Analiza / Harakiri u Zagrebu!

29. 09. 2020. u 08:53:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 109

Ima neke simbolike u činjenici da se sinoćnji susret lidera Stranke demokratske akcije Bakira Izetbegovića sa premijerom Hrvatske i predsjednikom HDZ-a Andrejom Plenkovićem i Draganom Čovićem u Zagrebu odigrao na 27. godišnjicu Bošnjačkog sabora, na kojem je vraćeno historijsko ime bošnjačkog naroda i bosanskog jezika, ali se, također, mnogo više raspravljalo o predloženom tzv. Ženevskom mirovnom sporazumu koji je poznat po imenima britansko-norveških mirovnih posrednika Davida Owena i Thorvalda Stoltenberga.

Piše: Faruk Vele

Naime, ovaj "mirovni plan", kako nas ovih dana podsjeća i Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI), podrazumijevao je stvaranje tri etnički zasnovane republike i međunarodno legalizirao mogućnost podjele Bosne i Hercegovine nakon dvije godine života u Uniji.

Iako su, prema zvaničnoj verziji događaja, na Bošnjačko saboru tek saslušana različita mišljenja i došlo se do zaključka da "nema govora o stvaranju minijaturne muslimanske države", sam događaj izaziva kontroverze do današnjih dana. Kako god, tadašnji sarajevski petnaestodnevnik "Bošnjački avaz" je već 10. oktobra 1993. godine, ne slučajno, navedeni skup nazvao "harakirijem u Holiday Innu".

U simboličkom smislu i sinoćnji odlazak lidera SDA Andreju Plenkoviću "na noge" u Zagreb, i to nakon opravdanih kritika iz Sarajeva, pa i od Izetbegovića, zbog susreta hrvatskog državnog vrha sa predstavnikom "srpskog naroda u BiH", Miloradom Dodikom, kao i otvorenog ignoriranja institucija Bosne i Hercegovine, jesu svojevrstan politički harakiri, u svakom slučaju politički autogol. Ili je makar tako doživljen u dobrom dijelu ovdašnje javnosti.

Javnost je, očigledno, prepoznala politiku istih onih "mirovnjaka" koji su jedino rješenje vidjeli u trodijelnoj podjeli zemlje.

"Priveden na razgovor"

Da ne bi bilo dilema, dobro je da se napokon razgovara mimo saopćenja i medijskih izjava u kojima se predstavnici dvije zemlje svako malo nešto međusobno "pljuckaju" već, evo, skoro četiri godine. Dobro je da Hrvatska daje i onu sterilnu podršku Bosni i Hercegovini na njezinom "evropskom putu".

U situaciji beogradskih razigravanja od Washingtona do Moskve, gdje Vučić (kako upravo danas vrište naslovnice srbijanskih tabloida) obnavlja "Dušanovo carstvo" (!?), Bosna i Hercegovina mora mudro čuvati svoje interese i graditi saveze na svim (mogućim) stranama.

Sa susreta  - undefined

Foto: Anadolija: Sa susreta

Dobro je i da je Izetbegović usred Zagreba pomenuo neka otvorena pitanja, ali ne i sva, koja odavno duboko opterećuju odnose susjeda. Na koncu, kaže ona stara mudrost da je bolje "stotinu godinu razgovora (pregovora), nego dan rata".

No, iz pozicije države nije nevažno kako se razgovara, gdje se razgovara, s kim i u kojem svojstvu. To nije samo stvar protokola ili nečijeg osobnog doživljaja, već izraz jednog političkog pogleda, prije svega prema državi Bosni i Hercegovini.

Percepcija, a ona je u politici uglavnom najvažanija, jeste da je sinoćnji susret bio daleko od državničkog.

Vodeći računa u mnogo čemu, Izetbegović je naprosto iz vida izgubio državu, pa se ono što je trebala biti bosanskohercegovačka svela na bošnjačku politiku, a država Bosne i Hercegovine, umjesto onog što jeste, na "prostor" o kojem će se prije ili kasnije nešto odlučivati - da li u Beogradu ili u Zgrebu.

To vam je otprilike ono kad Franjo Tuđman 1991. kaže "ako se Sloba i ja dogovorimo u vezi Bosne, Alija će to morati prihvatiti", ili kada aktuelni predsjednik Hrvatske, "tenkista" Zoran Milanović u trenutku iskrenosti veli: "ako Srbi odu, nećemo valjda tamošnje Hrvate ostaviti s njima (Bošnjacima)".

Izetbegovića se, dakle, u Zagrebu smišljeno svelo na poglavicu jednog od tri plemena, a on taj politički zahvat nije mogao ili znao izbjeći, iako je tvrdio da nastupa kao dopredsjedavajući Doma naroda BiH.

Naprosto, dok je Izetbegović pratio šta se dešava sa Azerbejdžanom, domaćini su mu izvukli postećiju ispod nogu.

U društvu sa Plenkovićem i Čovićem, Izetbegović je mnogo više izgledao kao "priveden na razgovor", nego što je odavao utisak utjecajnog političara jedne susjedne zemlje. A to je Zagreb i htio da pokaže, posebno poslije Dodika.

Ta politika u kojoj se po svaku cijenu želi izbjeći razgovarati sa državom Bosnom i Hercegovinom, dok se, kao, dobronamjerno brine da narodi "lijepo žive", bezbeli, ima svoje davne, ali i nešto novije korijene.

