Edin Urjan Kukavica: Kuduz bosanske politike

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Kandidatske liste su predate. Hiljade ljudi spremno je za političko nadmetanje za pozicije vlasti i moći stavljaju se na raspolaganje glasačima, biračima i apstinentima da odlučuju umjesto njihuvjeravajući ih da su upravo oni ti koji će zemlji i društvu donijeti promjenu - ili se pak, postarati da se ništa ne promijeni - da će osigurati napredak, bolje danas i svijetlo sutra. Mnoge od njih znamo.

Piše: Edin Urjan Kukavica

Trending

Ministar Katica o odgovoru sindikata Arijani Memić: To nije zvanični stav MUP-a i Uprave policije

Za nekolicinu nikada nismo čuli. Za prve tvrde da su to iskusni, prekaljeni, provjereni asovi, vukovi, prvaci političkog življenja, dok drugi slove kao nove snage, podmlađivanje i osvježenje. Mada je i riječ osvježenje odnedavno poprimila sasvim novu konotaciju, ako ne i značenje. Teško je odlučiti šta je gore: to što većinu znamo ili to što za neke nikada nismo čuli.

Kakvu nam viziju budućnosti društva i države, zemlje, nacije, naroda, stanovnika i građana prezentiraju politički subjekti u Bosni i Hercegovini kadrovskom politikom i listama kad na njima nema mjesta za nestranačke i stranački nepripadajuće ličnosti?

26.06.22. 17:39

Kukavica: Nije politika srušiti SDA, HDZ i SNSD već znati šta "dan poslije"

Hoće li među političkim subjektima u Bosni i Hercegovini biti i nekih koji će biti spremni odreći se minimuma sujete i u svoje redove prizvati i privoljeti – ako ne na liste onda, u organe i institucije najviše državne vlasti – postaviti osvjedočene stručnjake, znalce predmetnih oblasti pa, zašto ne, i kritičare?

„Najljepši i najpametniji“ 

Je li – i, ako jeste – zašto jeste članska kartica još uvijek i u svim političkim subjektima prijavljenim za izbore 2022. godine najpouzdanija legitimacija političkog pravovjerja i potreban i dovoljan stupanj znanja i obrazovanja da se bh. društvo izvede iz posvemašnje i sveobuhvatne krize. Ili pak, govori o tome da je – još uvijek – stranačka odanost preča nego i narod i država? 

U bespoštednoj borbi za vlast odnosno, zauzimanje funkcija za i radi raspolaganja javnim resursima politički subjekti na izborne liste stavljaju imena svojih najjačih, najstručnijih, najzvučnijih kadrova, a odnedavno – čuli smo – i najljepših i najpametnijih – kadrova.

Trebalo bi da se podrazumijeva da su to osobe neupitnog integriteta, u javnosti nepoljuljanog moralnog lika, beskompromisni borci za dobro i napredak svih čijim će porezima i drugim davanjima upravljati u naredne četiri godine.

No, češće nego što je to prihvatljivo na tim listama nađu se imena osoba upitnih po svakom zamislivom kriteriju – od stručnog do moralnog –sa jednom jedinom komparativnom prednošću pred ostalima (koji nisu na listi) u vidu apsolutne odanosti politici i predsjedniku stranke te, zašto ne reći, njegovim osobnim ambicijama nerijetko hranjenim traumama iz djetinjstva i mladosti. Ta komparativna prednost naravno, u najmanjem ne podrazumijeva – a najčešće potpuno isključuje – osnovu klasičnog poimanja politike: brigu za opće dobro.

Politički kapitalci 

Nakon nominacija za najznačajnija mjesta i nosioce listi za najviše organe zakonodavne vlasti, državne i entitetske, prvih nekoliko rednih brojeva, najčešće četiri, zauzimaju viđeniji i utjecajniji stranački prvaci za kojima slijede – do desetog mjesta – oni koji se još uspinju ljestvicama stranačke hijerarhije i približavanja najodabranijoj skupini.

Nerijetko, mjesta iza rednog broja deset, zauzimaju poznata lica iz različitih sfera javnog življenja, gotovo po pravilu ličnosti iz rubrika show biz, mahom potpuni laici u politici, bez odgovarajućeg znanja za bilo koju oblast za koju će biti odgovorni. Doduše, odgovornost je pojam i osobina koja čak i na individualnoj ravni u javnom prostoru nema nikakvu vrijednost, a kao politič(ars)ko načelo uglavnom je predmet podsmijeha.

