Kako je Vučićev Otvoreni Balkan postao 3. stub američke strategije za Balkan

Poznata crnogorska novinarka Biljana Jovićević, koja je karijeru počela na Radiju Crne Gore, a potom nastavila na Radiju Slobodna Evropa u Podgorici i Pragu, u autorskom tekstu za portal AntenaM analizirala je poruke specijalnog izaslanika za Zapadni Balkan Gabriela Escobara, zamjenika pomoćnika državnog sekretara za Evropu i Evroaziju, tokom kojeg je, između ostalog, založio za "Otvoreni Balkan", kojeg regionalni mediji nazivaju projektom srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića.

Podsjetimo, Vučiće je u brojnim prilikama nazivao "Otvoreni Balkan" historijskom šansom.

Piše: Biljana Jovićević

Trending

Sesija Kruga 99: "Odnosi Bosne i Hercegovine s Crnom Gorom bili veoma dobri posljednjih decenija"

Od kada je imenovan za specijalnog izaslanika za Zapadni Balkan, Gabriel Escobar), zamjenik pomoćnika državnog sekretara za Evropu i Evroaziju, na svakom je dosadašnjem saslušanju u američkom Kogresu u (neuobičajeno) kratkim uvodnim izlaganjima o krizi na Balkanu, pred američkim zakonodavcima upotrebljavao sljedeće argumente:

Problem na Balkanu, trenutno najizraženiji u BiH, nije u etnonacionalizmu već endemskoj korupciji.

Milorad Dodik hoće secesiju i zato su mu SAD-e, uvele odnosno pojačale sankcije, ali on je usamljeni strijelac koji brani svoje bogatsvo i nema podršku ni Srbije (čitaj Vučića) ni Rusije.

Postoji maligni ruski i kineski uticaj na Balkanu, ali osim uopštene energetske zavisnosti od Rusije i Kineza, koji grade autoput u Crnoj Gori i investiraju, niti jedan se malignitet dvije strane ne da precizno definisati ili imenovati.

Treći pilar američke strategije

Da bi pospješili evroatlanske integracije Zapadnog Balkana, a time i riješili decenijama duge političke probleme nužno je podsticati regionalnu ekonomsku saradnju, koja je se nudi inicijativom Otvoreni Balkan (Open Balkans), koja je ujedno postala, kako je naveo na posljednjem saslušanju, i treći pilar američke strategije za Zapadni Balkan.

Šta god da su ga senatori ili zastupnici u Predstavničkom domu do sada upitali, od kojih su neki pokazali, kako je ne rijetko izgledalo, veću i detaljniju informisanost o dešavanjima na Balkanu, od onoga čiji je to od prošle jeseni primarni posao, Escobar se vrtio u pomenutom krugu argumenta, ne elaborirajući i vješto izbjegavajući bilo kakvo ulaženje u detalje, začinjavajući priču o EU integracijama Zapadnog Balkana i članstvu četiri države u NATO, i to tako, da biste pomislili slušajući ga, kao da pojednine države samo što nijesu ušle u EU, a ne da je proces zamro na neodređeno vrijeme.

Izuzimajući opšti i nepotpuni okvir EU i NATO integracija, sa statističkim podacima gdje je ko i dodajući sad već od upotrebe bez značenja izanđale fraze o reformama, vladavini prava, "odlivu mozgova" i borbi protiv korupcije, ni u izlaganjima, niti u odgovorima na pitanja američkih zakonodavaca, Escobar na dosadašnjim saslušanjima nije dao kontekst trenutnih dešavanja, čak ni kada ga, oni bolje obaviješteni, pritisnu oko situacije u BiH, ili odnosima Srbije i Kosova.

Nije dao, jer bi, preciznijim prikazom situacije na terenu, teško mogao da brani i ponavlja sopstvene argumente. A kontekst je sve, i zna to Escobar vrlo dobro, zato njime i ne opterećuje američke zakonodavce.

