Intervju / Kukavica: Naše je pravo da budemo Bosanci, potreban nam je svebosanski sabor

16. 10. 2021. u 16:54:00 Razgovarao: Faruk Vele

Shares: 0

U izdanju "Buybooka" nedavno je izašla nova knjiga Edina Urjana Kukavice, književnika, kulturnog radnika, publiciste i kolumniste, ali prvaka rifai'jskog tarikata u BiH i šejhnakšibendijskog tarikata, pod zanimljivim naslovom "Predodređenje".

Ova knjiga proteklih mjeseci je promovirana širom naše zemlje, suprostavljajući se prešutno nametnutim etno-podjelama na „naše“ i „njihove“ protoste, na „tamo“ i „ovamo“, što je iskaz duboke vjere u našu domovinu, kako veli Kukakvica, svetu svezemljicu.

O Bosni, bosanstvu, Bosancima, o prošlosti i budućnosti naše zemlje Kukavica govori za Radiosarajevo.ba.

Radiosarajevo.ba: Kažu da "Predodređenje" u značajnoj mjeri predstavlja brata blizanca romanu "Vjernik" iz 2012/2013. godine koji mu prethodi. Šta je misija "Predodređenja"?

KUKAVICA: Pouzdano znam da u Božijem stvaranju slučajnosti nema i da nas je Bog, Uzvišeni, stvorio u vremenu i u prostoru koji su iz Njemu, Uzvišenom, poznatih razloga najbolji za nas. Isto tako znam da nas je jednako i istovremeno zadužio i vjerom i zemljom.

Iz tog unutarnjeg intimnog osjećaja napisao sam neobičan roman. Ne samo zbog toga što odudara od klasične forme i već time pomalo izlazi iz književnog kanona, pa ni zbog toga što nema jedan glavni lik, ni jedno mjesto radnje, niti zbog toga što se govori o svijetu, a misli samo na jednu zemlju, nego, prije svega, zbog toga što je napisanim završen samo mali dio procesa čitanja i razumijevanja.

Drugi dio prepušten je čitaocima, a najvažniji dio ukupnog procesa odvijat će se nakon zatvaranja zadnje korice u dijelu bića čitaoca zaduženom za emocije i osjećaje. Onaj ukus u ustima, stezanje u grudima, nejasan osjećaj u stomaku koji čitaoc stekne nakon čitanja "Predodređenja", osviještene sudbine geografski malog dijela kopna planete Zemlje, naizgled potpuno nezanimljivog, a u svim historijskim zbivanjima u samo središtu pažnje...

Edin Urjan Kukavica - undefined

Foto: Privatni album: Edin Urjan Kukavica

Priznajem da je moj odnos prema Bosni naročit, osebujan, poseban pa, ako hoćete, čudan. Ja Bosnu volim onako kako se voli majka... Ona mi je dala zemlju od koje sam stvoren, zemlju na kojoj je moj dom, zemlju u kojoj ću biti rastvoren. Ona me hrani, oblači, obuva... Osigrala mi je vodu za abdest, mjesto na kojem ću činiti sedždu, mjesto na kojem ću lijegati, na kojem ću se buditi. A zauzvrat od mene ne traži ništa osim što, možda majčinski očekuje da je njeno dijete poštuje, cijeni i razumije. I voli jer, majka je prvo ime za Boga na usnama sve djece svijeta.

U riječi majka susreću se tri svetosti: Bog, ljubav i amanet, koje je (Bosnu) čine svetom svezemljom, i zato je moguće da u mojoj Bosni, predodređenjski u istim vremenu i na istom prostoru budu i Jeruzalem, i Jajce, i Konstantinopolj, i Istanbul, i Vranduk, i Zli Stup, i Husein, i Mislav, i Baton, i Vjera bosanska i bosansko kršćanstvo i bosanski islam. Da jedni drugima ne smetaju, da se imena mijenjaju, a da suština bude ista i da to bude sasvim normalno.

To je, ustvari, roman koji sam želio ispisati zajedno sa čitaocima. Roman o Bosni kao svetoj svezemlji, središtu suvremene civilizacije, oku uragana u kojemu vjetrovi pušu brže, silovitije, snažnije nego na njegovim obodima.

Naime, nema ni veće ni manje europske i euroazijske imperijalno motivirane sile, a da se na neki način nije bavila Bosnom i njenim stanovnicima, kao što nema većeg i značajnijeg globalnog događanja, a da njegove negativne elemente u smislu surovosti, bestijalnosti. Nije nemoguće pronaći u odnosu pretendenata na okupiranje i ovladavanje i vladanje Bosnom.