Među ostalima, puno je tu konvertita, političkih, naravno. Onih koji su našli „dlaku“ u društvu sa kojim su godinama, decenijama, a ponekad i samo nekoliko dana dijelili „dobro i zlo“ pa im se nešto „zgadilo“ i odlučili su prekinuti sve veze i preći u drugu stranku. Ili, osnovati svoju vlastitu čiji članovi nerijetko, nisu ni svi sa kućne liste. 

16.10.21. 16:54

Kukavica: Naše je pravo da budemo Bosanci, potreban nam je svebosanski sabor

Zanimljivo je – i kao pojava, meni, prilično neobjašnjivo – da su takvi, po pravilu, radije viđeni, spremnije dočekani i gorljivije hvaljeni, njima se više vjeruje nego svim stručnjacima i ekspertima koji su spremni svoje znanje staviti u funkciju boljitka ali nisu spremni potpisati pristupnicu bilo kojem političkom subjektu na sceni. 

Njihova politička karijera „preko noći“ zablista novim sjajem, njihov politički dosije odjednom postaje kristalno čist, a sve što je bilo do tad prestaje biti bitno. Njih se slovi „političkim kapitalcima“, izrazom koji bi za većinu ljudi bio uvredljiv ali, za njih začudo nije i, čak i kad učine krivo, povuku pogrešan potez ili zgriješe na bilo koji način, njima se to prešutno oprašta, valjda zbog mladosti i neiskustva.

Često, ono što im se spočitavalo kao mahana u starim / prethodnim strankama u novim počinje vrijediti kao komparativna prednost i moralna uzvišenost. Ima i onih koji su sve svoje intelektualne i egomanijakalne potencijale stavljali na raspolaganje svima koji su bili spremni – ili ludi – rizikovati smatrajući ih komparativnim prednostima.

Postoje i oni koji su politički život u Bosni i Hercegovini „pročitali“ na vrijeme te, promjene političkih jata učinili iznimno isplativim poslom, a glas odnosno ruku, pouzdanim izvorom prihoda. A postoje i oni koji su višestranački sistem shvatili doslovno te, ostvarili „pravo“ da budu članovi više stranaka istovremeno.

Politički kapital 

Bosna i Hercegovina nema doista, političko-stranačku alternativu. Ima političke subjekte čini se, beznadežno okoštale u stranačke okvire djelovanja u kojima – i dalje – nema mjesta za drugačije, a kamoli suprotno ili kritičko mišljenje u odnosu na mišljenje i stav(ove) centrale.

„Kadrovska pojačanja“ uglavnom su od ranije poznati javnosti, osuđenici na dugogodišnji boravak u institucijama i višestruki povratnici na vlast. Političkim i kadrovskim kapitalcima smatraju ljudi čiji je „boravak“ u vlasti gotovo ozloglašen, a rezultati usporedivi i kompatibilni sa stanjem u zemlji, njihov „politički kapital“ – „poznaju procedure; nemamo previše vremena da nove učimo procedurama“ – umnogome podsjeća na polaganje ispita iz historije u večernjoj osnovnoj školi naprimjer, onoj iz filma Kuduz.

Premda je to doista, od sekundarnog značaja u usporedbi sa izazovima vremena, treba spomenuti da Bosna i Hercegovina, kad se razmaknu idološko-politološke odrednice iz naziva stranaka i partija, nema ni ideološku alternativu. Ali, ponavljam, to je trenutno, manje bitno.

25.06.20. 13:39

Kukavica: Mrzimo, lažemo, krademo, varamo, a onda to namećemo kao Božiju Volju

Uz dužno poštovanje stručnjacima koji su progutali gorku pilulu nužnosti stranačkog pripadanja radi djelovanja i vlastitog doprinosa višem dobru po cijenu vlastite neovisnosti štaviše, hvalili te „subjekte“ kao jedine u kojima im je moguće realizirati vlastit politički, društveni i stručni stav, nijedan od političkih subjekata doista, ne može se pohvaliti kadrovskom ponudom koja odgovara zahtjevima i potrebama ni trenutka u kojem smo, a kamoli onih koji stoje pred nama.