Jer, ako date kontekst na pitanja o Srbiji, Vučiću i uticaju Rusije, teško da biste nakon toga, kao što je to učinio na saslušanju u srijedu pred Komitetom američkog Senata za vanjske poslove, odnosno njegovim podkomitetom za Evropu regionalnu sigurnost i vanjske poslove, mogao reći da je Srbija uveliko uskladila svoju vanjsku politiku sa EU, a kao krucijalni argument za tu tvrdnju ponuditi to što Srbija ne priznaje Krim.

Nadalje, na istom je saslušanju takođe rekao kako je Srbija iako vojno neutralna rastuće anagažovana sa NATO-om, ne pominjući recimo, od koga, kako, i u kojim količinama Srbija, najveća i najuticajnija država na Blakanu, posljednjih godina intenzivno kupuje naoružanje.

Istina, Escobar ne spori, čak i sam pominje maligni ruski uticaj, ali u njegovoj argumentaciji fokus je samo na energetskoj zavisnosti, "jer Rusija nije ni među prvih deset investitora u regionu". To što je u percepciji građana Srbije prvi, nije bilo važno za pomenuti na saslušanju.

A što se tiče energetske zavisnosti i gasa od Rusije po povoljnijim cijenama, njegov je argument bio uvjerljiv – to nije problem samo Srbije, to je problem i regiona i EU jednako, i oni rade na tome da se zavisnost smanji.

Srbiju i Rusiju je skoro pa oslobodio bilo kakve odgovornosti za ono što se dešava u BiH, jer po njegovim tvrdnjama, Milorad Dodik nastupa samo kao korumpirani samostalni strijelac, koji isključivo štiti svoje bogatsvo i zato teži secesiji, i koji, kako je rekao na jednom od prethodnih saslušanja, za ono što radi nema podrške ni od koga, čak ni od Srbije i Vučića. Dodiku su zato pojačali sankcije i kako reče „nadaju se“ da će se Srbi ipak vratiti u državne institutucije BiH.

Primjera radi, na pitanje o miješanju Rusije u BiH, on je kao primjer istakao to što je Rusija prošlog novembra, na Savjetu bezbjednosti UN-a, podržala produženje mandata EUFOR-a (oko 600 snaga), kao garanta bezbjednosti, ne pominjući da je u zamjenu za to, a kao ustupak Rusima, visokom predstavniku u BiH (OHR) Christianu Smidtu, prvi put od kada postoji taj institut, onemogućeno redovno obraćanje pred UN.

Kada je o BiH riječ, traženje trećeg entiteta od strane HDZ-a BiH, i njihovog lidera Dragana Čovića, te njegovo koaliranje sa Dodikom, takođe nije pomenuto, ali je naglašana potreba, kako je rekao, ogranične ustavne reforme koje mogu pomoći BiH da ispuni uslove neophodne za nastavak EU integracija, i rješavanje odnosa između Bošnjaka i Hrvata. Naravno ni riječi o tome da SAD-e, preko svog posrednika, zaostalog iz Trampove (Donald Trump) administracije, Matthewa Palmera, za reformu izbornog zakonodavstva guraju problematična rješenja, na šta već mjesecima ukazuju svi stručanjci i analitičari koji prate zbivanja u BiH.

Prilikom jedne od njegovih posjeta BiH, Sabina Ćudić, zastupnica u Federaciji BiH iz Naše stranke, to je na sastanku sa njim ovako okarakterisala:

"Prijedlog izborne reforme koji preferira međunarodna zajednica i nažalost i SAD-e, će stvoriti vještačke etnički čiste glasačke okruge. Ovakvo rasno namještanje izbornih jedinica u SAD-u se danas, pod Bajdenovom administracijom, naravno, vidi kao nevjerovatno opresivno. Stoga bi bila hipokrizija nametanje takvih etničkih izbornih uslova u inostranstvu."

Budući je njeno cijelo obraćanje Escobaru, tada izazvalo veliku pažnju javnosti, Ćudić je gostujući u Drugačijoj radio vezi (DRV), na pitanje Darka Šukovića, kakva je bila reakcija i odgovor američkog zvaničnika na njen govor, rekla da je izostala, i da je umjesto odgovora, sastanak iznenada prekinut uz obrazloženje da to čine jer zbog vremenskih uslova moraju požuriti na njegov sljedeći sastanak.

