Božo Vrećo za Radiosarajevo.ba: Na nama nije da sudimo, već da molimo za oprost jedni drugima
Malo je umjetnika koji uspijevaju muziku pretvoriti u toliko intiman susret s publikom kao što to čini Božo Vrećo. Njegova interpretacija sevdalinke nadilazi granice jezika, prostora i kulture, a spoj tradicije, različitih muzičkih utjecaja i snažne emocije donio mu je publiku širom svijeta. Za njega je pjesma mnogo više od umjetničkog izraza – ona je prostor ljubavi, duhovnosti, iscjeljenja i susreta s drugim ljudima.
Tu posebnu muzičku priču ponovo će predstaviti sarajevskoj publici 30. novembra na koncertu u Bosanskom kulturnom centru (BKC). U intervjuu za portal Radiosarajevo.ba otkrio je šta za njega znači povratak u Sarajevo, kako doživljava sevdalinku izvan njenih tradicionalnih okvira, na čemu trenutno radi, ali i zbog čega su mu vjera, majčina ljubav i unutrašnji mir najvažniji životni oslonci.
Voljeno gnijezdo
Radiosarajevo.ba: Sarajevo zauzima posebno mjesto u historiji sevdalinke. Šta za Vas znači nastupati pred sarajevskom publikom i razlikuje li se ta energija od one koju osjećate na drugim svjetskim pozornicama?
Djevojčica Amna stigla u Zenicu zbog Muharemovića, a onda je uslijedilo iznenađenje za cijeli život
Vrećo: Sarajevo će uvijek biti moje voljeno gnijezdo i s posebnom uzajamnom i nadnaravnom ljubavlju i poštovanjem prilazim mojoj publici doma. Energetski i emotivno se dajem uvijek svim srcem i žarom ma gdje da nastupam u Europi i svijetu i u toj posvećenosti nema razlike, no ono što manifestuje posebnost jeste što je na sarajevskom koncertu u publici i moja voljena majčica Srna i sestra Zaza koje upijaju svaku riječ i u čijim očima sagledavam koliko ljubav jaka može biti i koliko tek ljubav može sijati najjačom svjetlošću.
Radiosarajevo.ba: Sevdalinku ste približili publici koja možda ranije nije imala toliko dodira s tradicionalnom bosanskohercegovačkom muzikom. Koliko je bilo izazovno pronaći vlastiti izraz unutar žanra koji ima tako bogatu historiju?
Božo Vrećo 30. novembra u sarajevskom BKC-u: Publiku očekuje večer ispunjena emocijama i sevdahom
Vrećo: Autentičnost se brusi slušanjem najvećih glasova sevdaha. Tome su me naučili doajeni slušajući ih iznova i iznova, sve njihove raznolike snimke poput onih Himze Polovine, Nade Mamule, Safeta Isovića, Zaima Imamovića, Ksenije Cicvarić, sazlija Mašure i Selimovića, kao i onih koji su još za života čuli moje izvedbe i dali mi važne savjete poput hanume Emine Zečaj, Zehre Deović u kojim se očitavalo vrelo mudrosti u tome da ostanem svoj i nepokolebljiv u svojim izvedbama. Uvijek pjevaj svojim glasom, takvim kakav jeste, jer je to božanski dar tvog srca i duše.
Eksperimentalno sam pronicao u a cappella izvedbe bez pratnje, na suho vraćajući se korijenima i izučavajući poravne pjesme i specifikum njihovih melizama. U tome sam pronalazio svoj izričaj, mikrosvijet, boju i ornamentiku koja je svojstvena Sefardima, Vizantiji, Hercegovačkoj polifoniji i molitvenim ezanima.
Ta simbioza je u meni rasla i prelivala se u raskoš mogućnosti, varijabilnosti, fuzija i dualnosti i oslobađala svaki moj naredni korak u konačnu metamorfozu koja čeliči i mene kao biće i pjesmu koju ispjevavam i donosim kao hamajliju onima koji je čuju i trebaju, kao spas, lijek i podstrek da mogu još jača ljubav biti i još silnije voljeti.
