Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Kompartijo, mirisavo cvijeće

09. 03. 2020. u 10:47:00

Shares: 5

Krajem 1981, u ta posljednja doba kada većina građana nije sumnjala u besmrtnost i vječno trajanje socijalističke Jugoslavije, Savez komunista brojao je 2.117.083 člana. To znači da je u članstvu Partije bilo 9,5 posto ukupnog stanovništva zemlje. Postotak bi bio neusporedivo viši kada bi se brojali samo punoljetni građani, ili oni preko šesnaest godina - budući da se u toj dobi već postajalo komunistom. U Bosni i Hercegovini, kao dokazanoj Jugoslaviji u malom, komunista je, u odnosu na broj stanovnika, bilo također 9,5. Mnogo su zastupljeniji bili u Crnoj Gori, u postotku čak 12,5. Slijedi Socijalistička autonomna pokrajina Vojvodina, gdje ih je bilo 10,5 posto i uža Srbija sa 9,8. U Makedoniji komunista je bilo 7,8, a u Hrvatskoj 7,6. Zanimljivo, premda ne i neobjašnjivo, komunisti su najmanji udio u stanovništvu imali u najrazvijenijem i najnerazvijenijem dijelu Jugoslavije. U Sloveniji, gdje ih je bilo 6,6 posto i na Kosovu, gdje ih je bilo 5,8 posto.

Da su članovi SKJ kojim slučajem bili etnička skupina ili narod, 1981. bi u Jugoslaviji bili treći po brojnosti, odmah nakon Srba i Hrvata, i, primjerice, bili bi skoro dvostruko brojniji od Jugoslavena.

Većina od ta 2.117.083 člana bili su, naravno, muškarci, ali žena je, ipak, bilo 26 posto. Među ukupnim brojem zaposlenih te 1981. članova SKJ je čak 25,9 posto. Dramatično ih je, međutim, više u izvanproizvodnim djelatnostima: 37,7 posto. Omladina do 27 godina strarosti u to vrijeme broji preko 33 posto udjela u članstvu. Seljaka je u Partiji samo 3,9 posto.
Tako je to bilo na kraju desetljeća u kojemu je SKJ daleko najviše rastao, metastazirao i krupnjao kao neki strašni tumor. Dok je 1972. član SKJ bio svaki četrnaesti punoljetni građanin Jugoslavije, 1981. član je već bio svaki sedmi građanin. U 1980, godini Titove bolesti i smrti, u Partiju je primljeno skoro 200.000 članova. Više ih je primljeno samo 1948, kada je počinjao sukob sa Staljinom, i kada je u rana poslijeratna vremena Partija od elitne revolucionarne organizacije iz vremena rata i revolucije nabrzinu preobražena u masovnu mirnodopsku organizaciju, koja će brojnošću držati pod kontrolom dijelove društva i pojedince kontrarevolucionarnih tendencija. Masovnošću u Partiji, kakva nije postojala niti u jednoj zemlji istočnoga bloka, jugoslavenski su komunisti u značajnoj mjeri otupljivali oštricu moguće pobune, likvidirali građansku opoziciju i pod kontrolom držali vjerske institucije. Partija je, na neki način, nadomještala i glomazne sustave tajne policije, kakvi su postojali drugdje, a naročito u DDR-u i Sovjetskom Savezu.

Ali u tom je naglom i konačnom omasovljenju pred desetljeće u kojemu započinje raspad Jugoslavije i u kojemu se stvaraju preduvjeti za krvave ratove u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu, te u lakšem obliku u Makedoniji, više nije bilo praktičnog smisla. Suprotno tome, takvo je omasovljenje vodilo u konačno uništenje SKJ, te u situaciju u kojoj će, uz jedva poneki izuzetak, rat povesti i sve, pa i najveće zločine, u tom ratu zapovjediti neki od 2.117.083, ili neki od 375.854 člana, koliko ih je od 1973. pa do 1982. po različitim osnovama napustilo Partiju. Ako ne računamo seljake, koji su u ratu stupali na scenu kada bi neprijateljski civili ili zarobljenici od višega zapovjednog kadra bili svedeni na životinje, i koji su po svome društvenom usudu bili stručni u mučenju, klanju i ubijanju životinja, a prethodno su bili malobrojni u SKJ, moglo bi se reći da su svi zločini u ratovima devedesetih, kao i sama inicijativa da se svi ti ratovi povedu, djelo komunista. I malobrojnih vjerskih fanatika, koje bismo poimence mogli pobrojati na prste dvije ruke.