Vratimo se posljednjem, jučerašnjem saslušanju. Na pitanje kako bi se eventualni sukob u Ukrajini odrazio na situaciju na Balkanu, izaslanik SAD-a za region je priznao da su zemlje regiona ranjive na ruski uticaj, ali nije naveo ko je to konkretno i zašto ranjiv i umjesto procjene, Escobar je naveo da se sve zemlje regiona zalažu za mirno razrješenje ukrajinske krize.

Dalje, kada je pak riječ o malignom kineskom uticaju u regionu, naveo je da postoji, da se uglavnom ogleda u ekonomskom uticaju kroz investicije, ali da ima i političke troškove. Riječ je, prema Escobaru, uglavnom o poslovima koji se dobijaju ne natransparentan način, u direktnim pregovorima sa vlastima, koji su u suprotnosti sa standardima očuvanja životne sredine i na kojima se ne angažuje domaća radna snaga.

"Crna Gora je najočitiji primjer toga", naveo je Escobar, kojeg su istini za volju u tom momentu prekinuli potpitanjem, pa ne znamo da li bi ili ne pomenuo kod koga se još osjeća kineski uticaj i gdje kinskog predsjednika od milošte nazivaju "brat Si", a tamošnji političari na kineskom/mandarinskom snimaju pozdrave bratskom narodu Kine i bratu Siju (Đinping).

Inače to je bilo sve što je rečeno o situaciji u Crnoj Gori.

I u odgovorima na pitanja koja su se ticala Srbije i Kosova akcenat je stavljen na potrebu ekonomske saradnje u okviru regionalnih incijativa, ne pominjući dosadašnje neuspjehe baš na tom planu. Republikanski senator Ron Džonson (Johnson) je pitao šta je sa sporazumima koje je imeđu Srbije i Kosova postigao izaslanik prethodne administracije, ambasador Grenel (Richard Grenell), nazivajući ih uspjehom. Escobar je odgovorio da je aktuelni američki državni sekretar, Entoni Blinken (Antony), rekao da će "nastaviti da grade priču na uspjehu prethodne administracije" i da to i čine, i da se stoga snažno zalažu za regionalne incijative poput "Open Balkans".

"Otvoreni Balkan" i "srpski svet"

Sve ono što politika nije riješila, po Escobaru, će riješiti ekonomija, te je Otvoreni Balkan kao regionalna inicijativa stoga postao jedan od stubova američke strategije u regionu:

"Naša politika počiva na tri pilara: EU, NATO i regionalne integracije. Da počnemo sa prvom- mi vjerujemo da ove zemlje treba da budu dio EU. One su kulturno, istorijski i sve više i ekonomski dio Evrope i mi vjerujemo da treba da budu članice…Naš drugi pilar je NATO za one koji su se kvalifikovali. A za one koji još nijesu zainteresovani za NATO- više angažovanja sa NATO-om. I to nigdje nije vidljivije nego u Srbiji, koja je politički neutralna, dok povećava svoj anagažman sa SAD-om i NATO-om, dramatično u posljednjenih nekoliko godina. I konačno regionalne političke i ekonomske integracije. Zato podržavamo Open Balkans, zajedničko regionalno tržište i sve druge elemente i sve druge programe koji kreiraju snažne institucije i veću interoperabilnost sa zajedničkim tržištem EU, kao način za kreiranje mulitietničkog pomirenja i unutarstranačkog dijaloga kao i međudržavnog dijaloga. Tako da su to tri politike i sve tri slijedimo vrlo agresivno", pojasnio je Escobar.

Iako stalno govori u množini, da oni podržavaju regionalne inicijative za saradnju i povezivanje, Escobar poimenice, pominje samo Open Balkans, i pored brojnih koje su joj prethodnile. Primjera radi nije se dotakao CEFTA-e, koja je jedan od glavnih kamena spoticanja imeđu Kosova i Srbije ili Brionski proces, koji je regionalna ekonomska inicijativa bivše njemačke kancelarke Angele Merkel, time i EU.

Zašto je Open Balkans, političko-ekonomsko čedo Aleksandra Vučića i Edija Rame, prema kojem postoji podozdrenje pa i otpor i u Crnoj Gori, na Kosovu i BiH, postalo treći pilar američke strategije za Balkan?