Tako se u "Predodređenju" konkretno govori o Jeruzalemu i Konstantinopolju, a misli na Vranduk i Jajce, piše se o Batonu i rimskom imperatoru, Husein-kapetanu i osmanskom sultanu, a misli na sve koji branitelje i okupatore u 2.000 godina suvremene civilizacije od nulte godine naše ere do današnjeg dana koji su pokušavali vladati i onima koji su je uspijevali odbraniti.

Edin Urjan Kukavica - undefined

Foto: Privatni album: Edin Urjan Kukavica

Ako je Bosna u opasnosti...

Radiosarajevo.ba:  Vi se u svojim djelima bavite Bosnom, njezinom prošlošću, ali na određen način i njeiznim sutra. Posljednji dani donijeli su dosta zebnje za građane Bosne i Hercegovine i neizvjesnosti za sudbinu naše domovine. Kako vidite navedene događaje?

KUKAVICA: U ovim danima kada – kažu – doživljavamo najgoru krizu i najviše se prijeti miru od prošlog rata naovamo možemo mirne duše konstatirati da se nismo previše okoristili ovim promjenama. Doduše, ni promjene nisu promjene; više su zamjene, kako u smislu režima tako u smislu ljudi. Jedne tlačitelje zamijenili su drugi i ova nesretna zemlja stenje i grca pod njihovim teretom i težinom. Prečesto u javnom prostoru čujemo čak, i od onih koji je tlače, da se Bosna odbranila od svih nasrtaja. Nije se Bosna odbranila nego su je odbranili.

Nismo se previše okoristili ni takozvanom demokracijom. Krajnjim pervertiranjem svih načela normalnog i prihvatljivog čak je i njena predstavnička varijanta od načela do institucija ne samo deformirana nego, izvrgnuta krajnjem ruglu svođenjem na dogovor tri opskurna lika i njihove kamarile, koji se ne žele dogovoriti ni o čemu osim o tome da se ne žele ni o čemu dogovoriti – jer, na tome počiva njihova vlast, utjecaj i ugled.

Ako je tako – a čini se da jeste – ako je Bosna u opasnosti, ako je njen narod bez obzira na konfesionalnu pripadnost ugrožen – a čini se da jeste – kada su institucije države i državne institucije potpuno paralizirane takozvanim političkim utjecajima, onda nema boljeg trenutka nego za sazivanje recimo, svebosanskog sabora. Makar, i na suvremeni način, kao referenduma.

Edin Urjan Kukavica - undefined

Foto: Privatni album: Edin Urjan Kukavica

Sjećanje na Zmaja od Bosne

Radiosarajevo.ba: Šta je Bosna danas?

KUKAKVICA: Najblaže rečeno, čudan nam je odnos prema našoj zemlji. O njenoj prošlosti - a time i našoj prošlosti - znamo tragično malo. I to malo što znamo opterećeno je lažima, falsifikatima, izmišljotinama, polovičnim činjenicama, nedorečenostima koje ne sežu dalje od bosanskog bana Kulina.

Na jednu stranu što, naprimjer, o Bosanskom kraljevstvu govorimo u trećem licu, kao o nekom i nečijem drugo, a ne o svome, našem, a na drugu stranu što o Srednjem, Starom vijeku i prahistoriji svoje zemlje ne znamo gotovo ništa. To neznanje, ali više neinteresiranje, nezanimanje za prošlost zemlje u velikoj mjeri uzrokovalo je trenutnu situaciju.

Osim toga i isto tako, ne komemoriramo našu prošlost. Maksimum sjećanja na značajne datume iz naše prošlosti koja je toliko plemenita i viteška da je tu činjenicu nemoguće precijeniti, svede se na nekoliko rečenica u "dogodilo se na današnji dan" u blagonaklonim i dobronamjernim medijima i to je otprilike, sve.

Naprimjer, ove godine bila je 190. obljetnica jednog od najznačajnijih događaja bosanske historije, pobune Husein-bega kapetana Gradašćevića, a u proteklim mjesecima zaključno sa septembrom i nisam primijetio da je neko toj godišnjici posvetio dužnu pažnju.

Radiosarajevo.ba: Zašto?

KUKAVICA: Vjerovatno da nam ne bi neko zamjerio. A ti što bi nam zamjerili malo čime su i do sada pokazali da nas cijene i vole i da imamo ikakve koristi od njihovog nezamjeranja. Naprotiv. Iz nekog meni potpuno nejasnog razloga nekim strukturama ili utjecajnim skupinama odgovara iracionalno emotivni odnos prema Osmanskoj i u produžetku, modernoj Turskoj koji seže toliko daleko ili duboko da se mnogi Bošnjaci voljno, štaviše rado identificiraju s Turcima, što je usporedivo jedino sa kolektivnim samoubistvom.

