Iz „i“ u „u“

Za sve nas koji nikada nećemo biti dovoljno Evropljani, iluzija nema. Za one druge, potez francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, još je jedna šamarčina zaštitnika trajnih vrijednosti Staroga kontinenta malima i siromašnima. Zalupiti vrata pred nosom Makedoniji, nakon što im je EU administracija obećala da će kad provedu zakone i promijene ime, nije udarac samo njima. To je poruka i ostalim zemljama regiona da nade u integraciju leže negdje između laži njihovih političara i  metoda reformiranja Evropske unije koje je Macron najavio kad je došao na vlast. I dok malo svjesniji političari poput Donalda Tuska i Jean Clauda Junckera, izjavljuju „da je učinjena historijska greška“ s „dalekosežnim posljedicama“, pseudoliberal, a u osnovi lažni spasitelj Pete republike iz Rotschildove ergele, ostaje pri svome.

Da malo pokaže i Sjedinjenim državama, da se, ipak, nešto pita u EU. To što se taj savez može sljedeće sedmice raspasti na primjerima Katalonije i Brexita, ne obavezuje relativno mladog playboya. Kao ni rezultati glasanja američkog Senata, koji je apsolutnom većinom glasao za ratifikaciju Protokola za pristupanje NATO alijansi. Kad se sve zbroji, Macron, je zapravo, gurnuo regiju u produbljivanje sukoba, u porast rusko – turskih akcija na terenu. I, vjerovatno, misli da time radi dobro, jer svome biračkom tijelu ne može objasniti to da su na listi onih koji traže azil u Francuskoj, drugi po redu – Albanci. 

Ok, ali zašto Makedonija? Ma, nije okej. Godine 2017. u Francuskoj je azil zatražilo 7630 Albanaca. Otprilike toliko migranata trenutno živi na lokalitetu Bihaća. Kako je odjednom ispalo da su oni najveća opasnost po jednu od tri najjače evropske zemlje? I kako je, pritom, sudbina Sjeverne Makedonije, gdje Albanci nezadrživo idu prema tome da budu većina, u evropskom okviru direktno ovisna o tome?

A, možda, nije odjednom?       

To kako je Francuska stavila veto na pristupanje pregovorima za Sjevernu Makedoniju i Albaniju, po atmosferi i načinu na koji su ostavili na cjedilu Zorana Zaeva, po svemu podsjeća na to kako je bivši predsjednik Francuske Mitterand, 1992. “izvrnuo“ Sarajevo. Odnosno podsjetio šta biva kad se mali hoće biti privući velikom ne bi li ga zaštitio.  I šta se dešava slabima i sirotinji kad se ponada tome. Šipak. Neće. Ako mora žrtvovati i malo svoga interesa. Zašto bi? Na svijetu nema ničeg naivnijeg od iluzija očajnika. A Sarajevo je bilo upravo to. Ljudi se još uvijek sjećaju kako je bivša Vojna bolnica, danas Dr. Abdulah Nakaš, kratko vrijeme nosila ime Francoisa Mitteranda, koji je iz Portugala, prve ratne godine, došao u neočekivanu posjetu Sarajevu.    

I to  28. juna, na Vidovdan najvažniju srpsku godišnjicu, ne rekavši ni najbližim suradnicima gdje ide. Izvori govore da se Stari Vampir odlučio pojaviti, i da je unaprijed imao spremljen plan. Ne ići protiv Srba. Kazavši pritom Bernardu Kouchneru, koji je u svojoj knjizi zapisao riječi predsjednika: „Dok sam ja predsjednik, Francuska neće voditi rat protiv Srbije.“ To ćemo saznati tek godinama poslije: Mitterand je procijenio da sigurnost one Evrope kojoj on pripada nije ugrožena. To što smo tada vidjeli bila je parada, sa sve dražesnom prevoditeljicom, i Alijom Izetbegovićem „koji do podne želi zajedničku BiH, a poslije podne radi za muslimansku državu u njoj.“ Skontavši da topove s Pala neće odmaći ni milimetar, današnji francuski predsjenik „otvorio“ je humanitarsni koridor, sjeo u „svog“ Fantoma, i otišao nazad u Pariz. „Au revoir“, Sarajevo. „Zagrij se!“ Ostanite pod granatama i čekajte još tri i pol godine, da dođe Jacques Chirac, pa da Srbi vežu francuske vojnike za stubove na Palama, pa da onda dođe i francuska suglasnost za NATO bombardiranje položaja Radovana Karadžića. Mitterand. Dakle, šipak. Gdje se nepostojano „i“ mijenja u „u“.

U tom smislu Macron nije ništa drugo, nego nastavak te politike. No, ovaj put su stvari malo drugačije. Skoplje nije pod opsadom kao onda Sarajevo, a albanska mafija protiv koje se Macron ne bi borio, nego bi je samo pokušao držati na sigurnom odstojanju – vjerovatno je najjača i najorganizovanija u Evropi. I pitanje je kad će početi preuzimati poslove i ostvarivati utjecaj izvan svog „prirodnog“ okruženja. Macron jednostavno, nema kapacitet da shvati kako granicu Makedonije sa dvjema EU zemljama – Grčkom i Bugarskom, može sačuvati jedino tako da pusti te ljude da žive normalno, u njihovo okruženju.

Svaka dalja podjela vodi u sukobe, ali iz prethodnog istorijskog primjera smo vidjeli da sukob, barem u registru francuske diplomacije, nije pitanje dobra i zla, nego interesa. Mogao bih ispisivati ko zna koliko referenci dokazujući da je neviđena glupost ne prihvatiti Makedoniju da pristupi pregovorima, ali nema potreba. Ustroj Svijeta u kojem tip kao Macron, odlučuje o sudbini zemlje kakva je Makedonija, duboko je pogrešan, i treba se i mora promijeniti. Nadajmo se, samo ne ratom, u kojem bi Makedoniji sve komšije radile o glavi, predstavljajući da joj pomažu.

„Prisustvovao sam lično kad je Federica Mogherini rekla Zaevu da će otvoriti pristupne pregovore, ako zemlja promijeni ime u Sjeverna Makedonija. Šta onda mi da očekujemo za Kosovo?“ – napisao je na Twitteru Aleksandar Vučić.

Ništa. Mogherinijeva je očigledno komedija, i o sudbini Zapadnog Balkana se pita kao i Dervo Sejdić. Jer, šta god da bilo  ko u regionu dogovori o sudbini mora biti spreman da bue izigran u „francuskom poljupcu.“ U kojem bi bilo zanimljivo gledati Emmanuela Macrona kako se kroz par godina odnosi prema činjenici da nekome u jednom dijelu Francuske padne na pamet da napusti okvir velike države, i potraži istinu za sebe i svoj narod u nekoj vrsti autonomije ili samostalnosti.

Kako bi tada reagirao? Kao predsjednik? Ili bi se, kao nedorastao situaciji, odnosio kao što ponio prema zvaničnom Skoplju? Kao šipak. U kojem se nepostojano „i“ , nepovratno mijenja u „nepovratno“ - u. Francusko. A naše.