Martina Mlinarević o novim šikaniranjima i napadima na nju

Anđelko i Mirko moji su prijatelji koji organiziraju sjajan festival u Čitluku zadnjih godina, Evergreen Fest, koji je zajedno sa West Herzegovina Festom i Mediteran film festivalom ljetna žila kucavica Hercegovine, mjesto čudesne drugačijosti koja odskače od svekolikog primitivizma, šunda i krkanluka, oaza kreativnih ljudi koje obožavam, čija imena pronosim gdje god dođem.

Piše: Martina Mlinarević

Nedavno smo na festivalu u Čitluku koji traje svih mjesec dana kolovoza dočekali mog dragog Damira Urbana koji je imao fenomenalan nastup, dugo smo se grlili i smijali, mjesta su to gdje volite lica koja vas okružuju jer vam daju nadu da u ovoj žlibini iskri i gori nešto vrijedno, svoje, slobodnomisleće, puno nepatvorenog hercegovskog duha s kamena. Narednog tjedna, trebala sam, kao i ranijih godina, biti gost Anđelku, inače mom dragom prijatelju iz srednjoškolskih klupa na istoimenom festivalu, predstavljajući svoju knjigu Huzur. Tako je pisalo i na svim najavama festivala, na plakatima i u službenom programu.

Baš jučer dok sam putovala s jedne nezaboravne promocije knjige u Varaždinu na drugu nezaboravnu promociju knjige u Požegi, nazvao me Anđelko i saopćio da imaju ogromnih problema zbog mog budućeg nastupa u Čitluku, i da bi ga, jebiga, trebalo otkazati.

Dobijali su prijetnje od ljudi, a zatim i od sponzora. A kad se upletu lafo veliki igrači... lete glave, lete avioni. Festival koji traje mjesec dana, godinama, na kojem se izmijenja stotine izvođača, performera, umjetnika, festival iz Hercegovine, iz mog komšiluka, ima za problem moju književnu večer. Uz udaljavanje mojih knjiga iz hercegovačke knjižare prije par mjeseci, ovo je novi direktni udar na moj rad i egzistenciju u okruženju u kojem živim, gdje mi je rad i egzistencija apsolutno onemogućena. Uz sva sranja, živim i stvaram i ne bojim se pičkastih levata.

Svo svoje liječenje sam financirala jedino prodajom knjiga, zahvaljujući sjajnim čitateljima koji su uz mene od početka, zahvaljujući nekolicini mojih bliskih prijatelja, koji su uvijek bili uz mene. Dugo sam razmišljala da li iz respekta prema Anđelku i Mirku objaviti ovo, i shvatih da moram upravo radi njih, radi sebe, radi Une, radi Anđelkovog Frana, radi Hercegovine koja sve to nije. Ono što sam ja osobno prošla u zadnjih godinu i pol dana, posve nevezano za zdravstvenu situaciju, a vezano za sve ostalo što mi se dešavalo, rekao je moj dragi prijatelj Srđan Puhalo, veća je tema i od one rakovske. Važnija. I sve sam odstajala na nogama, bez sise, bez jajnika, ali uspravno s mudima, nikad jača.

A bagru i boli samo to. Kad iz svakog pakla kojeg ti priređuju izlaziš neokrznuto. Bagra ne zna da je prekjučer jedan divan čovjek došao iz Drniša sve do Varaždina samo da me čuje na predstavljanju knjige, jer me ranije nije mogao nigdje bliže potrefiti. Bagru i bole sva otvorena vrata na koja nailazim gdje god dođem, da mi silom pokušavaju vrata mog zavičaja zatvoriti. A nisi ti vlasnik vode moga oka iz kojeg teče Trebižat, i teći će dok god gledam, i nisi ti Hrvatino, vlasnik neba ovog plavljeg od babinog lavora. Bagra pojma nema da je moja kuća svugdje gdje spustim kofere i da će se ovaj glas čuti dalje od njihovih sponzorskih para i mizernih prijetnji. Bagra nema pojma da se drugog i drugačijeg ne može ušutkati ovim prizemnim, luzerskim metodama. Možda nekog uplašenijeg, ali ne i mene.

Bagra ne zna da Hercegovina nije nikada bila jednoumlje, ma koliko rukama istog davili svakoga tko pokuša izići iz njihovih poslušnih, stranačkih okvira. Bagra je otjerala iz ovih krajeva svakoga tko je pokušao ići kontra mraka ili živjeti slobodarski.

Ali bagra pojma nema da ja nisam ta. I da ću dok živim govoriti upravo o bagri. I da me ničim i nikako ne mogu zastrašiti. Ukloniti s programa festivala, mogu. Ali prije nego što to načiniš, bagro, moraš znati da ja sam, bolan, festival pokretni. I da ću dok dišem boriti se za Hercegovinu fra Didaka Buntića. Onog koji nije htio, u svoje vrijeme, za Prvog svjetskog rata, da vjenča par, ako žena nije završila školu. Onog koji je tražio da žena bude obrazovana, samosvjesna i neovisna. Bagra traži lutke na koncu, ili što bi rekao Džoni, lutke od krvi, bez trunke ideje.

O novom šikaniranju i napadu na mene obavještena je najprije Američka ambasada i gospodin Wigemark ispred EU, koja me povodom Osmog marta odabrala za jednu od najinspirativnijih žena u globalnoj kampanji Europske unije - Inspired by Her. Ćeraćemo se još. Jer na veliku žalost isljednika, nalazi od doktora su mi sjajni.

A spektakl zvan „Promocija knjige u Čitluku“ održat ćemo u jednom drugom gradu. I biti će festival i biti će sloboda. Riječ koju prezirete, jer o njoj ništa ne znate.

A sloboda je ovo, kad mogu da kažem, sa dna srca i mirne duše - Ko vas jebe, majmuni.