Ahmed Burić

Ahmed Burić

Za i protiv Martine

05. 12. 2019. u 13:51:00

Shares: 701

Ima tome i desetak godina, kad se tekstovima na portalima, prvo u Hercegovini, a onda u Hrvatskoj, javila mlada žena čiji narativ nije sav bio od one plitke lukavosti utjelotvorene u poskokaško - zaplotnjačkom slijeđenju „politike“ Dragana Čovića. Njezino ime bilo je Martina, imala je još dva prezimena, a pisala je i poeiju, pa se zgodnim učinilo, da je zajedno s koleg(ic)ama Duraković, Stojićem, Simićem, pozovemo na čitanje u Počitelj. Tada, a ni sad nije puno bolje, nije baš (bilo) popularno da se „mi“ odavde i „oni otamo“ baš tako srdačno susrećemo, s pismama, a prid sviton. Kao i u svakom neanonimnom društvu, Privatno, stvari su uvijek išle kako treba, prijatelji su zauvijek bili i ostali prijatelji. Ali, ja javnom nivou je uvijek zapinjalo. Ruku na srce – teško je biti protiv „svojih“. To iziskuje hrabrost, osudu sredine, izopćenje… Martina je izabrala da kaže istinu. To je u ovakvom društvu magnum crimen. I ne oprašta se. 

Malo ko je očekivao da će ovo društvo ovako propasti. Nikada neću zaboraviti razgovor s  dragim kolegom sa one strane, u kojem mi je objasnio zašto ne može doći na čitanje na drugu stranu Neretve. Štampao je tada dječiji časopis koji se distribuirao po školama, odnosno onom dijelu škole koji je ispod „pravog“ dijela krova. Kako mu je to bio jedini izvor prihoda, nije bilo nikakvog smisla da insistiram, jer ga, kako je rekao – „oni moju obitelj mogu ostaviti bez kruha“. Sad, nakon istraživanja PISA projekta, ispada da ništa više nije važno. Rezultat tih testova je da je svako drugo testirano dijete u BiH funkcionalno nepismeno. I besmisleno je šutjeti i o tome. Uglavnom, djeco, radno smo nepismeni. Takvi smo.  Tačka. Točka na „i“. Ili na „u“, kako vam drago.

Fenomen Martine Mlinarević ovih dana doživljava kulminaciju: njezina knjiga „Bukača“ apsolutni je hit, štono se kaže, u regiji. Pune sajamske dvorane, glumci koji čitaju pasaže na promocijama, cijela jedna paraliterarna mašinerija za koju nismo ni sanjali da postoji. Apsolutan interes, izdanja rasprodana u rekordnom roku, sve praćeno naslovnicama ženskih časopisa. Mogla je to biti priča o uspjehu da to nismo mi, i da su okolnosti, berem malo, bile ljudskije, i pogodnije za osobu o kojoj se ovdje radi. Jer, od trenutka otkad se pojavila kao Ona Cura Koja Drukčije Misli, Martina je postala majka, pa meta objeda i uvreda, onda je oboljela od raka dojke, razvela se i rođeni ju je otac izbacio iz mjesta u kojem je živjela. Takav, antički progon, kad je žena u pitanju odavno nije viđen kod nas: uz najstrašnije uvrede tipa – „dabogda ti se bolest vratila“, „je li to ona što je ostala bez jedne sise, samo nek' laje, ostaće i bez druge“, stvar je završila kako mora. Prijetnjama silovanjem, i policijom koja će slegnuti ramenima. I okrenuti glavu čak i ako se desi fizički linč.“ Zar je, onda, čudo da smo nepismeni, kad smo već tako primitivni.  

Dakle, naši ljudi, a u ovom slučaju, anamoni, Rvati, pokazali su se u svom najelementarnijem i najiskrenijem izdanju. Izbačena s nekog festivala u Čitluku, gdje nije uspjela doći ni  s promocijom knjige Huzur, kojom finansira liječenje raka, Martina je postala je istovremeno zvijezda i meta. A to je ovdje gadna pozicija.   

Nećemo sada o bio-self – help žanru. To je tako kako jeste, ali Martina o svojoj bolesti, obitelji, životu i okruženju piše istinu. I to je jedino bitno. Njezinim glasom progovaraju hiljade žena koje nisu mogle. Smjele. Htjele. U njezinim knjigama nepatvorena je bol, i sve u njima upućuje na ranjavanje: i kad odgovara svojim najžeščim pljuvačima, ona to čini s nekom nježnošću, nekako duboko opraštajući.

Svjesna da je napadaju oni koji svoj kriminal, blasfemiju i nemoral kriju iza nacionalizma, oni koji tuđu djecu tjeraju da budu konobari po Linzu, Munchenu ili mesari po Irskoj, a svojoj otvaraju diplomatske akademije, s kojima će se zaposliti u njih.  U diplomatskom koru države koju iskreno mrze, ali nije im mrsko uzeti joj plaće, dnevnice, tople obroke, hladne plate, i sve ono čime hrane svoju mržnju.  

I sada, kad je nekome palo na pamet da bolesnu Martinu malo skloni pred svim nedaćama koje su je sustigle – i dodijeli joj ambasadorsko mjesto u Pragu – ne bi li je malo sklonio iz konteksta pljuvanja i linča, pojavili su se čuvari znanja, optuživši je da nema – fakultet. U zemlji u kojoj su stvoreni toliki fakulteti da onima koji se muče s proširenim rečenicama brže-bolje izdaju diplome – a dobar dio tog iliterarnog ološa se skupljao i oko Ministarstva vanjskih poslova – ženi koja je studirala engleski, i objasnila da je u određenim životnim okolnostima morala odgoditi diplomu, konačno su našli grijeh. Ta kučka, kako je u bogatom duhu našeg jezika nazivaju njezini pljuvači, osim što je razvela čovika od dvoje dice, nema ni fakultet, a treba j…n ti Issa, negdi zastupat državu. Pa, ne ide to tako.

Nije tako, ljudi. Legalist sam čovjek i mislim da stvari koje imaju proceduru treba ispoštovati, ali ovdje se ne radi o poštovanju zakona. Nego o tome da oni misle da njima pripada sve. Nakon što su nam ogadili svaki dinar koji pošteno zaradimo u ovoj zemlji, hoće obezbijediti da im oni koji bi radili nešto malo drugačije- ne kvare ididlu. Vlast kod nas ima jedan ireverzibilan mehanizam u kojem je zametak njene propasti, ali ona to od zaslijepljenosti ne može vidjeti. Ljudi koji naviknu na nju, pomisle da im je oduvijek pripadala: mada u svom izrazu i svjetonazoru nisu odmakli od opanaka i vukojebine, grčevito i na svaki način žele odbraniti „svoje“. Otud njihovo zalaganje za „diplome“. Koje su sebi mahinacijama obezbijedili.

E, zato je Martina Mlinarević lakmus, i zato treba biti na njenoj strani.     

 

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.