Ko je Bosancima ukrao humor?

Kod nas se nikad ništa ne zna pa ni to je li hit crtež koji ovih dana obilazi Balkan stvarno nacrtalo dijete koje ide u 1. razred, ali što se tiče onoga što ovo piše, tom crtanijom mi je skinuo višedecenijski teret sa srca. Skoro sve do puberteta sam mislio da je sevdalinka „Mujo kuje“ direktno povezana sa odlaskom čovjeka na Mjesec, i da SuperMujo iz treće galaksije potkiva konja na sivkastoj površini zemljinog satelita.

Kad su raja na društvenim mrežama počela otkrivati da bi i oni, da im je ko zadao, tako nekako vizualizirali legendarnu pjesmu o naumpadanju drage i negledanju Sunca i Mjeseca u tim vanrednim okolnostima, laknulo mi je iz nekoliko razloga.

Prvi je, naravno, da nisam bio jedini imbecil koji baš tako zamišlja narodnu pjesmu. Drugi razlog je – majka. U cijelu tu gužvu oko ljubavi, Sunca, Mjeseca, topota konja i kosmičke ekspedicije koja završava u naručju drage, nikako nisam mogao smjestiti stariju gospođu, koju Mujo, poput jednog od mojih omiljenih pjevača narodne muzike rahmetli Ljubiše Stojanovića- Louisa, odvraća od proklinjanja. Ne kuni me, poručuje sin, a majka k'o majka, želi da se sin ponaša normalno, pa poručuje da se konji ne kunu po nebeskim tijelima, već po danu žarkome suncu.

Crtež je u tom smislu apsolutno genijalan, jer majka u oblačiću u kojem je njezina poruka, „živ ne bio majci“, spominje grom, zvijezde, munje i oblake. Tu je, istina, i detalj zbog kojeg se, vjerovatno, najviše sumnja u autentičnost crteža. To je #, popularni hash, odnosno povisilica. Narodski, taraba, a engleski number sign. Koji vjerovatno simbolizira broj jedinki kojih majka želi opsovati ukazujući Muji na njegovo evidentno devijantno ponašanje. „Sto ti gromova, munja i oblaka“, hashtaguje majka Muju, i njegovo kovačko umijeće. Dakle, ko je da je nacrtao – aferim, ako je dijete odmah mu treba obezbijediti stipendiju za NASA svemirski program. A ako se poigrala neka „nestašna“ majka – fala joj đe čula i ne čula, jer, eto, dijelimo maštu.

Dobar drug, čovjek od ugleda i imena, jučer mi je poslao dirljivu poruku. U njoj su neki historijski fakti vezani za Sarajevo u prošlosti: pa kaže, prvi tramvaj na Balkanu, a i nešto malo šire, počeo s radom 1.1.1885, tramvajska pruga bila duga 3,1 kilometar, a počinjala od današnjeg Ekonomskog fakulteta, a završavala dole kod „uskotračne“ željezničke stanice. Prva tehnička škola na Balkanu, sagrađena 1889, pa jedna od najstarijih biblioteka u ovom dijelu svijeta, Gazihusrefbegova, 1537. godine. Sto godina od izgradnje Hanikaha (1531), visoke škole za šejhove i autoritete sufijskog misticizma, nastao je i prvi bosansko-turski rječnik (1631.), a sastavio ga je Muhamed Hevaji Uskufi, negdje dva vijeka prije, recimo, nastanka prvog srpskog rječnika. I, recimo, prvi vodovod, 1461, mnogo ranije od većine svjetskih prijestolnica. Sve u svemu, nikada se neću prestati diviti koliko je taj mali grad „more priča“ i šta se sve u njegovoj historiji može naći. Sezone popularnih serija na HBO-u dale bi se ispisati od dijelova sarajevske historije i to je zaista fascinantno. Odnosno, bilo bi.

Da nije onoga što nas iznutra guši.

Zato mi, valjda, teško i pada što je danas ovako. Pa kaže vijest da je Sarajevo, zbog depopulacije, odnosno odlaska ljudi, danas na onoj brojki stanovnika koje je imalo početkom sedamdesetih. Istih onih sedamdesetih u kojima je počinjao život nas, onih koji smo mislili da Mujo kuje konja na Mjesecu, a koje su počele nešto ranije, 1969, „pravim“ odlaskom čovjeka na Mjesec. Tada su u Sarajevu udareni temelji ozbiljnim stvarima, koje će sredinom osamdesetih kulminirati u to da ono postane ozbiljan dio svjetske mreže urbanih zajednica, grad na koji se u svakom smislu treba i mora računati.

A vidi nas sad!? Ostali smo i bez svog nekada glavnog oružja – humora. Dovoljno je pogledati televizijske kanale. Okreneš, recimo, na Prime Time, tamo dvojica ljudi Borna Sor i Domagoj Zovak, „ubiše“ hrvatsku desnicu: ismijavaju Kolindu, Škoru, onom ministru Krstičeviću je nakon njihovih emisija bolje i da se ne pojavljuje javno, kako su ga isprovaljivali, iz cipela su istresli Zorana Milanovića, zbog nesuvisle kampanje. Prebaciš na u Srbiju, tamo PLJiŽ, ili Kesić, šamaraju Vučićevu vlast, majstorski udaraju u damar te autokratske i bahate vlasti, da im čovjek skine kapu. Samo kod nas – ništa. Prazno. Je li sevdalinku nacrtao učenik, ili se prema tome kako su nacrtane zadnje noge konja, vidi da se umiješao roditelj. Ma, fantastično.

U društvu u kojem se nepotizam i klijentelizam računaju kao normalne stvari, i u kojem se baš sve želi skloniti pod tepih, događaju se mračne, nepojamne stvari. Poput toga da se djeca s poteškoćama u razvoju drže zavezana za radijator.

Stvorena je atmosfera pristajanja na sve, kulturna i intelektualna produkcija je svedena na glorifikovanje nečeg davno prošlog, ili na proslavljanje sportskih uspjeha, koji nikako da dođu. Ako znate na što mislim, onda vam je jasno: zašto smo pristali na atmosferu u kojoj treba da budemo sretni kad u Sudiju BHRT pjeva Dragana Mirković, a za Novu godinu Željko Joksimović. Je li to doista toliko bolje od svega što se na svijetu nudi, ili smo mi, osiromašeni duhom i ucijenjeni, konačno odustali od samih sebe. Kažem, ako znate, odgovorite.

Ako ne, onda ništa. Praznina.