“Putinov” i ”bajramski” Mundijal

Igra u svijetu brojki: kako do novog prvaka svijeta?

Nekako drukčije nego prije, tiše i opreznije, na posljednji dan Ramazana, stigao je prvi dan Mundijala. Svjetsko prvenstvo u fudbalu je najveći sportski događaj, otkako je Olimpijada poklekla pred zahtjevima globalizacije, i ne preostaje ništa drugo nego se prepustiti svim čarima koje donosi lopta, ali i negativnim tendencijama i nusproduktima najvažnije sporedne stvari na svijetu. Ono što je bezuslovni pomak naprijed je VAR, video tehnologija koja, kažu stručnjaci, nije dovedena na razinu stopostotne garancije, ali će u svakom slučaju smanjiti sudačke krađe koje se događaju otkad je svijeta, vijeka i mundijala.

Legendarno ćelavo lice Pier Luigija Colline, nakon testova tvrdi da će VAR sudijama skoro stopostotno omogućiti da znaju kad treba priznati ili ne priznati gol. S druge strane, prvi čovjek UEFA, Slovenac Aleksandar Čeferin se , izgleda, pristojno uklopio u postojeće krugove i kuka kako je zabrinut da je prerano za VAR, jer će na Mundijalu suditi sudije koje nikada prije nisu radile s tom tehnologijom. Jaka stvar. Dvadeset i prvi je vijek, i vakat je da se neke stvari pomaknu s mrtve tačke i da sudije više ne kvare ćejf gledaocima.

A, stvari su se pomjerile još kad je prije osam godina Rusija, u konkurenciji Portugala, Španije, Belgije, Holandije i Engleske dobila organizaciju prvenstva. Od tada, budžet se mijenjao dvanaest puta, na kraju se organizatori više nisu ni trudili obrazložiti razloge, a računa se da je ukupna cifra koja će se potrošiti da se sve odigra oko 12, 5 milijardi dolara. Iako se te stvari, pogotovo kad su u pitanju društva kakva je današnja Rusija nikada ne znaju tačno, ni kada za nekoliko godina dođe konačni obračun Prvenstva.

I dok se mi koji volimo fudbal bavimo kombinacijama, sastavima, igračima, kladionicama i trivijalnostima postoje oni koji u njemu vide jedino – politički kapital. Vladimir Putin, ruski car, nije fudbalski bolesnik. On voli konje i karate, jer valjda hoće da prikaže javnosti imidž čeličnog mladića, što njegova vlast uveliko demonstrira. Mundijal mu je važan iz dva razloga: odnosi Rusije i Zapada su u ovom trenutku na puno nižem nivou nego što su bili u vrijeme kad je Rusija dobila Mundijal. Tome su u najvećoj mjeri kumovali okupacija Krima, i rat u Siriji.

Vlado ne žali potrošiti jer je vidio kako je Kina hajrovala od Olimpijskih igara u Beijingu, i želi pokazati da je Majka Rusija sposobna da parira Zapadu. S druge strane, Prvenstvo mu odgovara i da se unutar Rusije pokaže u drugom svjetlu. Pogotovo mladima, koji u njegovoj vladavini s punim pravom ne vide svijetlu budućnost, ali ipak još uvijek stoje po strani, i još uvijek ne prave teške demonstracije koje bi mogle uzdrmati vlast. Ako mu uspije da “igra” prođe, onda nijedna cijena nije prevelika. Jer, brojke su manje važne kad se ide prema velikom cilju.

Jedna od osobina historije jeste da se ona obično ne prepoznaje u trenutku kad se događa. Svijet je stvari o nekim prvenstvima saznavao puno kasnije: u fudbalu je uvijek više politike nego što u prvi mah izgleda. Prvenstvo u Argentini 1978. bilo je skoro potpuno režirano od vojne hunte koja je tamo bila na vlasti: ne bi bilo isključeno da se i sada u Rusiji dogode slične stvari. No, to u sportskom smislu nije moguće, jer je sadašnja reprezentacija Rusije, i pored toga što je demolirala rekreativnu ekipu Saudijske Arabije, naprosto, previše lohotna da bi osvojila Prvenstvo. U takve scenarije se skoro fanstastično uklapaju teorije zavjere, ali nema sumnje da će favoriti učiniti sve da na ovaj ili onaj način steknu naklonost domaćina. Putin je u specijalnom videu poručio da je otvorio Rusiju i ruska srca. Tako da se manipulacije sa čuvenom slavenskom dušom odmah mogu nastaviti.

A što se tiče igre s dušom, njoj kao da više nema mjesta u igri velikih brojeva i interesa. Način na koji je veliki kapital promijenio fudbal - mnogi misle nagore – vrlo podsjeća na činjenicu da je svijet u ovom trenutku skoro apsolutno izgubio refleks za univerzalne vrijednosti i da je novac, odnosno kapital jedina mjera uspjeha. No, znamo da nije uvijek tako, jer bi se pobjednik znao unaprijed. To je, na papiru, Engleska, koja je nominalno najskuplja reprezentacija, ali sumnjam da i oni sami vjeruju da mogu biti svjetski prvaci. Umjesto fer-borbe izvan terena spomenimo samo izjavu ministra vanjskih poslova Velike Britanije Borisa Johnsona koji je početkom godine rekao da je ovo Putinovo prvenstvo uporedivo za Hitlerovim olimpijskim igrama iz 1936! A možda mu je samo ‘vatra’ zato što zna da će se Engleska - koja kolektivni ponos beli gradi na fudbalu, a znamo da ne ide – vjerovatno opet vratiti praznih šaka.

No, nema sumnje da će i ovaj Mundijal pružiti zadovoljstva: prijatelji koji se javljaju iz Moskve i Kalinjingrada svjedoče o raskošnim mogućnostima za doživljavanje novih iskustava, a ovaj što ovo piše razmišlja kako bi najbolje bilo pogledati neku tekmu Rusije, negdje u unutrašnjosti bivšeg SSSR-a, s lokalnom ekipom ‘poznavalaca’, kako volim titulirati i svoje fudbalske sugovornike, ‘oplete’ neku priču u legendarnim utakmicama iz njihovog vakta.

Jer, fudbal je osim igre velikih brojki, i politika. I, možda, više od svega – priča. Ko je najbolje bude znao ispričati, zaslužio je da bude novi prvak svijeta.

Ovakvog svijeta za koji izgleda da mu suština fudbala ne znači puno.