Na osnovu kojih parametara, osim floskula o regionalnoj saradnji i ekonomskom povezivanju, što se već inače implementira kroz prethodne incijative, se procjenjuje da će Open Balkans odgovarati svim državama regiona, posebno onim manjim, koje otvoreno strijepe od Srbije i ponovo oživjelog "srpskog sveta"?

Da li je Escobar ikad o takvim dilemama i nedoumicama, koje su mu savim sigurno izrekli sagovornici u Crnoj Gori, BiH i na Kosovu, izvjestio svoje pretpostavljenje u State Departmentu, pošto američke zakonodavce na saslušanjima nije!? Naprotiv, servira im bajkovitu priču o Otvorenom Balkanu kao slamci spasa koja će riješiti sve, uključujući i decenijama gomilane političke probleme, kao i endemsku korupciju.

Biće sigurno da je ovo posljednje – borbu protiv endemske korupcije, naročito imao na umu predsjednik Srbije, kada je sa albanskim kolegom Ramom osmišljavao novu regionalnu inicijativu, nakon što im prva pod nazivom “mini- Šengen” nije dobro prošla, te su je prepakovali pod novim imenom.

Čekajući Hilla

I tu na žalost, leži ključ problema: Gabrijel Escobar iz samo njemu znanih razloga, situaciju na Balkanu američkoj administraciji, koja mu je to dala kao zadatak i kongresmenima, kada ga periodično pozivaju na saslušanje, ne predstavlja u punoj slici, kako zaista jeste, na osnovu činjenica, fakata i konteksta na terenu, već kako on te činjenice vidi i tumači. A demokratski senator Ben Kardin (Cardin) je to juče nazvao davanjem “ružičastog scenarija o izgledima za napredak.”

U tom Escobarovom ružičastom scenariju, Srbija takođe, iz samo njemu znanih razloga, kako se da zaključiti i iz gore navedenog, ima povlašteni status i sa tim se valja suočiti i trezveno uzeti u obzir. Posebno zato što će to, za bojati se, potrajati još neko vrijeme, ako nista drugo, makar do dolaska ambasadora Christopera Hilla u Beograd.

Njegovo potvrđivanje zapelo je u Kongresu zbog unutarstranačkih prepucavanja između demokrata i republikanaca, čiji međusobni odnosi odavno već podsjećaju na balkanske. I Escobar i predsjedavajuća komitetom senatorka, Jeanne Shaheen su naglasili, potrebu njegovog što bržeg imenovanja na dužnost.

Zatrpan brojnim problemima kod kuće, kao i gorućom ukrajinskom krizom, predsjednik Joe Biden, koji istina veoma dobro poznaje Balkan (zbog čega su se mnogi radovali njegovom izboru), ali se lično imajući u vidu priorite, teško može baviti sa nama, imenovao je dugogodišnjeg američkog diplomatu, izvrsnog poznavaoca Balkana, Kristofera Hila za ambasadora u Beogradu.

Hil je bio štićenik Richarda Holbrookea, bio je i specijalni izaslanik za Kosovo 1998. i 1999. a potom i ambasador u danas Sjevernoj Makedoniji. Bajden je Hila vratio iz diplomatske penzije, gdje posljednjih par godina bio profesor i vanjsko-politički komentator u medijima.

Profesor Danijel Serwer sa Johns Hopkins Univerziteta u Vašingtonu, kaže da će njegovim dolaskom u Beograd doći ambasador sa direktnim pristupom predsjedniku i državnom sekretaru, koji može učinkovitije tvrditi da govori u ime svojih šefova, daleko lakše mobilizovati resurse američke vlade, pa čak i privatnog sektora, od manje značajnih namještenika. Profesor Server i drugi stručnjaci za Balkan polažu oprezne nade u njega.

No, dok Hil, ne bude potvrđen i preuzme dužnost, ne treba se zavaravati- slika koju će američka administracija i kongresmeni dobijati od svog izaslanika za region, biće u znaku Otvorenog Balkana, bez obzira šta na Balkanu zaista misle o Vučićevom i Raminom projektu.