Radiosarajevo.ba: Može li se sevdalinka sačuvati samo kroz njegovanje tradicionalnog načina izvođenja ili je neophodno da se mijenja i prilagođava novim generacijama?
Vrećo: Sevdalinka je dio najvažnije world music platforme i kao takva ona poput portugalskog fada, španskog flamenca i grčke rembetike doživljava svoj preobražaj i renesansu. Ona pripada svijetu i svim varijantama simbioze sa drugim i drugačijim pristupima i formama. Tek tako oslobođena i bez kalupa, ona postaje katarzična tvorba, izraz i iskaz u kojem i emocije i čula bivaju univerzalni jezik koji ne podrazumijeva prijevod i koji svi podjednako ma gdje da jesu - osjećaju, dišu, upijaju i vole.
U mom slučaju, svi muzičari s kojima sarađujem su stranci – dolaze iz Turske, Grčke, Španije, Njemačke, Francuske i Švicarske. To doprinosi posebnoj čaroliji, jer kroz moj utjecaj, aranžmane i kompozicije koje zajedno stvaramo, svaki od njih unosi dašak vlastite kulture i tradicije. Nevjerovatno je koliko snažno, duboko i intimno osjećaju sevdalinku, doživljavajući je kao dio vlastitih korijena i iskona.
Prepoznati se i pronaći u pjesmi je ključ. Tada ona, ta magična pjesma nadomješćuje razlike i čini da smo svi jedno i da muziciramo i dišemo sevdah kao jedno biće.
Radiosarajevo.ba: Nastupali ste pred publikom širom svijeta. Šta ljudi izvan Bosne i Hercegovine najčešće prepoznaju u sevdalinci i koliko je ona univerzalan jezik emocija?
Vrećo: Ma gdje da sam nastupao, od Tasmanije do Amerike i Kanade, Europe, ljudi su me svugdje dočekivali sa tolikim ushićenjem i ljubavlju, razumjevanjem i prihvaćanjem kao da sam neko njihov, dio njihovih života i nekih tajanstvenih niša unutar njihovih srca u kojima im moja pjesma donosi mir, neku važnu promjenu, još više hrabrosti, plemenitosti i ljubavi. Svi su me, bez zadrške, sve "razumjeli".
Ta pjesma duše je pronalazila njih same i njihove životne ispovijesti i priče, unosila ih je u taj vrtlog emocija i levitirala nad njima. To muzika svojom enigmom može, obožena i usredsređena da bude spasonosna.
Prezahvalan sam Svemogućem Bogu na tim i takvim trenucima jer u njima uvidim koliko je važan svaki od tih susreta i koncerata ma koliko daleki bili, s kontinenta na kontinent, srcu su bliski i blizu i uvijek ću doći opet, s kraja na kraj svijeta ljudima koji prepoznaju ljubav i čuju me srcem.
Glavna vodilja
Radiosarajevo.ba: Prošle godine objavili ste "Sevdahology", svoj sedmi studijski album. Razmišljate li već o novim projektima i postoji li nešto novo u muzičkom izrazu što biste voljeli istražiti i predstaviti publici?
Vrećo: Radim usredsređeno na triptihu ili trilogiji, tri pjesme do proljeća, s osvrtom i akcentom na balkanski melos i karasevdah u novom i novijem ruhu, jer za sve ono posebno i jedinstveno što taj zvuk i dert može iznjedriti, tu sam i spreman sam. Radim sa novim sjajnim producentom u Beogradu, i jedva čekam da sve izađe van i pokrene vas iz zimskog sna i bjeline.
Za mene je svojstveno da pišem, komponujem i donosim vrlo revolucionarne dualne tekstove, rime, aranžmane i pripjeve. U tome pronalazim igru koja je u muzičkom artuoznom svijetu glavna vodilja. Ukoliko mene pokreće na pokret ta pjesma je onda spremna izaći van. Ukoliko najprije mene rasplače ta emocija, onda će dotaći i druge.
Vodim se nepogrešivo svojom samokritičnošću i emotivnim nabojem koji uvijek zna, bez sumnje šta mi treba da opet poletim u svojoj kreativnosti poput meleka.
Radiosarajevo.ba: U Vašim pjesmama ima mnogo ljubavi, čežnje i bola. Koliko je Božo Vrećo u privatnom životu sličan onom kojeg publika upoznaje kroz njegove pjesme?
Vrećo: Imam svoj svijet tišine, posvećenosti duhovnom i umjetničkom, koji ne podrazumjeva puno ljudi. Imam sjajne prijatelje svuda po svijetu i istu takvu publiku, cijenim, poštujem i čuvam taj integritet voljenja, povjerenja i pripadanja.
No ono što je presudno, pripadam oduvijek samo Bogu i Njemu sve dugujem. Svoj mikrosvijet ne djelim javno, a kroz pjesme i koncerte sigurno ćete čuti i osjetiti sve ono što vam silno želim reć, a dio je moje intime. I to je i više nego dovoljno. Skromnost, poniznost, dobrota - to su moje vodilje u svemu.
Radiosarajevo.ba: U više navrata ste isticali da je majka Mila Vaša najveća podrška, muza i životni oslonac. Koliko je njena bezuslovna ljubav utjecala na čovjeka i umjetnika kakav ste danas?
Vrećo: Beskrajno, beskonačno i neizrecivo snažno. Ona je tu poput bijele golubice koja zna i osjeća svaki moj uzdisaj, nedoumicu, strepnju ili žar. Ona je Arijadnina nit koju slijepo mogu pratiti i pronaći izlaz i put iz svakog lavirinta koji mi se ispriječi ili nametne kao zadatak. Moj mir i smiraj.
Neko ko je cijelog života bdio i molio i moli za mene, i u toj molitvi se očituje sva njena ljubav i radost svemu što jesam i tek mogu biti. Ona je tu, da bude i bedem i hram majčinske svete ljubavi.
Radiosarajevo.ba: Govorili ste o teškim iskustvima, osudama i trenucima u kojima Vam društvo nije pružalo razumijevanje. Kako ste uspjeli sačuvati nježnost i vjeru u ljude uprkos svemu što ste prošli?
Vrećo: Bogu pripadam i Njegovoj nakani i volji da uvijek oprostim svima i molim usrdno za one koji su ikada i pomislili i izrekli nešto ružno o meni.
Dobrotom, smirenjem i strpljenjem vodim se kroz sve moje etape i vojevanja ma koje vrste. Sve su to pobjede, ne sa drugima i protiv drugih, već samo sa samim sobom.
Da budete bolji čovjek od onog što ste bili jučer i da još jače i iskrenije oprostite svima ma koliko vam nažao učinili ili to još čine. Na nama nije da sudimo bilo kome, na nama je da molimo za oproštaje jedni drugima.
Radiosarajevo.ba: Postoji li nešto što još niste ostvarili na umjetničkom planu, a što biste posebno voljeli?
Vrećo: Sve što je ostvarivo onda će se i ostvariti, ako je suđeno da bude. Vodim se mišlju da u svakom tom procesu ima period čekanja, osluškivanja i tek onda pravog trenutka. Svjetlost uvijek dođe za one u čijim očima se rađa sunce.
Radiosarajevo.ba: Kada se ugase reflektori, završe koncerti i vratite se svakodnevnom životu, šta je ono što Vas danas čini istinski sretnim?
Vrećo: Da je moja duša ostala čista i da, iako je danas taj posljednji dan, ona može bez straha, tako okajana i ponizna, nastaviti svoj put. Ispunite se ljubavlju, ozarite se njome. To će vas spasiti. Mene već jeste.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.