Politika negiranja Bosne

Zato Aleksandar Vučić, predsjednika Srbije, primijetili ste, nikada ne govori o pomirenju Bosne i Hercegovine i Srbije (mada se Bosna ni sa kim nije svađala), već i pomirenju Bošnjaka i Srba. Zato nikada neće koristiti izraz "suverena" u kontekstu Bosne i Hercegovine, već da, eto, poštuje njezin teritorijalni integritet. Zato, na koncu, neće potpisati razgraničenje između dvije države, jer ih i dalje dovodi u pitanje.

Nije li dogovor o granicama izostao i u slučaju Hrvatske?

Dakle, iz istih (ili sličnih) razloga Andrej Plenković će prije 15-tak dana, prilikom posjete Bosne i Hercegovine, prve nakon pobjede na parlamentarnim izborima u julu, svjesno zaobići zvanično Sarajevo, te posjetiti isključivo hrvatsku zajednicu u Bosni i Hercegovini, razgovarati sa liderom HDZBiH Draganom Čovićem i predstavnicima Katoličke crkve.

A potom Plenković i Milanović, upravo na zagovor Mostara, opet ignorirajući zvanično Sarajevo, pozivaju spomenutog Milorada Dodika na razgovor "kao predstavnika srpskog naroda u Bosni i Hercegovini".

Dodiku to, naravno, nije problem jer državu Bosnu i Hercegovinu ionako ne priznaje, mada je fino "jaše". Ali zato priznaje da govori ne samo u ime Banje Luke, već i Beograda, kako su kasnije dobro primijetili hrvatski analitičari. Štaviše, on informira Vučića o susuretu u Zagrebu.

Zašto se to radi?

"To je konstantna karakteristika etnopolitike koja sve svodi na nacionalnost, odnosno etnicitet", reći će u intervjuu za Radiosarajevo.ba profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, briljantni Dejan Jović.

Ako se tako stvari postave, onda postoje samo dvije države, Srbija i Hrvatska, dok se Bošnjaci, kako je opet Jović primijetio, guraju u trećinu svoje jedine domovine, ili ih se, pak, posmatra kao vjersku skupinu.

Naravno da su tome bitno doprinijeli i sami Bošnjaci, nerijetko zaboravljajući da je država najvažnija, uvijek i svugdje. Da postoji mnogo naroda u svijetu, ali su državotvorni samo oni koji su tome dorasli.

Pobošnjačka, a time i probosanska politika je odveć dugo u defanzivi. Ona stagnira. A, kako ovih dana reče profesor Šaćir Filandra, "ako bošnjačka politika stagnira, onda i bosanskohercegovačka pozicija slabi, zato što drugi idu naprijed, vuku poteze, imaju inicijativu".

Bakir je morao slušati Željka

U tom smislu Bakir Izetbegović je morao je mnogo više uzeti u obzir ono što mu je kazao član Predsjedništva BiH Željko Komšić. A on mu je sugerirao da ne ide u Zagreb, ne pod ovakvm okolnostima.

Pristankom da se o jednom unutrašnjem pitanju njegove zemlje raspravlja u jednoj susjednoj prijestolnici, a ne Parlamentu Bosne i Hercegovine, kao i pokušajima da javnosti u Zagrebu objasni kako Dragan Čović blokira procese u zemlji, dok ga isljeđuju pred kamerama (za razliku od Dodika koji je dočekan na oduševljenje mnogih), Izetbegović je sebe i državu Bosnu i Hercegovinu doveo u krajnje ponižavajuću situaciju.

Iako ga je branio u medijima, Izetbegović je u tu krajnje nedostojnu poziciju, da ne kažemo nešto gore, doveo i samog Komšića kojeg zvanični Zagreb u gotovo svim debatama cipelari i želi predstaviti kao parazita, upravo onako kako ga je đilkoški opisao "mali Franja" Milanović.

Da zaključimo, sa Hrvatskom se može i mora razgovarati. Kritike koje će pretrpjeti Izetbegovića i druge bh. zvaničnike ne smiju obeshrabriti u traženju rješenja.

No, iz vida ni u jednom trenutku ne bi smjena biti izuzeta država Bosna i Hercegovina, jer je upravo tu zamka.

Neophodan je i mnogo veći angažman kako Komšića (kojem, objektivo, zatvaraju prostor, posebno u Zagrebu), ali i bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Šefik Džaferović, koji se treba potvrditi na navedenoj dužnosti i napokon izaći iz kože sterilnog "čuvara stolice".

Na koncu, probosanska, a ne samo probošnjačka politika, mora biti subjekt, a ne objekt, političkih dešavanja u zemlji i regionu. To se može postići samo proaktivnim djelovanjem u stvarnosti, uz angažman prijatelja iz svijeta. Ali, to nije moguće iz zgrade Predsjedništva ili iz Centrale SDA. Probosanska politika, na koncu, mora izaći iz kantonalne i općinske lige i zaigrati u regionalnoj, ako želi da je bude.

Naravno, promišljeno, oprezno, odgovorno, svjesni, kako bi rekao umni Alija Isaković, da "smo ovdje kao na Sudnjem danu, s razlikom što račun polažemo sebi i onima koji će nas naslijediti - ujedinjeni surovim povijesnim prelamanjem".

KOMENTARI (12)