Erol Avdović: Bosanci su, ipak, pobijedili; moramo hrabro dalje

Kada je tog sunčanog majskog dana na East Riveru, na centralni jarbol ispred glavnog ulaza zgrade Ujedinjenih nacija (UN) prvi put podignuta zastava Republike Bosne i Hercegovine – izgledalo je to kao non-plus-ultra (nema dalje) za tada najmlađu evropsku državu: Bosna i Hercegovina je primljena u članstvo Ujedinjenih nacija nepuna tri mjeseca nakon što su objavljeni rezultati referenduma na kojem je demokratski potvrđeno većinsko opredjeljenje građana BiH za neovisnom i suverenom bh. državom.

Piše: Erol Avdović, za Radiosarajevo.ba

Prijem u članstvo UN-a ultimativna je potvrda egzistencije svake države svijeta i Bosna i Hercegovina nije dugo čekala na taj certifikat. Nasuprot nekih većih, ekonomski superiornijih, ili na drugoj strani malih država koje su sve do danas ostale u UN čekaonici prvenstveno zbog neusaglašenih stavova velikih sila, BiH je na samo startu imala drugačiju geopolitičku sreću.

Dovoljno je, naime, da se primanju u članstvo UN-a usprotivi samo jedna od P-5 (Permanent five) stalnih pet - zemalja sa pravom veta u Vijeću sigurnosti, SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija ili Kina - i sa kandidaturom dotične države u Ujedinjenim nacijama je gotovo.

Put do stolice u UN-u

Najbolji primjeri su moćni Tajvan čijem se prijemu u UN protivi Kina, i malo Kosovo, protiv kojeg je Rusija, za sad u ime Srbije.

Trending

Intervju | Sergej Barbarez: Ne odričem se Džeke i Pjanića, želim graditi tim i na mladim igračima

Da ne govorimo o „mukama po Mateju“ kroz koje je - samo do svog posmatračkog statusa, ali ne i redovnog članstvu UN-a prošla napaćena Palestina, jer njenom su se prijemu u UN uvijek, sve do danas u ime Izraela protivila moćna Amerika (SAD). Kad god mislim o tome žao mi je što se ovaj jubilej prijema BiH u UN ne proslavlja svečanije, umjesto što se već dugo uzima zdravo za gotovo.

Moglo bi se čak reći, da je unatoč proceduralnoj drami oko neispunjenja svih birokratskaih zahtjeva na vrijeme, o čemu često pričaju prvi bosanski diplomati u Svjetskoj organizaciji, ovdje u New Yorku, Bosna i Hercegovina je tog 22. maja 1992. u odnosu na one zemlje kojima se to pravo uskraćuje imala promenadu do svog članstva svoje stolice u Generalnoj skupštini UN-a.

U paketu s bivšim jugoslovenskim republikama, Hrvatskom i Slovenijom, Republika BiH je primljena uz konsensualnu političku volju svih 15 članica Vijeća sigurnosti. Među onima koji se nisu usprotivili bila je i Rusija i, dakako, te 1992. godine - ne pretjerano globalno ambiciozna Kina. Tako se BiH našla u članstvu, tada 175 zemalja članica Ujedinjenih nacija; 30 godina kasnije UN, ima 193 zemlje članice, a BiH je, moglo bi se reći, već starosjedioc na East Riveru.

Prelazak Rubikona na samom startu

Rijetko ko je mogao naslutiti da će nakon 22. maja 1992. ispred BiH biti mnogo više od onog „nema dalje“ (no-plus-ultra): od gubitka statusa republike, za razliku od svih drugih zemalja koje su to građansko prezime zadržali ispred svog državnog imena – do ovako dugih antidržavnih nasrtaja na bh. opstojnost.

Bilo ih je još, ali teško je bilo pretpostaviti da će Milorad Dodik bukvalno prevariti Amerikance, iako su ga oni, nakon „Daytona“ doveli na vlast - kao alternativu tada zločinačkom Karadžićevom SDS-u.

Uglavnom, u maju 1992, u globalnu diplomatsku orbitu, na najvećoj mogućoj razini, bez ikakve diplomatske infrastrukture, pa i profesionalnog pedigrea, u svijet diplomatije – lansirana je sudbinska putanja jedne zemlje, koja je, nažalost, još znana po tragediji planetarnih razmjera. Pred BiH, ili naprosto Bosnom, kako su zemlju u brojnim medijskim prezentacijama nazivali zapadni novinari bilo je puno izazova koju ni mnogo veća zemlja od Bosne i Hercegovine ne bi mogla podnijeti. Ali je, eto, Bosna, politički, vojno i diplomatski preživjela - sve do dan danas.

