Šaćir Filandra: BiH nije iznevjerila nas, a jesmo li mi nju?

Trideset godina bosanskohercegovačke državne nezavisnosti, samostalnosti i suverenosti događaj je od iznimne povijesne i društvene važnosti.

Svi stanovnici ove zemlje mogu i treba da budu ponosni na čin međunarodnog prijema naše zemlje u organizaciju Ujedinjenih nacija (UN), budući je to najveći iskorak i najveći politički domet ove zemlje, naše domovine i njenih ljudi.

Ove riječi mogu zvučati patetično mnogima od nas, Bosancima  i Hercegovcima, koji su nezaposleni, diskriminirani, socijalno nezbrinuti, siromašni, pokradeni, prevareni, polugladni kao i onima koji se sustavno uče i indoktriniraju da svoju zemlju i svoju državu ne vole.

Trending

Ovo je posljednji snimak helikoptera: Gusta magla uzrokovala pad, četiri osobe poginule

Piše: Šaćir Filandra, za Radiosarajevo.ba

A takvih, i jednih i drugih, ima podosta. I pored toga usuđujem se tvrditi da politička pozicija Bosne i Hercegovine nikada u njenoj dugoj povijesti nije bila bolja ali da njeno unutarnje stanje nikada nije bilo lošije.

Ova tvrdnja znači da smo u političkim i ratnim događanjima prije trideset godina imali znanja, snage i sposobnosti da povijesno ponuđenu priliku državne samostalnosti prihvatimo i realiziramo, ali da danas, u mirnodopskim uvjetima sa tom državom ne znamo da valjano upravljamo.

Društveno obilježavanje ove važne obljetnice, važne prije svega zbog toga što ona duboko suodređuje sve naše individualne živote, prolazi nekako muklo, tiho, skoro stidljivo, bez strasti, masovnih demonstarcija u čast države, ako izuzmemo svake hvale vrijedne znanstveno-konferencijske osvrte na ovaj datum.

Jesmo li se umorili?

Kao da nam ovaj jubilej ne pobuđuje emocije, kao da nam nije dovoljno inspirativan, kao da smo se u umorili od svakodnevnice, ili možda nismo svjesni njegovog značaja?

U svakom slučaju, ovakav odnos nas samih prema samima sebi govori da nam je, u najmanju ruku, potrebno jedno proaktivno i stručno institucionalno brendiranje države. Za to imamo i ljudi i novca, ali očito je nemamo organizacijskih sposobnosti.

U kakvom stanju je zemlja danas u odnosu na taj maj 1992. godine kada se naša zastava zavijorila ispred zdanja Ujedinjenih naroda? Ne u onakvom kakvom smo se nadali, za kakvo smo se borili i kakvo bismo željeli. Nije Bosna i Hercegovina iznevjerila nas, ali Mi možda jesmo nju.

Svi bosanskohercegovački ljudi i njeni narodi u skoro podjednakoj mjeri su sadašnjim državnim stanjem nezadovoljni, mada iz različitih razloga i s različitim pobudama. Prije svega, svi naši ljudi, bez razlike na svjetonazor, religiju i etničko porijeklo, dijele zajedničko nezadovoljstvo mnogim stvarima: nedostatkom vladavine prava i pravne sigurnosti; političke i pravne jednakopravnosti; jednakim šansama za pristup društvenom bogatstvu i ostvarenju karijera; socijalnim razlikama koje se generiraju na osnovu nekvaliteta i sistemske korupcije vladajućih elita; niskim životnim standardom; korupcijom i nepotizmom; oligarhizacijom našeg političkog života; formalizacijom demokratskih mehanizama koji pojedinca/građanina čine nemoćnim svodeći ga na potrošača/kupca i glasača, itd.

Moralna kriza -  majka svih kriza

Ovo je samo djelić zajedničkih nam pitanja i problema, muka običnog čovjeka u njegovoj svakodnevnici, koji svjedoče da je moralna kriza majka svih naših kriza. Uspostavili smo društvo, i periodično ga političkim izborima reuspostavljamo, i to je ono što je kod nas paradoksalno, u kome je sve ono što je „i po ljudskim i po Božjim zakonima“ nedopustivo postalo normalno, prihvatljivo, pa čak i preporučljivo.

To je društvo u kome je korupcija normalnost, u kome je krađa državnog vlasništva posredstvom privatizacije ili javnih nabavki odlika sposobnih ljudi koji se „znaju snaći“, društvo u kome su svi javni natječaji za zapošljivanje u državnim sektoru unaprijed lažirani i izigrani, a što je najgore, društvo u kome se od hladnokrvnih ubica i ratnih zločinaca prave tzv. nacionalni heroji.

Ovakvo društvo nema moralnu legitimaciju, i tome svakim danom kroz odlazak naše omladine izvan zemlje svjedočimo. Našim društvom vlada Nepravda. A to nije dobro.