Među 2.117.083 člana SKJ iz te 1981. godine bilo je i bivših suradnika okupatora, ali mnogo više od toga bilo je među njima, rame uz rame s djecom bivših partizana, četničke i ustaške djece, sinova i kćeri pripadnika Handžar divizije i raznih muslimanskih milicija, belogardejaca, balista, ali najviše ih je bilo iz porodica čiji su članovi činili sve da u Drugome svjetskom ratu sačuvaju živu glavu. Partijsko rukovodstvo je, s ciljem da pridobije široke narodne mase u svim dijelovima zemlje, bivalo naročito široke ruke u krajevima koji su bili na zlu glasu po suradnji s okupatorom. Vodilo se računa da nacionalni udjeli u Partiji budu posvuda strogo poštivani, što se, manjim dijelom, postizalo diskriminacijom onih koji su odbijali da postanu komunisti, a, većim dijelom, obećanjima za one koji u Partiju uđu. U tih deset godina, od početka sedamdesetih do početka osamdesetih, komunisti su posvuda bili uspješni u projektu omasovljenja, ali najmanje u Sloveniji, gdje je ostvaren najveći društveni napredak, i koja je mentalitetno i kulturno već bila najbliža Zapadu, te na Kosovu, koje je bili najzaostalije, i gdje je državna represija bila najtvrđa. Stagnirala je i Hrvatska, gdje je obračun s partijskim rukovodstvom iz 1971. ostavio trajne i nepopravljive posljedice.

Ali zato se Bosna i Hercegovina besramno crvenjela od komunizma.

Dvaput sam imao tu čast da ne postanem član partije. Prvi sam put predložen 1983. Rekao sam, u šali ili u zbilji, da nisam još uvijek raskrstio s religijom, pa da ne mogu. Drugi put, na odsluženju vojnog roka na Lastovu, početkom 1985, ustvrdio sam da se ne osjećam dostojnim. Nakon toga me, na fakultetu, nakon jedne rođendanske proslave, više nitko nije ni predlagao, ali sam svojim očima gledao kako se buduća zlatna mladež Sarajeva, sve neke fine kćeri i sinovi onoga liberalnog i svim talentima obdarenog šehera, učlanjuju u Partiju, sve iz računice da bi od toga mogli imati koristi i da bi im to moglo pomoći u društvenom probitku. Kada bi ih se upitalo kako mogu biti u istom stroju s tim huljama i ništarijama, poučili bi te da se stvari mogaju iznutra mijenjati. I zbilja su se promijenile, prvih tjedana travnja 1992, ili nekoliko mjeseci ranije, kada je JNA u istočnoj Hercegovini ravnala hrvatsko selo Ravno, kada je rušila i ubijala Vukovar i bombardirala Dubrovnik. Ali tada se više nije bilo u Partiji, jer je tada već bilo jasno da više nema ništa od koristi i od društvenog probitka.

No, ostanimo još malo u tim ludim misionarskim vremenima nakon Titove smrti, kada je partijska knjižica imala milijunske tiraže i kada su baš svi, osim onih kojima se išlo u zatvor, bili dužni prihvatiti vodeću ulogu komunista u društvu. Bilo je to vrijeme spektakularnih partijskih kongresa, naročito u Sarajevu, onih saveznih i onih republičkih, kada bi cijeli grad bio zakićen partijskim zastavama i plakatima, a džinovski su dobro dizajnirani plakati maršala Tita zaklanjali fasade i prozore na njima, onako kako će ih tridesetak godina kasnije, oronule, osiromašene i izrešetane mecima i gelerima rata, zaklanjati reklame japanske automobilske i švicarske urarske industrije. Drugi televizijski program tada je bio rezerviran za višesatne direktne prenose kongresnih zasjedanja, dok su na prvom emitirane glazbene, kulturne i znanstvene emisije, u kojima su evocirana zbivanja iz socijalističke revolucije i veličana uloga druga Tita.

Premda su, još od sukoba sa Staljinom, a pogotovo šezdesetih i sedamdesetih, u SKJ vodili računa o estetici prezentacije, o tome da se udalje od sovjetskih i realsocijalističkih uzora, i da se moderniziraju i učine makar estetski bliskim Zapadu, među pjesmama koje su oko kongresa pjevane opstajala je barem jedna koju je bilo neugodno čuti, a išla je ovako:

Kompartijo, živjela ti ruka,
Kompartijo, živjela ti ruka,
Ti si narod, zlato moje,
Ti si narod izbavila muka!

Kompartijo, mirisavo cvjeće,
Kompartijo, mirisavo cvjeće,
Cio narod, zlato moje,
Cio narod za tobom se kreće!

Druže Tito, vođo komunista,
Druže Tito, vođo komunista,
Partija ti zlato moje,
Partija ti čelična i čista!


