Praznik u slijepom crijevu Evrope

Radoznali, i pomalo pervertirani duh novinarske profesije, koja polako ali sigurno izumire, s vremena na vrijeme nalaže da se neki značajni, ili amblematski datumi provode na „čudnim“ mjestima. Ili je to usud, vrag će ga znati? Najvjerovatnije, oboje. Elem, za ovaj Dan državnosti BiH, 25. novembar, odlučio sam biti u Talgo vozu, na relaciji, Bihać – Sarajevo: nekako je prirodno da čovjek dane ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a provede u Krajini. Ako ništa, i ako ćemo pravo, tamo su i nastali.

U nedjelju, oko pet sati popodne, na bihaćkim ulicama, skoro da nema prolaznika. Na grad pada noć, a put za selo Vučjak, nije osvijetljen. Selo je katoličko, krase ga crkva, kapelica i malo groblje. U ratu je bilo okupirano, i služio je kao dio zaleđa srpskoj vojsci koja je opsjedala Bihać. Blizu mjesta gdje je „kamp“ za migrante, nekada je bila deponija, odlagalište smeća, pa je mjesto idealno za neometan rast i razvoj zmija, a zaraza, naprosto, ide k'o mlijeko.

Tu, ako se tako može reći, žive migranti, njih oko hiljadu. Policajci na ulaznoj rampi traže dokumente. Oni ne ulaze dublje u kamp. Tu i tamo, navodno, izmlate pokojeg migranta, pa im se nije baš uputno noću našetavati među njima. Gore vatre, od brašna koje sami sebi kupe prave se hljebovi, bolani ili chapati, zavisi da li je pekar iz Afganistana ili Pakistana. U jednom trenutku iz šatora dolazi muzika. Priprema se večernji party. Ako, i njima je praznik. Samo, ne znaju. Kao, vjerovatno, ni to da je dio terena okolo, još od rata ostao miniran.

Ovo je zadnja točka Bosne i Hercegovine, na kojoj se čeka – „game.“ To je ime za put preko granice. Eufemizam za malu golgotu.

To u žargonu znači prelazak granice. Svaka zemlja kroz koju prođu (Grčka, Makedonija, Srbija) je novi „level“, a Hrvatska, koja je odmah tu, preko, vrlo često može značiti - game over. Mogu proći, a mogu biti uhvaćeni nakon desetak dana kretanja. Hrvatskom ne smiju ići po danu, kreću se po noći, slijedeći sve moguće google maps aplikacije. Mobiteli sjaje, internet je uglavnom nedostupan, ali signala ima.

Ovo je slijepo crijevo Evropske unije. Odnosno, njezin analni otvor. Na put odavde se kreće s nešto najpotrebnijih stvari, vrećom za spavanje i novcima, koje je obično familija poslala Western unionom u bihaćku poštu. Naravno, ovo je put skoro isključivo za kokuze, jer hadžije imaju već uhodane puteve businessa: iz zemlje iz koje kreću prvo uplate „do Bosne i Hercegovine“, a onda im se ovdje organizira odlazak u neku od zemalja EU. Gdje plate posljednju ratu svog gamea. Čiji je software puno bolji, i često i koristi službena policijska, ili vojna kola Republike Hrvatske. U posljednje vrijeme cilj je Italija, jer su Njemačka i Austrija nakon vala sirijskih izbjeglica na svaki način ojačale sigurnost svojih granica.

Računa se da je Evropska unija do sada donirala oko 40 miliona eura za rješenje problema migranata u BiH. Novci idu preko međunarodnih organizacija, i stvaranje improvizovanih kampova je jedan od načina „rješavanja“ problema: EU, naravno, zvanično kritizira ovakav način smještanja migranata, a zapravo čeliči svoje buduće sugrađane. U tome im hrvatska policija pruža servis na najvišem nivou. Kad uhvate migranta, šanse da ga istuku su 50: 50. Onda ga skinu u donji veš, i dovezu kilometar ili dva u teritoriju Bosne i Hercegovine. Neke od njih su i žigosali, jednog čak i dvaput, valja da zapamte kad su došli na sveto tlo predziđa kršćanstva. Ispočetka su im uzimali novac, sad kako su mediji digli frku oko toga, opet uzmu, ali ga unište na licu mjesta. Zapale eure. Baš su face,a? Bosanskohercegovačka policija u odnosu na njih dođe kao Međunarodni crveni križ – valjda jedina institucija koja kontinuirano pokušava pomoći u ovoj bezizlaznoj situaciji – ali daleko od toga da je i ona bez grijeha.

No, u zemlji u kojoj nema vlasti, ne postoji ni mehanizam koji ovu situaciju može riješiti. Vlast, ustvari, suštinski i ne zanima rješenje problema, jer kad bi bilo suprotno, spriječili bi masovni odlazak domaćih ljudi iz Bihaća na bilo koje drugo mjesto. „Iz ove perspektive, Sarajevo izgleda kao obećana zemlja“, kaže jedna Bišćanka. U međuvremenu, situacija se militarizira, i na svjetlo dana sve češće izlaze lokalne zaštitarske agencije. Što su, zapravo, privatne vojske koje trebaju osigurati ostanak na vlasti, onih koji su ostali.

I tako, umjesto da Kolinda i Macron među bosanskim muslimanima traže teroriste i plaše ljude, mogli bi, recimo, srediti taj problem. Ali, ne. Na tome se ne dobijaju izbori, i o tome se ne pjeva na konferencijama. A i treba biti ozbiljen Čovjek. Žena. Nešto.

Onda, ništa, reklo bi se. U Bihaću ste u zvanične instutucije dobro došli, ako ne postavljate suvišna pitanja. Kolegu koji je postavio pitanje o kršenju prava migranata, s konferencije za štampu lično je ispratio kantonalni premijer.

Noć pada na Bihać. Voz kreće u 02.03. U Sarajevu će biti oko 11 ujutro. Vidim napisana imena migranata koji će nazad. Jedan se zove Ahmed. Bosanci i Hercegovci su u prošlom ratu masovno bili narod izbjeglica, no te se stvari očigledno brišu pod gumicom vremena i teretom novih nedaća.

Pokušavam se utrpati u vagon s njima, ali ne ide. Nigdje nema podatka koliko je duga pruga kojom se putuje decet sati. Valjda oko 400 kilometara. Ni godinu dana nakon što je uveden voz, koji je trebao biti formalni i psihološki znak približavanja Bosne i Hercegovine Evropi, jedna od njegove dvije krajnje stanice – Bihać, je dekonstruisana. Ako to opet nije eufemizam.

A možda dođe i vrijeme u kojem će Vučjaci nicati svuda u blizini. I u kojem ćemo svi biti sretni, ako budemo okruženi žicom. Čekajući da se isprazni slijepo crijevo Evropske unije.

I Sretan Dan državnosti.