Miljenko Jergović

Miljenko Jergović

Slava poginulim rudarima u Aleksincu

30. 12. 2019. u 10:34:00

Shares:0

Emocionalne pretpostavke za još jedan rat koji nikada neće završiti ispunjene su u nedjelju 19. studenog 1989. godine. Da je život igra šaha, već u ponedjeljak je, ranim jutrom, trebalo spakirati stvari, rasprodati ono što se ne da ponijeti, i otići zauvijek, bez osvrtanja i žaljenja. Samo se tako moglo izbjeći ono što je uslijedilo.

Na Poljudu se tog popodneva odigravala utakmica između Hajduka i Partizana, koja je, kao i sve utakmice tog kola Prve jugoslavenske nogometne lige, trebala započeti minutom šutnje za poginule aleksinačke rudare. Naime, samo dva dana ranije, u petak 17. studenog, u sjevernom je reviru rudnika, u jami Morava, izbio požar usred kojega je, ugušivši se ugljičnim monoksidom, izginuo 91 rudar. Bit će potrebno skoro mjesec dana prije nego što iz jame bude izvučeno posljednje tijelo.

I kada je službeni spiker u Splitu pozvao trideset tisuća prisutnih da minutom šutnje isprate uspomenu na te ljude, među kojima je, ni u to nema baš nikakve sumnje, morao biti i poneki Hajdukov navijač, jer je u aleksinačkim jamama bilo rudara rodom iz svih krajeva Jugoslavije, a i Hajduk je imao navijača na sve strane, započeo je s Torcidine tribine zvižduk tisuća ljudi, usaglašen, dirigiran, istodoban, i sasvim sigurno ranije dogovoren. Prije utakmice se sastalo neformalno vodstvo navijačke skupine, naredba je išla od čovjeka do čovjeka, telefoniralo se - to je bilo vrijeme fiksnih telefona - dojavljivalo, razglašavalo, a možda i oglašavalo po splitskim kafićima, jer je iz najmanje dva razloga bilo važno da svi u isto vrijeme započnu sa zviždukom. Godina je, rekli smo, bila 1989, socijalistički režim još uvijek se nekako držao, živ je bio strah od narodne milicije, Službe državne bezbjednosti i suda, nije se još moglo naslutiti kako će sve ovo završiti, i nitko nije htio reskirati da ga zbog zvižduka mrtvim rudarima privedu na informativni razgovor, uhite, osude na zatvor, izvrgnu općem prijeziru okoline, koja još uvijek nije shvaćala što podrazumijevaju domoljublje i spremnost da se žrtvuje za vlastiti narod. Drugi je, pak, razlog bio strateški: započnu li svi u isto vrijeme sa zviždukom, efekat će biti moćan, mnogo veći nego da svatko za sebe zviždi. A možda je postojao i treći razlog za ovakvu odluku Torcide: pred ljudima i pred Bogom, ako se u Boga vjeruje, malo tko bi htio biti onaj prvi koji je počeo zviždati mrtvim rudarima. Naši ljudi izbjegavaju osobnu odgovornost. Tome im i služe njihovi narodi, a Boga mi, i vjere koje ispovijedaju. Tako i taj poljudski dugi i jezoviti zvižduk s popodneva 19. studenog 1989. ne tiče se nikoga pojedinačno. To je zvižduk kojim su sebe i svoj stav prema drugima pokazali Torcida, Split i svi Splićani, osim one manjine koja će imati snage i hrabrosti da se javno i individualno usprotivi.

Onaj tko je u organiziranoj navijačkoj formaciji spreman zviždati poginulim rudarima, jer su ti rudari za njega Srbi, a prema srpskom stradanju se ne može osjećati nikakva sućut, u organiziranim će vojnim formacijama biti spreman ubijati Srbe. O toj je emocionalnoj pretpostavci za rat riječ. No, da bi ubijanje započelo, bit će potrebno još oko godinu i pol. Toliko je još trebalo da se ljudi jedni od drugih odmaknu na puškomet, ili barem na domašaj noža, i da se cijela stvar vojno-taktički organizira. Naravno da rat nije započela Torcida. Nisu ga započeli ni Hrvati. Rat su započeli oni koji su bili najjači i najnaoružaniji. Tako oduvijek biva. Pogotovo u našim krajevima. Ratove započinju najnaoružaniji ili oni iza kojih stoji neka velika vojna sila, domaća ili strana. Ovom prigodom rat su započeli Srbi, iza kojih je stajala Jugoslavenska narodna armija. Najprije su napali Sloveniju. Tada su iz JNA otišli oficiri slovenske nacionalnosti, ali su ostali, i protiv Slovenaca ratovali, oficiri hrvatske i bošnjačke nacionalnosti. Zatim se JNA povukla u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, s nakanom da utvrdi granice buduće “skraćene Jugoslavije”, tojest velike Srbije. Kada je, zajedno s lokalnim srpskim stanovništvom, JNA napala Hrvatsku, u njenim su jedinicama ostali oficiri bošnjačke nacionalnosti, dok su oni hrvatske nacionalnosti prešli u Hrvatsku vojsku. I na kraju je JNA, uz pomoć bosanskih Srba, napala Bosnu i Hercegovinu, usput promijenivši znakove na svojim uniformama i tenkovima. Tada su oficiri bošnjačke nacionalnosti prešli u Armiju Republike Bosne i Hercegovine. U svakom od tih ratova slabije naoružani branili su se od agresije onih koji su bili bolje naoružani. Osim, možda, u Sloveniji, agresija je posvuda bila i unutrašnja. Ljudi su, napadajući prve susjede, napadali i zemlju koja je trebala biti njihova, a koju, eto, nisu htjeli. Kao, htjeli su Jugoslaviju. Ako ne Jugoslaviju, onda Srbiju. Što je, zapravo, moglo značiti samo da im je Jugoslavija bila isto što i Srbija.

Tako je to, dakle, bilo. Ali isto bi tako bilo, samo uz drukčiji raspored aktera, da su jači i bolje naoružani bili oni drugi, treći ili četvrti. Imamo li za to dokaze? Možemo ih naći u prethodnim ratovima, Prvom ili Drugom svjetskom ratu, ili u epizodama ovog beskrajnog rata, koji započinje 1991. Gdje god su drugi, treći ili četvrti bili jači od Srba, učinili su isto, ili skoro isto što su Srbi učinili njima. Vidi se to i po etničkim mapama zemalja preko kojih je prešao rat. Teritoriji su posvuda etnički očišćeni. Neće biti da su jedni protjerivani i ubijani, dok su drugi odlazili svojom voljom. I to potvrđuje da bi rat izgledao isto i da je neki drugi naš narod iza sebe imao JNA, ili neku drugu vojnu silu ili neki drugi imperij.

Nismo svi isti, niti je svačija odgovornost jednaka. Ali to nije zato što su neki narodi humaniji od drugih, niti što su nacionalistička vodstva jednih bolja i poštenija od nacionalističkih vodstava drugih, nego je zato što su neki narodi bili naoružaniji i za rat spremniji od drugih.
Trebalo je otići u ponedjeljak 20. studenog, ali ne samo zato što su tog dana bile ispunjene pretpostavke za baš ovakav rat i za sve zločine koji će se u tom ratu dogoditi, nego je trebalo otići zašto što je tog dana Torcida odgovornost za svoje zlodjelo podijelila sa svim ljudima koji su se tog popodneva zatekli na poljudskom stadionu, a ljudi koji su na tom stadionu bili odgovornost će podijeliti sa svim Splićanima, oni sa svim Dalmatincima, a ovi sa svim Hrvatima… Kako do toga dolazi? Pa tako što ljudi počinju razmišljati u skladu s logikom kolektiva. I onda počinju opravdanja za one koju su zviždali. Prvo opravdanje glasi: a šta Srbi rade našima? Ili: nisu samo naši krivi? S prvom takvom rečenicom čovjek preuzima odgovornost. A takvu će rečenicu, kad tad, svatko izgovoriti. Trebalo je otići bez žaljenja i osvrtanja.

I svi ćemo se, ovako ili onako, zateći barem u situaciji da netko u naše ime zviždi mrtvim rudarima. Ako i pokušamo nešto protiv toga reći, iz grla nam se neće čuti glas. Rat je započeo kada su svi zanijemili. Bilo je nade dok se još brbljalo.

