Svi naši Ajvari

Postoji „Tamo“ i „Ovdje“. I postoji rastanak.

Nije se teško odvići od domaćeg filma. Prvo, zato jer ga nema, a drugo, i kad ima često je na ivici probavljivosti, tako da čovjeku i ne preostaje drugo neko da se priključi na Netflix ili HBO, pa se tamo prisjeti kako u ovom trenutku izgleda ta umjetnost. Kad su stvari bliske, nije važno iz kolike daljine dolaze, a kad dobro dođe iz prvog komšiluka, onda nema druge nego se iskreno obradovati.

A to dobro je „Ajvar.“ Ponajbolji srpski film u posljednjih desetak godina, autorsko je djelo Ane Marie Rossi, koscenaristice i rediteljice, primorke s beogradskom adresom, kojoj je ovo (pomalo i kasni), ali skoro briljantan - debi. Film počinje dijalogom glavnog ženskog lika (Vide), koju zaista maestralno igra Nataša Ninković, s psihologom (Mirko Vlahović), u kojem vidimo ženu čiji se svijet ruši. Ona plače zbog mrlje za farmerkama, ali to, naravno, nije razlog. Radi se o tome da je ljubav s njenim partnerom Banetom (Sergej Trifunović) isčezla. Njih dvoje žive u Stockholmu, nemaju djece, imaju psa, a Vida se nada da će trudnoćom očuvati brak. Bane je nervozan – možda jedina mana tog filma je da je Sergeja Trifunovića, zaista, teško zamisliti kao IT inžinjera – stalno je na telefonu, a na poslu lajka fotografije mlade ženske osobe. Prati suprugu ulicama švedske prijestolnice, hladne kao sječivo, otkriva njezinu tajnu, i misli da skriva svoju. Istraženost psihološkog odnosa dvoje ljudi čija se ljubav raspada, u ovom filmu je na nivou ponajboljih melodrama iz klasične škole, gdje odmah pada na pamet Douglas Sirk.

Vida i Bane putuju za praznike u posjetu svojima, i čini se da postoji nada da se veza spasi. Dramaturško majstorstvo omogućilo je i apsolutno dorečenom vizuelnom. Stockholm je slikan „izvana“, Beograd – „iznutra“. Takvi su njihovi životi i njihove sudbine, a preciznost pojedinih scena, kao što su Vidin razgovor s majkom na Skypeu ili ručak kod Banetovih roditelja u Užicu je, doista, fascinantna. Film nas dalje vodi kroz razne situacije, i nećemo ga prepričavati. Igra u kinu, pa otiđite pogledati. Samo valja reći da su među epizodistima Gordan Kičić (Kum) i Srđan Miletić (Čovjek).

No, ono što dugo ostaje nakon njegovog gledanja je taj ukus „Ajvara“, onaj nepogrešivi osjećaj da se cijeli jedan život i svijet, nadanja i snovi, kad živimo negdje vani, staju u teglu crvene smjese dobivene mljevenjem pečenih paprika. Ta veza s pripadnošću, metafora koja postaje suština, je, zapravo, esencija života naših ljudi koji žive u inostranstvu. Od Aljaske do Australije, što bi rekao estradni umjetnik Dervišhalidović. Stotine hiljada ljudi koji su shvatili da nema smisla živjeti pod malim fašistima koji se bogate, a narodu trabunjaju o nacionalnom ponosu i identitetu, i o ovim praznicima će nas doći posjetiti. A u svojim koferima će nositi ajvar, ubijeđeni da njihova majka kuha najbolji. I biće u pravu. Nijedan chef među zvijezdama svjetskog kulinarstva ne može postići ukus majčine ruke.

I u svim tim teglama koje nose je ta čežnja, samoća nepripadanja, jer ni svijet u koji su otišli, ni svijet u koji su došli nije njihov. Mi koji živimo ovdje jesmo za žaljenje, a “Ajvar“ je film koji pokazuje kako ni njima tamo nije sjajno, a sjajno je, a valjda, i jedino moguće da je stvar nastala ovdje. Muzika, kako i odgovara skoro sasvim kamernom karakteru filma je solo – klavir Bojana Zulfikarpašića i nema se drugo što reći osim - to se tako radi. Film je nagrađen na velikom broju festivala, i lako se gleda, iako govori o najdubljim ljudskim dilemama.

No, najveća njegova vrlina je – istinitost. Autorsko znanje o gubljenju je veliko, a praznina koja nastaje nakon rastanka – kosmička. U nju staju svi naši odlasci, strepnje, nadanja i strahovi, i preispitivanje naših života ponovo mogu početi.

Nije slučajno da se statistički najviše samoubistava događa o praznicima. Jer, kako i koliko god je teško podnijeti nesreću, i velika količina sreće opasna je po krhke i nezaštićene duše. Svih nas. Gastarbajtera pogotovo.

Treba biti pažljibv prema njima. Oni su ponajbolje što imamo. Odnosno, što nemamo. Što nam je oduzeto predugom vladavinom sjecikesa, papaka i beskrupuloznih svinja, na sve tri ove naše strane, uz sve razlike između njih.

Zato, hvala na „Ajvaru.“ Osmijeh i gorčina koje izaziva gledanje tog filma su ono bez čega život ne bi valjao. Kao ajvar. Tamo, i ovdje.