Draga Arma

Posljednjeg dana stare godine, stigao mi je mail.

Poštovani gospodine koji pišete kolumne,

imam 8 godina i želim postaviti jedno pitanje. Zašto nam Djed Mraz, u kojeg sam sve ove godine vjerovala, nije donio nikakav napredak? Tako, barem kažu, moji  roditelji koji mi dozvole da se igram njihovim telefonom. I često vidim da su čitali vaše tekstove. Kad njih pitam, oni slegnu ramenima i kažu – pitaj one na Radio Sarajevu, oni sve znaju… Od svih koje tamo vidim na crtežima, vi ste mi najviše ličili na Djeda Mraza, pa sam htjela pitati baš vas. Molim vas, recite mi istinu.

Arma

Draga Arma, hvala na ovom mailu, on me je od svih poruka koje čestitaju novu, 2020. godinu, najviše obradovao. Hvala vam i za kompliment, ako ste od svih portreta izabrali da se javite baš na moju adresu, onda je to za mene čast. I odgovornost. I obaveza da odgovorim najiskrenije, i najbolje što znam. 

Velikodušnost i dobrota Djeda Mraza su beskrajne, ali moraš znati i da je on stariji gospodin koji ne može stići ispuniti baš sve želje po svijetu. A na svijetu je u ovom trenutku, od Sirije do Amerike i od Pakistana do Londona, puno nesretnih. Do svih njih treba doći, a neki od njih žive smrznuti, u izbjegličkim kampovima, ili kao kod nas u Sarajevu, prodaju papirnate maramice na ulici da bi taj dan imali što za jesti. Izostanak empatije za njih, je ,sasvim moguće razljutilo Djeda Mraza.

Ti se možda ne sjećaš tog vremena, ali mi smo proveli dosta vremena u tome da vama, djeci, uopće obezbijedimo Deda Mraza.

Jer, činjenica je i to da je jedan Dedo, njegov vršnjak, negdje na početku milenija rekao da "on, Djed Mraz, nije u duhu našeg naroda", dugo vremena je stvarala otpor prema njegovim dolascima i razveseljavanju djece. Pokloni, paketi, i proslave na kojima se oni dijele trebali bi biti dostupni svoj djeci, a ne samo onoj koju izaberu oni koji misle da Djed Mraz ne treba postojati. To je za tvoje dječje uši tužno, ali, obećao sam da ću biti iskren prema tebi. Strpljenje Djeda Mraza je, nažalost, također, ograničeno. Iako je dobro da je on, opet, tu.

I baš u ovom trenutku kad smo pomislili da smo, pored svih tih problema koji nas tjeraju unatrag, riješili i taj, pojavili su se njegovi protivnici. Koji će nas opet povući unazad. Znaš kako je, u svakoj dobroj novogodišnjoj priči, postoje negativci. Kod nas  ih je previše, i najbolje je da te ne opterećujem time. Nažalost, imaćeš ih vremena upoznati.

Jer, tvojim će se drugaricama i drugovima iz škole Arma, barem tako kažu prognoze, nažalost desiti ono što i tolikim ljudima iz ove zemlje. Da odu živjeti u neki drugi dio svijeta. Malo zato što je u ovoj zemlji tako, a malo zato što će biti dosadno čekati da roditelji dignu glas, i nešto promijene.  No, promjena mjesta življenja, ne mijenja univerzalan ljudski karakter. Ljudi svugdje ostaju ljudi, a gamad koja odlučuje o nama, i rastužuje tvoje roditelje, svugdje bi bila gamad. Samo se ne bi ništa pitali.

Arma, duboko se nadam da ćete biti bolji od nas. Jer, nismo vam ostavili ništa osim poltronskog "čuvanja" nezasluženo stečenog. Slično kao i s ljudima, je i s narodima: postoje veliki i mali. Mi smo ovi drugi. Ako ne znaš šta znači poltron, zasad je dobro da zapamtiš tu riječ.

To je najčešća osobina većine ljudi koji žive ovdje.

Dozvoli mi da ti kažem stihove pjesme jednog svog kolege, koji više nije među nama. On kaže: "Nama nova godina/ ništa nije donela/ kao da se zbunila il' se rugala/ nama nova godina/ ništa nije donela/ po nebu smo tražili/svetlost Vostoka."

Kosmos i zemlja svima nama jednako pripadaju. Zato je, možda, tvojim roditeljima i teško kad ti ne mogu objasniti sve stvari. Ti si, naravno, pametna, i vidjećeš zašto je njihova šutnja ono što boli. Najveća bolest ove sredine i ovoga naroda je šutnja, ovdje se nikada stvari ne kažu do kraja. Možda nam Djed Mraz nije uslišio želje jer ih nismo znali doreći do kraja.

Ono što te želim zamoliti u ovom trenutku jeste da naučiš ne šutjeti na nepravdu, i da glasno artikulišeš svoje želje. Od jasne misli polazi sve. I velike stvari, i vizije, i pomoć slabima i velikodušnost prema onima koji nemaju.

Ti Arma, možeš nastaviti vjerovati u to da će nam Djed Mraz donijeti dobro. Možeš i ne vjerovati u Djeda Mraza, to je više nego legitimno. Ali, uvijek znaj jedno: ovaj svijet pripada onima koji svoje želje znaju reći. Mi smo i u tom smislu ostali nedorečeni.

Možda smo zbog toga ostali uskraćeni za sreću. U prošloj godini. A ova?

Ne obećava ništa dobro, ali neka je sretna. 

I hvala za pismo. Nadam se da sam barem donekle uspio odgovoriti tvojim dilemama.

Tvoj, 

B.