Start je bio historijski, i uz dobro odabrane riječi – kondenzovan u oko šest minuta dugom govoru u Generalnoj skupštini UN-a, tog 22. maja 1992 godine, koga je održao upravo prvi ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Haris Silajdžić.

Prvi šef, tada zapravo nepostojeće bh. diplomatije, s govornice UN-a urbi-et-orbi, u samo nekoliko rečenica, objasnio je kako bosanska historija nije duga. I, da je u biti jednostavna: od višestoljetne kraljevine koju su Bosanci imali, preko pozicije „Corpus Separatum“, regiona kome su u okviru imperijalnih carevina davana posebna legalna i politička prava - do jedne od šest bivših republika u okviru jugoslovenske federacije (1945-1992).

Opresija i agresija

Silajdžić je rekao kako su se oko Bosne i u njoj - mijenjale historijske okolnosti, sigurnosni ambijent i društvena zbilja, kao i državno- politička uređenja, ali ono po čemu je Bosna ostala poznata je - talent njenih ljudi da u svim tim okolnostima ostanu tolerantni. I to, da Bosna, a kasnije i Bosna i Hercegovina kako su zemlju nazvali nakon Berlinskog kongresa (1878.) nije nikad mijenjala svoj društveni karakter: sve do dan danas ostala je multinacionalna, multireligiozna i multikulturalna zemlja. Uostalom, dok su druge evropske države brusile svoje nacionalno opredjeljenje Bosna i Hercegovina je prerasla u društvo, što je – rekli bi filozofi - viši civilizacijski stepen razvitka.

Silajdžić je sa govornice UN-a odmah pozvao na aktiviranje „Poglavlja VII“ (Chapter Seven) Povelje UN-a, temeljeći to na humanitarnim potrebama prema zemlji koja je već bila na udaru brutalne agresije. A njen glavni grad – Sarajevo – samo dvadesetak dana ranije preživio (2. maja 1992) prvu bitku za opstanak.

I postao sinonim najduže evropske opsade jednog grada – kasnije izložen 1425 dana neviđenom granatiranju sa okolnih brda. Silajdžić je to tada u UN-u u generalnim okvirima nazvao početkom urbicida – genocida protiv jedno urbanog društva i udara na temeljne vrijednosti liberalne demokratije. One koju su Bosanci tada očito objeručke prihvatili.

Ostale su upamćene njegove riječi: „Mi smo se oslobodili od opresije, ali nismo od agresije“. Dan prijema Bosne i Hercegovine u UN – nije dakle bio preskoćena olimpijska visina (non-plus-ultra) preko koje nema dalje, već iskorak prema Rubikonu koga je tek uz sve rizike i žrtve trebalo preći.

Izgradnja institucija i borba za njihovo očuvanje

Dr. Silajdžić je potvrdio tezu, da je BiH zahvaljujući ingenioznosti, hrabrosti i požrtvovanosti svojih ljudi brzo institucionalno napredovala. I, usprkos svemu uspjela preživjeti, iako je mnogo toga protiv Bosne bilo sročeno kao opaki logaritam nestajanja.

Bosanci su ipak pobijedili makijavelističku politiku svog okruženja – iako, nisu imali ni stoti dio vojne pomoći koju danas u borbi protiv brutalne ruske agresije dobiva Ukrajina. U tom bestijalnom ratu protiv Bosne građani BiH su pobijedili gravitaciju uništenja i, ostali uspravni kao u kratkom Krležinom opisu bosanskog stećka. Nepokoreni.

Ali, iako je bosansko herojstvo dokazano, ponajprije zahvaljujući hrabrim braniocima Bosne i Hercegovine koji su se pretvorili u čudo bosanskog, zapravo - evropskog otpora fašizmu – agresija na BiH se nakon „Daytona“ 1995. nastavila iznutra – iz krhkih bosanskih institucija u koje su po „nacionalnom ključu“ kooptirani oni koji su ih do jučer rušili istinskom bojevom municijom.

Nažalost, porazi su tako krenuli na domaćem, pa su se neke bitke počele gubiti i na diplomatskom terenu. I na plišanom pregovaračkom stolu, gdje je potezima pera osujećen oslobodilački potencijal hrabre Armije BiH.

Nakon zvjezdanih trenutaka u kojima su bosanskohercegovački diplomati, predvođeni upravo Silajdžićem, briljirali u spontano orkestriranim globalnim medijskim nastupima, u eri klada je CNN bio po svojoj političkoj moći „16-ti član Vijeća sigurnosti UN-a“, kako je ovu medijsku kuću nazvala američka državna tajnica Madeleine Albright – osjetile su se i prve pukotine u toj moralnoj tvrđavi bosanske pravde koja je plijenila srca običnih ljudi od Amerike do Azije; i nadalje – dokle god je CNN dopirao.

Nasuprot tome, javnost je u Bosni i Hercegovini bila prigušena i od tada pa sve do danas, Amerika i EU igraju i na kartu poslušnosti mnogih bh. političkih aktera. Međunarodni birokrati zmrzli su stanje u BiH i, nažalost – u prvi plan stavili oportuniste iz vlastitih redova.

To su dužnosnici uglavnom sitnog kalibra, upotrebivi ponajviše za održavanje dejtonskog statusa quo. Potpuno različiti od onog tipa diplomatskih buldoždera poput glavnog dejtonskog medijatora Richarda Holbrooka, ili neustrašivih visokog predstavnika Paddy Ashdowna. U takvom ambijentu -- kloniranih bh. političkih poslušnika, koji su naučili ispunjavati želje međunarodnih birokrata u zamjenu za pakt o međusobnom nenapadanju - stvorena je bh. političko-diplomatska elita u kojoj je lukrativnost vlastitih interesa zamijenila početnu bosansku gorljivost borbe za državu. Onu neposredno nakon 22. maja 1992.

Imperativ nove ambasadorske reprezentacije

Trideset godina kasnije malo je od tog ostalo i na East Riveru. Najveći broj bh. diplomata (čast izuzetcima) odavno sebe smatraju nezamjenljivim, rotiraju od jedne do druge diplomatske destinacije. I, stalno kukaju, da im je malo novaca, reprezentacije, kao da dolaze iz Singapura, a ne iz BiH.

Usporedbe radi, bruto-nacionalni dohodak u Singapuru po glavi stanovnika je šezdeset hiljada (60.000) dolara, a u Bosni i Hercegovini taj per-capita dohodak je deset puta manji – šest hiljada (6.000) dolara.

Domaći oportunizam, prečesti nepotizam i opća kapilarna korupcija koja je poprimila konture mentaliteta, uz često nepovoljan splet globalnih okolnosti, pa i licemjerstvo dijela međunarodne zajednice prema BiH – istinska su korozija diplomatskog napretka. I to se jednostavno mora mijenjati. Slijedeća desetljeća, zapravo odmah nakon oktobarskih izbora, ove 2022. moraju označiti i novu paradigmu bh. diplomatije.

Na prvom mjestu je imperativ sastavljanje nove ambasadorske reprezentacije BiH, koju neće činiti partijski vojnici, cijela preplaćena armija lojalista. Tako se za najvažnije svjetske destinacije ambasadori biraju po kvazi-nacionalnom ključu, a uistinu po kriteriju odbrane interesnog kartela vlasti.

Taj interesni konglomerat preko svojih stranačkih diplomata obilježio je čitavu jednu dekadu bh. diplomatije, odmah nakon nestalnog članstva Bosne i Hercegovine u Vijeću sigurnosti UN-a (2001-2011). Dakako, dvogodišnje članstvo u Vijeću sigurnosti bio je zvjezdani trenutak bh. diplomatije u proteklih 30 godina u UN-u. Ali, kadrovska politika bh. diplomatije, ako se nešto ubrzo ne promjeni - ostaje zvijezda padalica, i to ne prevelikog sjaja. Opasna kometa.

Trideset godina od prijema Bosne i Hercegovine u članstvo Ujedinjenih nacija zato nije, niti smije biti – „nema dalje“. Pogotovo ne po principu „nema dalje od mene“, što je sasvim korumpirani modus operandi jednog dijela visoke bh. diplomatije. Zato su potrebne istinske, a ne kozmetičke – retoričke reforme koje ne idu bez novih (ambasadorskih) imena. Srbijanski ambasador u Washingtonu Marko Đurić, bivši ministar i aktualni konfidant predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, jedini je balkanski ambasador koji je dobacio do američkog predsjednika - i s Joe Bidenom se zadržao u dužem srdačnom razgovoru. Nije to pošlo ni jednom bh. ambasadoru, ili šefici bh. diplomatije, iako su se mnogi Bosanci se hvalili da imaju lične veze s Joe Bidenom.

Ujedno, bh. diplomatija i skupa u odnosu na svoje sasvim skromne rezultate. Na gotovo svim meridijanima ima oko 50 bh. diplomatsko-konzularnih predstavništava u preko 40 zemalja svijeta; Ministarstvo vanjskih poslova BiH prije pandemije, 2019. imalo je godišnji budžet od oko 57 miliona KM. A Bosna nije Singapur. Brutonacionalni dohodak Singapura 2020. iznosio je 340 milijardi dolara, dok je onaj u BiH iste godine iznosio manje od 20 milijardi dolara; 17 puta manje.

Trideset godina kasnije - ima dalje, jer Bosna i Hercegovina mora dalje. I mora bolje.