S jedne strane, na toj izmišljenoj premisi temelje se sva zla koja smo doživjeli u zadnjih stoljeće i po! A sa druge, ako smo to – kao što nismo – odnosno, ako smo došli, logika nalaže da prije ili kasnije, treba da idemo, da se vratimo. Zar je toliko teško shvatiti da tim narativom sebi uskraćujemo izvornost, autohtonost, autentičnost, pravo na nativno porijeklo, na svoju zemlju i pravo da na njoj budemo ovo što jesmo, Bosanci.

Edin Urjan Kukavica - undefined

Foto: Privatni album: Edin Urjan Kukavica

Radiosarajevo.ba: Želite reći da se na jedan pogrešan način odričemo svoje prošlosti?

KUKAVICA: Zašto smo se, iz kojih pobuda i zbog čije koristi gotovo potpuno odrekli našeg srednjovjekovlja? Osmanlije se, kažem, spominju ili po ekstremnom dobru ili po jednako ekstremnom zlu, a nijedno nije istina, Austro-Ugarski period je po tom osnovu još uvijek nejasan, Jugoslavije su po pravilu grozne. I to je otprilike naš odnos prema našoj prošlosti. Reducirali smo preko dvije hiljade godina historije na zadnjih tridesetak godina, a ni o njima se ne znamo dovoljno ni podrobno. Odrekli smo se – mentalno

– gotovo pola zemlje, odlazak u drugi entitet doživljava se kao putovanje u (ne)prijateljsko inostranstvo, čak se i u svakodnevni govor "uvuklo" vrlo opasno "oni" i "mi" i "tamo" i "ovamo".

Prije nekoliko dana imao sam promociju "Predodređenja" u Banjoj Luci i bio neprijateno iznenađen saznanjem da je to prva promocija jednog književnog djela održana izvan sakralnih prostor(ij)a i bez policijskog osiguranja.

Posjetitelji su bili domicilni Srbi i Bošnjaci kojima priča koju i ovdje pričam nije bila ni dosadna, ni blasfemična, ni antinacionalna. Čak, naprotiv. Duže od sat i po govorili smo ljudima istinu o njihovoj / našoj zemlji, osvjetljavali historijski prostor u kojem je živio Baton II Dezizijat, otkrivali da je Bosna puno starija od Paleologovog spomena, raskrivali smo vjerovanja Crkve, radije Vjere bosanske, prepričavali legende iz bosanske prošlosti. I kao rezultat istinoljubivosti imam otvoren poziv da u Banju Luku dođem na nekoliko dana i podijelim ovo što znam sa širim krugom zainteresiranih.

Ti ljudi su shvatili da nas odnos prema našoj prošlosti – naglašavam našoj! – određuje više nego što mislimo. Ljudi nas doživljavaju onako kako se mi postavimo, a taj stav umnogome ovisi o našem vlastitom doživljaju sebe.

Život na kartu žrtve

Radiosarajevo.ba: Gdje su Bosanci danas?

KUKAVICA: Već neko vrijeme i prijatelji i neprijatelji nas doživljavaju kao lopoče, lijepo močvarno cvijeće koje raste i cvjeta na površini vode, bez stvarnog korijena osim neke pantljike koja visi u vodi ne dodirujući dno i tlo. Tražimo samilost i sažaljenje igrajući "na kartu" žrtve, prikazujući se slomljenim, iščupanim, nesposobnim izboriti se za vlastito mjesto i važnost. Jasno je da kao takvi – kakvim sami sebe poimamo i kakvim nas drugi vide – u svijetu koji priznaje samo argument snage i dostojanstva – nemamo nikakve budućnosti.

Ne mogu da se otarasim jednog dojma koji želim podijeliti s Vama. Ako po strani ostavimo ove etnonaconalističke upale, neznanje je uzrokovalo da se mi na neki način stidimo svoje prošlosti.

Priklanjamo se najbližim i najdaljim zemljama sa konfesionalno identifikabilnim stanovništvom iz nekih bližih historijskih perioda, od kojih su neki, ne treba zanemariti činjenicu, bili okupatori u ovoj zemlji, a pritom potpuno zanemarujemo historijsku činjenicu na koju bi svi normalni narodi bili itekako ponosni, a normalne zemlje bi na njoj izgradile neusporediv globalni ugled – našu srednjovjekovnu kraljevinu Bosnu i našu autentičnu onovremenu Vjeru bosansku.