Utakmica između Hajduka i Partizana prenošena je na televiziji. Reporter je bio Boris Mutić. Treba poslušati njegov glas. Dok je najavljivao minutu šutnje, bio je to jedan čovjek. Minutu kasnije, već je bio stariji za jedan rat. Nije komentirao zvižduke ni skandiranja, nije komentirao ni topovske udare, kojim su Hajdukovi navijači nastojali pojačati efekte svojih zvižduka, samo je izgovorio: “Slava poginulim rudarima u Aleksincu!”, ali ništa se tu više nije moglo učiniti.
Pjesma Đorđa Balaševića Samo da rata ne bude poput je tih riječi Borisa Mutića. Pokušaj da se vlastitom normalnošću ljudima pokaže da nešto sa nama nije normalno. Tu pjesmu Balašević je napisao već dvije godine ranije, prije nego što će i Milošević doći na vlast, predugu, metaforičnu i s baš mnogo stihova. Vrijedi ih sve ponoviti:

Pijani momci prolaze duž naše tihe ulice,
oni u vojsku polaze, prate ih tužne curice,
brinu ih slutnje sulude - da rata ne bude!

Ne mogu da me ne sete suze na vrh tvog nosića
devetsto-osamdesete, ulice Brane Ćosića
i voza crnog k'o da s njim zauvek odlazim.

Znaš šta, neka mora sve potope,
nek se glečeri rasture, večni snegovi otope.
Pa šta, neka kiše ne prestaju,
neka gromovi polude, samo rata da ne bude!

Znaš šta, nek se doba preokrenu,
nek se zvezde uznemire, nek se planine pokrenu.
Pa šta, vetri nek pomahnitaju,
nek se vulkani probude, samo rata da ne bude!

K'o zlatni prah, oreol sna, oko malenih glavica
i tvoja ljubav nad njima čuva ih kao lavica.
Loše te vesti uzbude - da rata ne bude!

Znaš šta, neka mora sve potope,
nek se glečeri razvale, večni snegovi otope.
Pa šta, kiše neka ne prestaju,
neka gromovi polude, samo rata da ne bude!

Znaš šta, nek se doba preokrenu,
nek se zvezde uznemire, nek se planine pokrenu.
Pa šta, vetri nek pomahnitaju,
nek se vulkani probude, samo rata da ne bude!

Samo da rata ne bude, ludila među ljudima,
veliki nude zablude, plaše nas raznim čudima
i svakoj bajci naude - da rata ne bude!

Samo da rata ne bude, ludila među ljudima,
veliki nude zablude, plaše nas raznim čudima
i svakoj bajci naude - da rata ne bude!

Pjesmu će tih godina pjevati dječji zborovi širom Jugoslavije. Bit će to savršena tonska ilustracija za neku običnu, svakodnevnu i dosadnu zbilju, za majčinske i malograđanske snove i živote, koji su se u te tri-četiri godine živjele na prostorima između Ljubljane i Skoplja. Imat će je u ušima i na jeziku, baš tu pjesmu, i oni koji su tog popodneva zviždali na Poljudu. Neki će je, sasvim sigurno, za sebe i pjevušiti, zviždukati je i u glavi je ponavljati, onako kako se ponavlja svaki dosadni hit, ali ona neće promijeniti ništa. Kao što ništa nije promijenio ni Boris Mutić, u čijem je glasu bilo i one istinske potresenosti, i golemoga ljudskog straha, i tuge: “Slava poginulim rudarima u Aleksincu!”

I tako sve do dana današnjeg, traje i trajat će ovaj davno započeti rat, dok Balaševićev stih, nastao iz svakodnevne fraze svih naših materinjih jezika, više nema svog smisla. Kao što smisla nema ni ta fraza. Samo da rata ne bude, to bi možda moglo značiti samo jedno: samo da ovaj rat konačno jednom završi.

A mogao bi završiti samo na ovaj način:

Da se opet igra utakmica na Poljudu, nije važno koja, i da službeni spiker najavi minutu šutnje za neke buduće poginule rudare iz rudnika uglja u Aleksincu, a da se trideset tisuća ljudi digne na noge i da se začuje tišina, i u toj tišini sućut za sve mrtve u našim ratovima, i za sve tuge i uskraćenosti, za sve godine naših života koje smo u tim ratovima izgubili, samo zato što nismo negdje otišli u ponedjeljak, 20. studenog 1989.

Eto, tako bi jedino mogao završiti rat.

Ali neće biti mrtvih aleksinačkih rudara, koji bi svoje živote žrtvovali za naš mir i za mir naših savjesti. Rudnik je 1989. zauvijek zatvoren, onih devedeset i jedan rudar, kojima je Poljud zviždao, posljednji su mrtvi rudari našega zajedničkog svijeta.

I ovaj će nas rat nadživjeti.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.