Martina Mlinarević: Otići iz ove zemlje je pitanje časti prema samome sebi

Ima tome nekoliko godina. Senad Avdić prisjetio se kako mu je negdje tokom rata neki hodža iz okolice Travnika prigovorio zašto se „u svašta miješa“ i zašto „ispravlja krive Drine“.

Razgovarao: Faruk Vele

„U Bosni, bolan, i međeda kad u šumi sretneš, reci mu: „Merhaba, amidža“, i prođi“, glasio je otprilike taj savjet kako Avdiću tako i svim drugim novinarima.

Iz otpora takvom, u suštini mahalskom poimanju svijeta u kojem biti „pametan“ znači biti samo onda kada te se ništa ne tiče i kada „gledaš svoja posla“, nastala je „junakinja našeg doba“, Martina Mlinarević.

Martina, koja ima snagu lavice i dušu Alekse Šantića, s istinom ikada nije pravila kompromise.

„Ne bih mogla živjeti okovana ničim osim ličnom slobodom, pod cijenu bilo čega“, kaže Martina za Radiosarajevo.ba.

Iako ima bezbroj poziva sa svih strana, ovo je njezin prvi intervju nekom portalu poslije 2013. godine.

Razgovarali smo, naravno, o njezinoj knjizi Huzur“ koja puni dvorane, borbi s bolešću, Bosni i Hercegovinu u koju je toliko „zatelebana“, Dženanu i Davidu, Adisu i Davoru, novinarstvu, migrantima, nama...

Martina nam je odgovorila i na pitanje vrijedi li se danas boriti za istinu.

Naredne sedmice, 29. novembra .2018. godine u 17 sati, na sajmu Knjige u nišama u Sarajevu dođite na promociju djela ove istinski hrabre mlade žene i podržite ju. Zbog svih nas.

Radiosarajevo.ba: Poštovana Martina, ovih dana je u sklopu premium programa Interlibera Zagreb predstavljena Vaša knjiga Huzur koja već, evo, mjesecima izaziva mnogo pažnje čitateljske publike. Početkom ovog mjeseca „razvalili“ ste u Splitu na večeri zajedno s Borisom Dežulovićem i Nebojšom Lujanovićem. Izvještaji govore da je bilo nezaboravno. Koliko Vam radost čine ove, prije svega, emotivne reakcije publike i ogoroman interes na našim prostorima? Mada znamo kako ovdje stoje stvari s knjigama...

Mlinarević: Beskrajno mnogo mi znači. Knjiga Huzur od samog početka nije niti bila zamišljena kao knjiga, već je nastajala u formi dnevničkih zapisa koje sam o bolesti i svom životu vodila na svojoj Facebook stranici, koja je moja jedina platforma kojom komuniciram s publikom nakon što sam se prije nekoliko godina povukla iz aktivnog rada u medijima.

Moja odluka da priče iz tog razdoblja mog života pretočim u knjigu rezultirala je nakon što sam u neviđenim reakcijama ljudi shvatila da pričam o onome što većina nas nosi u sebi ili svom svijetu, na ovaj ili onaj način, a boji se o tome javno, ili bar za sebe, pred ogledalom, pričati. Knjiga Huzur meni osobno manifest je odluka koje vam suštinski mijenjaju život, od one prve i najvažnije - da želite živjeti kao nikad dosad iako ste u fajtu s rakom, i da život koji je pred vama želite odživjeti do kraja ogoljeno, do ludila sretno, unatoč svim nepovoljnim okolnostima.

Smatrala sam je važnom pustiti među ljude, jer progovara o gomilama tabua koji su na našim prostorima tako živi, oporo vezujući nam ruke, pa je prateći moju bolest o kojoj se kod nas još uvijek priča ispotiha i kao o „onom najgorem“, gdje je njezina dijagnoza još uvijek samo zlokobni nagovještaj smrti, pratila i godinu mojih terapija, razvoda, preseljenja s malim djetetom, mahalskim mediokritetima koji su sve od navedenog i napravili tabuom. Meni je njezin naziv i smisao cijele knjige postao smisao ostatka života koji mi je darovan.

Radiosarajevo.ba: Za vrijeme nastanka knjige, a i u pauzama između promocija, Vi ste se hrabro borili s bolešću. Čini mi se da je promocija u Mostaru održana nešto prije Vaše treće operacije. Koliko ste ovaj uspjeh simobično doživjeli kao veliku osobnu pobjedu, nakon svih izazova u životu?

Mlinarević: Promocija knjige u Mostaru nešto je što čovjek može samo jednom doživjeti, mislila sam. Ljudi su doslovno sjedili na prozorima, u dvorištu Centra za kulturu jer nisu mogli ući unutra.