Dokle seže naše znanje o Bosanskom kraljevstvu? Najdalje do bana Kulina, dakle do 12. stoljeća. A šta ćemo sa Teofanovim ljetopisom, iz 8.stoljeća, štampanim 1883. godine kao Theophanis chonograhia, recensuit Carolos de Boor, Lipsiae. Taj Teofan, koji je umro 817. godine, u svom ljetopisu nabraja sedam balkanskih banovina među kojima je i Bosna... četiri stoljeća prije Kulina.

Ali, recimo od Kulina naovamo, nije puno, ali je za uhar. Šta znamo o Kulinu i njegovoj banovini Bosni u 12. stoljeću? Znamo da se kao "plemeniti i moćni muž Kulin, veliki ban Bosne" (magno bano Bosine) spominje 1180. godine, u pismu papinog poslanika Teobalda, da je očevidno bio cijenjen u Rimu, dakle i u drugim eurospkim zemljama, da je bio razborit vladar i diplomata koji je vješto održavao dobre odnose sa okolnim zemljama i njihovim vladarima.

A znamo li ono što, očarana bosanskim srednjovjekovljem, još 1989. godine u knjizi Srednjovjekovna Bosna piše vjerovatno najbolja poznavateljica srednjevjekovne historije profesorica Nada Klajić, da Bosna nikada nije pripadala ni srpskim ni hrvatskim zemljama nego je, prema njenim nalazima, samonikla tvorevina i da je bosanska država najstarija među svojim susjedima.

Znamo za Povelju o slobodnoj trgovini na teritoriji Banovine (a kasnije Kraljevine) Bosne koju je ban Kulin 29. augusta 1189. izdao susjednoj državi Republici Dubrovnik, pisanoj autentičnim bosanskim pismom – bosančicom. Ta povelja izravno potvrđuje državnost Bosne, definira njene granice i potvrđuje da ona ima svoga vladara, prijesto i jasno uređenu državnu vlast.

A znamo li da je Povelja bana Kulina prvi državni dokument pisan bosanskim pismom na bosanskom jeziku, na području bivše Jugoslavije i jedan od najstarijih pisanih državnih dokumenata u Evropi. I ne samo to. To je jedan od prvih dokumenta međunarodnog bilateralnog karaktera kojim se reguliraju odnosi dvije države, banovine Bosne i Dubrovačke republike, što izravno svjedoči o visokoj pravnoj, diplomatskoj i ekonomskoj razvijenosti tadašnje renesansne banovine, kasnije kraljevine Bosne.

Naravno, da takva moćna država sa tako uglednim vladarom sa autentičnim i samosvjesnim narodom i sa vlastitom vjerom znakovito drugačijom od istočne i zapasne na razmeđu između Rima i Bizanta nije mogla opstajati bez značajnih problema. Poznato nam je da već potkraj 12. stoljeća stižu optužbe da ban Kulin u svojoj zemlji štiti heretike, vjera bosanska se naziva bogumilskom, nekakvim dualističkim vjerovanjem koje je dominantno prisutno u tadašnjoj Bugarskoj, što je i danas – usprkos svim dokazima protiv ove teze – preovlađujuće znanstveno mišljenje.

S promocije romana 

Foto: Radiosarajevo.ba: S promocije romana  "Predodređenje" Edina Urjana Kukavice

Zašto je tako teško prihvatiti da se prije svega, optužba za herezu koristila kao sredstvo političke diskreditacije, a potom da je svako mišljenje, a kamoli vjerovanje, koje se protivilo istočnom ili zapadnom viđenju kršćanstva smatrano herezom? Nije li moguće – kao što zaista i jeste – da je Vjera bosanska miožda, bilo nešto najbliže izvornom učenju Krista, Isaa, mir neka je s njim i majkom njegovom te, da je kao takvo potpuno odudaralo od onoga što su Rim i Konstantinopolj zagovarali, propocjedali i na čemu su temeljili svoju respektivnu političku moć.

Pa, čak i poznati ekspert za hereze, franjevački propovjednik Giovanni da Capistrano, koji je proglašen za sveca, 4. jula 1455. godine piše Papi Kalistu III: "Bosanski krstjani nisu pripadnici Istočne crkve, dapače da oni radije vole umrijeti u nevjeri, nego prihvatiti vjeru Rašana. Bosna ima svoju Crkvu bosansku i svoj narod, Bošnjane".