Kako ovakvo stanje promijeniti, ni sam ne znam. Prizivati u pomoć vjerske institucije ne bi bilo od velike pomoći budući su i one tokom ove tri decenije postale uveliko dijelom problema a ne rješenja, mada bi poziv na istinsko pridržavanje vjerskih načela sam po sebi  doprinio poboljšanju moralnog stanja.

Građani intuitivno osjećaju da im se država „otela“, da oni njome ne upravljaju, da nisu korektivni faktor, da građanske inicijative, sindikalni protesti i pritisci nemaju dovoljno prolaza, da ih niko ozbiljno ne tretira.

Ono što nam je opet svima zajedničko u političkoj sferi jeste refeudalizacija zemlje i oligarhizacija vlasti. Političke partije su postale vlasnici javnog dobra, suspendiraju državu, one raspolažu našim novcima i razvijaju jednu budžetsku političku kulturu na način da se ugrađivanje u budžetske novce i pripadajuće projekte dijeli unutar parlamentarnih političkih stranaka na svim razinama vlasti. Politička, stranačka borba se karikaturalno pretvara u budžetsku borbu.

Naravno, ovo je moguće iz razloga što je kod nas država i dalje najveći kapitalista i što je do njenih novaca najlakše doći, ukoliko to aminuje vrh stranke. Sve je ovo opet povezano sa istinskim nepoticanjem poduzetničke kulture i jednom općom deindustrijalizacijom zemlje koja ono malo radništva svodi na uslužne djelatnosti, s jedne, ili birokratiju, s druge strane. Nabrojano, da zaključim, govori da naša država nema sebe dostojnu vlast. Mi kao ljudi zavređujemo bolju, pravedniju i efikasniju upravu. To što je nemamo govori da smo kao individualna, građanska politička bića u osnovi nemoćni.

A “stranci“ k'o stranci…

Bez obzira na nepovoljno stanje naše državne vlasti ne može se poreći činjenica da se stranački i državni politički vrhovi ne trude da promijene ili nadograde postojeće stanje. Ali na kakav način, to je pitanje? Svima nam je jasno da su društvu i državi potrebne institucionalne i ustavne reforme kao pretpostavka definiranja politika u svim segmentima življenja, politika koje bi bile na tragu savrmenih evropskih standarda.

Ta institucionalna reforma društva i države „odozgo“ ne daje rezultate. Ni oko čega se ne možemo dogovoriti jer nećemo da se dogovorimo. Među nama nema povjerenja, nećemo da ga uspostavljamo – a znali bi da hoćemo – a bez povjerenja nema dogovaranja.

Paradoksalno je da reforme „odozgo“ u našem slučaju samo jačaju etnonacionalne elite, stranačke vrhuške, te da one svoje sukobe nastoje prenijeti na društvo, što im srećom ne uspijeva. Ovakav način reformiranja države internacionalnim političkim dužnosnicima ili tzv. “strancima“ dao je jedan fetiški karakter. Sav politički život se svodi na razgovore sa njima, očekivanja njihova dolaska i prolaska kroz region i zemlju, dok domaće elite rade svoj stari posao. Ovo je postala formula dezavuiranja političke odgovornosti domaćih političara. Za sve dobro i loše krivi su „stranci“, oni i samo oni mogu sve da riješe, kao da se nas naši problemi i ne tiču. A “stranci“ k'o stranci, dođu i prođu.

Igra se otvorenih karata

Ali zato komšije ne miruju. Prvi mjeseci ove obljetničke godine svjedoče retoričku maksimalizaciju paternalizirajućih stavova prema našoj državi iz najviših ili skoro najviših struktura Srbije i Hrvatske. Igra se skoro otvorenih karata, i tome smo svi pomalo iznenađeni i pomalo zatečeni. Nastoji se iskoristiti metež na međunarodnoj političkoj sceni te napraviti što veća šteta Bosni i Hercegovini koliko je to moguće.

Država se kao takva nastoji delegitimirati kroz uvjeravanje međunarodne zajednice da je ona zbog svoje nefunkcionalnosti, koje te iste snage sustavno proizvode, nemoguć projekt. Ako već ne mogu, a ne mogu i nikada više neće moći poništiti bosanskohercegovačku državnu samostalnost budućim im to nije ni uspjelo prije trideset godina, te snage, koje su u osnovi male - šačica desničara -  sada nastoje da upravljaju našom zemljom.

Tu se u nezvaničnim krugovima mogu čuti stavovi o nužnosti podjele suvereniteta naše zemlje sa Beogradom i Zagrebom na način da oni sudjeluju u donošenju naših zakona. Slobodan sam da ovakvo stanje duha prije ocijenim incidentnim i kontekstualnim, budući je neozbiljno i političko nerealno. Uvjeren sam da će Bosna i Hercegovina svoj veliki budući „okrugli“ pedesetogodišnji jubilej u organizaciji Ujedinjenih naroda dočekati kao zemlja zasnovan na savremenim civilizacijskim vrijednostima i načelima liberalne demokracije budući da takvi univerzalno važeći principi čuvaju mir i stabilnost cijelog savremnog svijeta kojeg smo i sami dio.