A onda se dogodilo još nekoliko čudesnih njezinih predstavljanja i naposlijetku Split, s ništa manjim brojem posjetitelja nego u Mostaru. Obvezujuća je to ljubav...silan ponos, ali obvezujuća ljubav. Mislim da se knjiga dogodila u najbolje moguće vrijeme, u pauzama od terapija kad bi čovjek trebao možda i biti fizički i psihički skršen, ja sam putovala nestvarnim pejzažima naše zemlje i regije, i susretala se s jedinstvenim ljudima, koji su svaku rupu punili do vrha svojom ljubavlju. Nemjerljivo je bilo balansirati bolničke ponore i jačine najgromoglasnijih pljeskova. Sva ta neviđena količina ljubavi oko mene, i privatno, i javno, mene je izvukla u potpunosti.

Kada vi na terapije uđete puni od radosti, nasmijani, svjesni da možete umrijeti evo sutra komotno, ali je zbog tog „danas“ i svih ljudi u njemu vrijedilo živjeti, malo je toga što vam jedan bevezni rak može. A više sam sretnijih, ispunjenijih i životnijih „danas“ imala u protekloj godini otkad kuburim s rakom, nego svih ranijih trideset i pet“.

Radiosarajevo.ba: Koliko ljudima koji su prošli iskustvo slično Vašem znači ono što Vi radite? Čini mi se u tom smislu važnim ono što Vam je dr. Eduard Vrdoljak u Splitu rekao - da zna, s vrata, hoće li se pacijent izvući ili neće... Vjerujem da možete ohrabriti mnoge.

Mlinarević: Meni osobno najveća pobjeda i satisfakcija je bila kad mi je desetak, a desetak je strašno veliki broj kad se o tome radi, žena kroz ovo razdoblje javilo da je otkrilo svoje karcinome zahvaljujući mojoj priči. Jer sve su to mahom mlade žene, i moje svjedočanstvo da sam bila savršeno zdrava osoba, da sam čak i radila preventivne preglede dojki, da nikad u obitelji nisam imala sličan slučaj i da sam karcinom, ipak, dobila, streslo ih spoznajom je da se to zaista može desiti svima. A to sam željela svojim istupom u javnost i objasniti. Svakim svojim ožiljkom pokazati.

Da se ovo ne dešava nekom tamo, nego svakome od nas, svaki dan. Da dnevno potrošimo bez problema novce na neki užitak, ali kontrolni pregled kod liječnika nikad nije izbor. A u ovoj bolesti vrijeme otkrića iste je zaista sve“.

Radiosarajevo.ba: Kada Vas s Huzurom možemo očekivati u Sarajevu? S obzirom na broj Vaših fanova ovdje, vjerujem da će biti jednako emotivno kao u Zagrebu u septembru ili nedavno u Splitu?

Mlinarević: S ponosom mogu najaviti da će sarajevska promocija knjige Huzur biti u sklopu sajma Knjige u nišama, 29. novembra 2018 u 17h, i zaista se iznimno radujem, jer tu su neki od mojih prvih čitatelja, ljudi koji me prate svih ovih godina, i vjerujem da će biti posebno, za mene i profesonalno jer ću biti u sklopu sajma kojim će prodefilirati sva veća imena književnosti u zemlji i regionu.

Radiosarajevo.ba: Nažalost, u BiH i dalje jedna loša vijest prestiže drugu. Sarajevo „ne suši obraza“. Nakon nedavnog ubistva dvojice policajaca, Davora i Adisa, stižu druge loše vijesti. Nedavno objavljena fotografija isred Konzulata u Banjoj Luci, kao i sa autobusnih stanica u Bihaću, Sarajevu, Tuzli... mnogo govori. Za to vrijeme ovdašnje nacionalne vođe se navodno bore za naše interese, narode, vlast, teritorij, a ljudi idu... Gdje smo i kako toliko „zglajzali“? Zašto ljudi, po Vama, odlaze i kad imaju plaću, stan, kakve-takve uvjete?

Mlinarević: Otići iz ove zemlje nije više postalo pitanje egzistencije nego časti prema samome sebi.

Godinama sam slovila za jednog od najvećih „paćeničkih idealista“ koji je bio do srži patriotski zateleban u BIH kao geografski pojam (jer u BIH kao državu ne može biti zateleban nitko osim ovih ublehaša na vlasti), i silno sam vjerovala da će se ovdje stvoriti jedno novo, zdravije okruženje, ili bar kritična masa koja će isto moći i inicirati. Nažalost, iz ove zemlje bježi glavom bez obzira sve ono što vrijedi, a ono što vrijedi i ostaje, ili se umorilo, ili se predalo, ili je platilo zdravljem ili životom svoje borbe.

Na snazi je kontrolirani kaos i situacija je gora nego u prvim postratnim godinama. Ovo je jednostavno trulo, nazadno društvo u kojem niti jednog trena ne vidim da u budućnosti odgajam svoje dijete. I tako vjerujem razmišljaju svi oni koji nisu morali iz egizstencijalnih razloga ići. Jednostavno ne žele da im djeca rastu u hodajućem paklu. Gdje se nisu raščistile ni stoljetne ideološke rasprave, gdje se vitalni nacionalni interes jede umjesto kruha, gdje morate dobro paziti gdje ćete reći kruh, a gdje hljeb, gdje se svakog iole drugačijeg šuta i šikanira, gdje je štela majka svih zanata koju tražite od isluženih lopina u foteljama, gdje nikad više ljudi nije bilo zagriženo u vjeri, a nikad više po ovim meridijanima nije bilo licemjerja, mržnje, oholosti i svega onoga što u tim njihovim knjigama propagiraju kao razorne grijehe. Svatko tko ima šansu da se spasi iz ove kaljuže, sretan je čovjek.