Nijedan od ponuđenih političkih subjekata još uvijek nije ponudi nikakav program reforme, hodogram mjera i razrađeni plan, slijed radnji organiziranog procesa, redoslijed aktivnosti... Uglavnom, čak i rijetki stručnjaci znaju šta treba ali, ne i kako to – kroz procedure – provesti u praksu.

Istina, ovo je idealan „prostor“ za kombiniranje iskustvenog znanja poznavalaca procedura, „vukova“ kako se vole sloviti i, stručnjaka iz oblasti u kojoj je promjena nužna.I to bi se moglo i dogoditi. 

No, koliko je „vukova“ spremno svoje iskustvo staviti na raspolaganje stručnom znanju iz (ne)opravdanog strana da bi se moglo pokazati da njihov posao može obavljati neko drugi, možda bolje, kvalitetnije i učinkovitije i time sebi napraviti bespotrebnu konkurenciju? Na sličnim premisama temelje se i stranačke kadrovske križaljke: prekrižiš boljeg i podvučeš odanijeg.

Čekajući oktobar 

Pa, u čemu je razlika između ponuđenih političkih subjekata i (podvojenih) političkih ličnosti? Ni u čemu? Osim u činjenici da je održavanje dojma da „svi su isti“ uz nekontroliran odljev intelektualno potentnog i radno i reproduktivno sposobnog stanovništva (čitaj: nezadovoljnika), opasna je teza i jedna od osnovnih sub-strategija na kojoj se zasniva održavanje na vlasti.

Stvarnost Bosne i Hercegovine počiva na razmeđu između ohrabrivanja glasača i birača u Bosni i Hercegovini da izađu na izbore i svojim listićem kažu koga i šta doista žele za sebe i zemlju u kojoj žive i otvorenog favoriziranja (samo) nekih političkih ličnosti (od poziva na razgovor u EU ili na proslavu Dana neovisnosti SAD).

Drugim riječima, sudbina BiH ne samo u naredne četiri godine nego, komparativno mnogo duže, definira se s jedne strane, zagovaranjem iskazivanja subjektivne volje stanovnika BiH koja bi trebalo da pokaže objektivno javno mnijenje, a sa druge uskraćivanjem osiguravanja jedinog preciznog instrumentarija za utvrđivanje i mjerenje te objektivnosti paketom elektronskih uređaja za registraciju glasova i njihovo brojanje koji bi u najmanjem pomogao transparentnosti i integritetu izbornog procesa ali, neusporedivo važnije, osiguralo uvjerenje glasača da će njihov glas biti upisan onako kako je listić popunjen.

Protektori i regulatori, stranci, kao da poručuju da stanovnici BiH svoj stav prema stanju i situaciji u zemlji mogu iskazati na izborima, ali ona mora biti u skladu sa voljom moćnih uvjetujući da se, u protivnom promjene možda i mogu dogoditi, ali isto tako može biti da se neće provesti.

Gdje smo mi i gdje je Bosna i Hercegovina između uvjetovanja kandidatskog statusa BiH u EU usvajanjem ne četrnaest prioriteta nego tri potpuno nesporna zakona i davanjem roka da se to obavi šest mjeseci nakon formiranja vlasti za što već postoje najave da se možda, uopće neće dogoditi ili makar, neće odvijati onako kako bi trebalo.

U međuvremenu birači spokojno uživaju u godišnjim odmorima, računajući da je kao i do sad, sve već završeno i da se nemaju za što sekirati. Glasača je svakako, sve manje; nezadovoljni stanjem koje desetljećima uporno odbijaju promijeniti ostavljaju svoje roditelje da se sekiraju zbog visokih cijena i ko-zna-kako održavaju na površini da ih val poskupljenja ne potopi. Apstinenti – usprkos svemu – zanavljaju zalihe defetizma i onespokojavajućih šapata da se „opet nema za koga“ i da su „opet svi isti“ lažno skromno odbijajući preuzeti zasluge za to.

Bilo-kako-bilo, čekamo septembar pa oktobar... i na ovim izborima glasat će se „protiv“, a ne „za“, motivirano prevashodno emocijama, a ne razumom.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba