovu je to postajalo važno poslije pada Italije, kada su Hrvati nagrnuli da se priključuju partizanskom pokretu. Tako je, između ostalog, bilo važno i to da se ljudi vrate svijesti o zajedničkom južnoslavenskom podrijetlu, kao i svijesti o tome da su sa Srbima ista krv. U neka druga vremena razgovori o krvi i podrijetlu nisu najsmisleniji, ali u to su se vrijeme vodili i u drugim dijelovima Europe. Tek će pobjedom iz 1945. krv prestati da bude argument u raspravi, a progovorit će se o kulturnom i jezičnom podrijetlu. U nas, pak, ta se promjena neće dogoditi sve do danas.

Ali, nije vjerojatno da su drugovi iz Vrhovnog štaba sugerirali Nazoru čime će se baviti u ovoj svojoj pjesmi. Njegovo bavljenje popom Kerubinom i Gotima tiče se njegove osobne frustracije i toksične izloženosti zlima ustaških novina i krugovala.

Dalje se, u petoj i šestoj strofi, sve nastavlja u smirenju, a pomalo i u prebrojavanju prstiju: “Sve prste na ruci,/ u jadu i muci,/ partizanska složila je svijest./// Pa sad kad i treba,/ do sunca, do neba/ visoko mi dižemo pest.”

Pjesmu starca na konju u melodiju je utočio i uglazbio sam konjevodac. Partizanskog nadimka Cigo, jer je bio crnpurast, ali suprotno Nazorovu uvjerenju, nije bio Ciganin, nego sarajevski Jevrejin, koji je u partizane, na ravnu Romaniju, s drugovima otišao u taksiju. Oskar Danon o svemu je tome, pa i o ovoj pjesmi, govorio s nekom lijepom avanturističkom vedrinom.

“Pjesma o pesti” bit će soundtrack drugog zasjedanja AVNOJ-a, kada će i Josip Broz Tito biti proglašen za maršala i imenovan za predsjednika Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, najviše civilne vlasti u nastajućoj državi. Drugovi s osjećajem za stih i ritam u čast su tim okolnostima intervenirali u tekst pjesme, pa je već tad u Jajcu pjevano: “Uz maršala Tita, junačkoga sina”. Počast Staljinu je prešućena, da bi se pet godina kasnije pokazalo da je pjesmi time učinjeno dobro. Drukčije da je bilo, pjesma ne bi dotrajala do naših dana, i ne bismo je se mogli ni sjećati.