Radiosarajevo.ba: Kako gledate na najave novih političkih kriza u BiH, posebno u političkim krugovima, recimo, oko Dragana Čovića koji ima „Plan B“. Jednako ste tako bili kritični prema Željku Komšiću... Kako Vam se čini sve ovo što ovdje živimo?

Mlinarević: Već sam se o tome referirala kod Stankovića u emisiji Nedjeljom u 2 i zaista ne bih
dalje. I o jednom i o drugom sam eseje ispisala u proteklim godinama, ulažući svoj obraz i zdravlje, a oni su vidite na istom mjestu gdje jesu, a ja imam rak.

Dakle, ljudima je evidentno dobro s osvjedočenim kriminalcima i niškorisnim populistima, i neka im ih. Već godinama biram da o politici ne govorim, i moj život je postao neuporedivno čišći, mirniji, smisleniji. Samo ću reći da je tragično da ja kao građanin Bosne i Hercegovine, a koja sam se tako izjasnila na popisu stanovništva, bivam svrstana u „Ostale“, tu komičnu nakupinu nas levata bez svog stada, i kao takvi u svojoj zemlji, kao njezini građani, ne možemo biti kandidati za predsjednika. A o ovim kandidatima koje ste spomenuli nek se bakću oni koji su ih birali“.

Radiosarajevo.ba: Naši ljudi su, kako bi rekao Meša Selimović, zajedno samo u nesreći, pa zato i ne vole da su zajedno. BiH je ujedila bol porodica Memić iz Srajeva i Dragičević u Banjoj Luci. Kako gledate na sve ono što proživljavaju ti hrabri ljudi?

Mlinarević: Kad je bila moja promocija u Banja Luci, bila sam na Davidovom trgu, sudjelovala u jednoj od tih protestnih večeri koja se upražnjava evo mjesecima. Poseban je to bio osjećaj. Sve ovo što se zatim plete i isprepliće oko te priče, toliko je monstruozno, da se iskreno nadam samo da će doći što skorije riješenje ovog slučaja, samo radi prijeko potrebnog mira obitelji Dragičevć i oca Davora. Mada kao roditelj znam da on više nikad i nigdje neće moći biti potpuno miran ni sretan.

Radiosarajevo.ba: Što mislite o odnosu i BiH, Hrvatske, regiona prema migrantima. Kako komentirate širenje straha od tih ljudi, pregršt fake newsa, da su ti ljudi učinili ovo ili ono, razne teorije zavjere... U šta se zapravo pretvaramo ili sve to negdje ima svoju pozadinu?

Mlinarević: Neku večer je moja obitelj imala susret s nekolicinom migranata koji su u noći zalutali do sela u kojem živi moja baka. Nekoliko kuća susjeda svi zajedno su ih primili, dali im jesti, i mislili im dati i prenoćište, no uskoro se tu nacrtala policija, dakako jer kako rekoh na početku, nijedan telefon ne radi brže od mahalskog, ne može Iphone napraviti takav stroj kakav je jezik i dojava u našeg naroda.

Dakako, policija je odmah reagirala i odvela ih. U pitanju ste naglasili BiH i HR, zemlje koje su i same bile migranti i izbjeglice, ljude koji su tražili spas i zaklon od pakla rata za sebe i djecu po bjelosvjetskim adresama. I danas su oni najglasniji protiv migranata. Kad bismo za svaku vijest o nekom našem čovjeku koji je ovih zadnjih godina po Njemačkama i Amerikama skratio za glavu svoju ženu, brata, komšiju pisali - Zloglasni migranti iz Bosne; možda bismo tada shvatili. Ali sumnjam.

Radiosarajevo.ba: Boris Dežulović je naglasio tu Vašu nejverovatnu odlučnost u borbi za istinu. Isplati li se to u današnjoj BiH, današnjem svijetu?

Mlinarević: Ne znam da li se isplati, ali ja znam da drugačije ne bih mogla živjeti. Isto kao što sam na papiru, ja sam i u svome životu otkad me ima, na veliku žalost moje obitelji i najbližih (smijeh). Kad pišem ne razmišljam o posljedicama, ne kalkuliram, ne poliram istinu, nego se rasprostrem onako ko ćilim na ho-ruk. A upravo isklofati sve naše strahove, biti do dna tabana otvoren prema sebi, najveći je nivo slobode. Ne bih mogla živjeti okovana ničim osim ličnom slobodom, pod cijenu bilo čega. To je Huzur.