Sve je u njoj bilo i sovjetsko, i staljinsko. Najprije ta tipično sovjetska akronimska tvorba u riječi kompartija, a onda to obraćanje velikom vođi, i pohvala izrečena u prisnoj, gotovo intimnoj i obiteljskoj formi, da mu je Partija “čelična i čista”. Očito da je pohvala iskovana prije razlaza sa Staljinom, tim Čeličnikom, jer bi se inače, valjda, izbjegla baš ova i ovakva metalurška usporedba. Ili je i nakon razlaza sa Staljinom sačuvana ista strast za očeličeljenje ljudskoga mesa i krvi, i za stvaranje jedne nove, neuništive a najtvrđe slitine ljudskoga mesa i partijskoga čelika.

Narodne pjesme, one koje doista nastaju među narodom, a ne one kojima je netko zaboravio zapisati ime autora, obično se, u procesu svoga stvaranja, usput bruse, mijenjaju i transformiraju, sve dok se, kroz mnoga pjevanja i ponavljanja, ne ostvari verzija koja se više ne može popravljati ni u ritmu, ni u smislu. S pjesmom “Kompartijo, zlato moje” nije se takvo što događalo, nego su je, čini se, takvu kakva jest i kakva im se prvi put pričinila i ukazala, svih godina pjevali. Rima uobičajeno očekivanih, ruka-muka, cvijeće-kreće, komunista-čista, pjesma ima folklornu, narodsku invokaciju, kakva bi se čula po Bosanskoj krajini, i drugdje: zlato moje! No, umjesto da zlatom mojim bude nazvan neki curetak ili neki momčić, umjesto da zlatom mojim sin nazove majku ili majka sina, narodni je pjesnik zlatom mojim nazvao cijelu komunističku partiju, tisuće, stotine tisuća i milijune njenih članova. Taj hiperbolični, akromegalični, augmentativno-monstruozni čin, ta stilska figura koja svojim suprotstavljanjem Bogu u jeziku nadmašuje i ideju Kule babilonske, riječi nježnosti pokroviteljske upućuje Partiji! I to je kraj. Dalje ni veće od toga nema. Ni nakaznije.

Mogući razlog dugog opstajanja ove pjesme je i u njezinoj obradi i orkestraciji. Naime, osim što se izvodila u priručnim verzijama, sa školskim i amaterskim horovima, i u aranžmanima ambicioznijih nastavnika glazbenog odgoja, pjesma se, možda i češće, predstavljala publici u verziji koju je napisao poznati beogradski, hrvatski i jugoslavenski dirigent i skladatelj umjetničke muzike Krešimir Baranović. Njegovu je verziju, kao uostalom i sve druge pjesme koje se više ne pjevaju, moguće naći na YouTubeu. Vrijedi ju vrlo pažljivo poslušati jer iz nje, kao iz malo kojega danas dostupnog umjetničkog djela, izbija i jasno se čuje i osjeti duh epohe jugoslavenskoga socijalizma, ili ono što je u tom duhu bilo izrazito neprijatno. A čuje se i još nešto: što nastane kada se jedan profesionalni kompozitor, umjetnik s darom, ali i s pomanjkanjem društvenog ukusa i mjere u iznevjeravanju vlastitih estetskih ideala, uhvati jedne izrazito loše folklorne pjesmice. Slušajući “Kompartijo, zlato moje” mogli bismo naslutiti kako bi to zvučalo i što bi se dobilo kada bi neki današnji kompozitor Baranovićeva ranga obradio Šemsu Suljaković, Senidah ili Cecu.

Zašto je Krešimir Baranović to uradio? Zato što je morao i što je bio ucijenjen nesavršenošću vlastite biografije - nije otišao u partizane, nego je 1943. dočekao u ustaškom Zagrebu, odakle je produžio za fašističku Bratislavu, gdje ga je postavilo za šefa orkestra na državnom radiju - ili, što je i mnogo vjerojatnije, zato što je Baranović bio spreman da učini isto ono što je činila većina od 2.117.083 člana Saveza komunista Jugoslavije iz 1981, kada su ulazili u Partiju?
Članstvom u Partiji otkupljivalo se pravo na zaborav. A to je nešto što se, inače, otkupljuje samo od Boga, i što se u gotovo svim religijama isključivo tiče čovjekova odnosa sa Svevišnim, ili s njegovim zemaljskim predstavnicima i institucijama. Kršćani ne osuđuju zločince, nego osuđuju zla djela, i nastoje spasiti čovjeka u svakom zločincu. To svakako zvuči plemenito. Tako je i Partija kandidatima za članstvo obećavala oprost grijeha, ne samo osobnih, nego i naslijeđenih, obiteljskih, plemenskih i nacionalnih grijeha. I onda su čisti i horni za klanje mogli stupiti u 1991. i 1992.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.