Krunski dragulji prošlosti

Radiosarajevo.ba: Šta je budućnost Bosne i kako je Vi vidite u svojim djelima?

KUKAVICA: Bosna i Hercegovina u "Predodređenju" nije teritorija, nije zemlja, nije država. Bosna je puno više od toga i neusporedivo više nego što riječi mogu dočarati - Bosna je koncept... Isto tako, ni književnost za mene nije jednosmjerna umjetnost nego, više koncept(ualna) umješnost u kojoj prvo izdanje knjige pokazuje trenutno stanje / znanje autora, a svako slijedeće mora biti obogaćeno naknadnim iskustvenim znanjem; čitanje nije savršeni glagol (pročitao sam) nego, nesvršeni (čitam)... naporedo s tim, i uzajamni odnos autora i čitaoca u kojemu se razmjenjuju znanja, iskustva, utisci, emocije, dojmovi. Kanon, pravila i forma su više religijski fenomen koji dakako, ima svoje mjesto i vrijednosti.

No, i u tom svijetu imate ljude koji se ne zadovoljavaju formom nego, tragaju za suštinom: duhovnike ili duhovne putnike koji u svome traganju upošljavaju instrumente koji više priliče slobodi umjetnosti nego krutosti dogmatizirane religijske doktrine: maštu, inovacije i zašto ne, bunt. Duhovno traganje se zasniva na premisi: "Sve vjerujem (da bih mogao krenuti), želim se uvjeriti (da bih mogao napredovati) ".

Bez tog poriva danas ne bismo imali ni Mevlanu Rumija, ni Junusa Emrea, ni Franju Asiškog ali ni, Shakespeara, ni Michelangela, ni Piri Reisa, ni Mimara Sinana.

Forma uglađena do savršenstva postaje mistična, tajanstvena... ali, to priliči samo nekolicini odabranika nama poznatih kao klasici. Ugađati formi na nižoj razini izgleda pomalo groteskno, kao dijete koje je tek progovorilo i psuje ili poput objašnjavanja nečega što ste rekli ili poput zloglasnog pitanja: "A o čemu se radi u ovom Vašem romanu". Mislim da to nije ništa drugo nego udovoljavanje malograđanštini.

S druge strane, svijet pa ni književnost nikada nisu napredovali zahvaljujući onima koji se povinuju, slažu i prihvataju nego isključivo zahvaljujući onima koji se nisu slagali, koji nisu marili i koji su željeli napredovati i inovirati. Da nije bilo takvih danas ne bismo imali ništa od suvremenog svijeta koji poznajemo, od električne struje preko digitalnih tehnologija do rječnika.

Edin Urjan Kukavica - undefined

Foto: Dž. K. / Radiosarajevo.ba: Edin Urjan Kukavica

Previše se promjena dogodilo u proteklih tri, četiri desetljeća - u svim sferama življenja - da bi književni kanon ostao isti. Naime, danas naprimjer, toliko je pojava koje prije nekoliko godina nisu postojale ni imale ime, a sada su uobičajene, da ne kažem normalne, a mnoge stvari koje su mojoj generaciji bile jedine koje smo poznavali, više ne postoje.  Da je nužno potrebno pristupiti redefiniranju stvarnosti. Stoga, "Predodređenje" je imaginarij, fantazmagorija u kojoj je dozvoljeno ne pridržavati se uobičajenih književnih kanona, historiografskih normi i definiranih standarda.

Nije pogrešno ustvrditi da je "Predodređenje", naročito ukoliko se ostvare njegovi nastavci "Otkrivenje" i "Proživljenje", svojevrstan moj socio-politički manifest autora kojim on izražava svoj protest i bunt protiv zanemarivanja, zaboravljanja, apstrahiranja historije Bosne i Hercegovine koja se – u najboljem slučaju – samo spmene u dnevno-političke svrhe i za potrebe naglašavanja i potcrtavanja ove ili one naklonjenosti bez stvarnog odnosa ni prema zemlji ni prema narodu koji na njoj, s njom, od nje i za nju žive, rade i umiru već bezmalo dvije hiljade godina.

"Predodređenje" se tako, javljau potpuno novoj, ne dimenziji nego stvarnosti, depozitorija zaboravljene, zanemarene, apstrahirane – i, uz to, potpuno unutrašnje – historije Bosne i Hercegovine; riznica u kojoj se, skrivena od zluradosti zlonamjernog oka sklonog zloupotrebi, čuvaju krunski dragulji njene prošlosti za neko bolje i sretnije vrijeme, za neke nove i pametnije Bošnjane.


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacija za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

KOMENTARI (15)