Kukavica: Umjesto utočišta za slabe, vjerske zajednice su postale servis politika (II)

U nastavku intervjua za Radiosarajevo.ba Edin Urjan Kukavica književnik, kulturni radnik, publicista i kolumnista govori o vjerskim zajednicama i pandemiji, te odgovara na pitanje zašto trpimo neviđenu tiraniju gluposti naših vrhova. Također, osvrće se na političku scenu Bosne i Hercegovine i političke lidere. Govori nam i od ideji Bosne, bosanstvu...

Razgovarao: Faruk Vele

Radiosarajevo.ba: Kako ste doživjeli ulogu vjerskih zajednica u vrijeme pandemije?

KUKAVICA: Vjerske zajednice – ne izdvajajući nijednu – su se, u cijeloj ovoj tužnoj priči, najlošije snašle. Iznevjerile su svoju osnovnu društvenu ulogu etičkih i moralnih korektiva, duhovnih utočišta, skloništa za slabe, ugnjetene, obespravljene, slabe i nezaštićene... Služe samo sebi, svojim uposlenicima – vjerskim službenicima koji se opet zajednicu – i kao instituciju i kao društveni kolektiv – zarad vlastitih interesa, plate, promidžbe, statusa, položaja, biločega... pretvorile se u servis politika, stranaka i pojedinaca.

Nadalje, zbog različitih aršina prema utjecajnima i onima bez ikakvog utjecaja, bogatima i siromašnima, onima sa i na položajima i običnim ljudima... zbog ugađanja prezira vrijednima, odobravanja i aplaudiranja (po)grešnima, ulizivanja nedostojnima, pa i zbog djela koja su za vjernike nezamisliva... vjerske zajednice su se već dovele u situaciju da nikome nisu autoritet; slijedi da će ostati bez prihoda, a potom bez članstva ili obrnuto, ali redoslijed je manje – ako je uopće bitan.

S druge strane, to su zastarjele i, u ovom obliku i funkciji, odavno prevaziđene institucije koje će unutarnja okoštalost, nefleksibilnost i glomaznost – kao dinosauruse – koštati života. Birokratizirane su, neinventivne, spore, umorne, nespremne za 21. stoljeće... Ako je uopće pitanje vremena, onda ćemo vrlo skoro posvjedočiti propadanju, urušavanju, drobljenju u prah vjerskih zajednica kakve poznajemo.

Generacije ljudi kojima su ove i ovakve vjerske zajednice bile autoriteti u bilo kojem smislu su na biološkom izmaku. Nove generacije su već na sceni, njihovi uputitelji i spasitelji uveliko su aktivni na društvenim mrežama, među ljudima, izgubljenim i onima koji traže bilo kakvu slamku spasa iz ovog potopa, da im pruže ruku i odvedu ih u nepoznatom pravcu.

Drugim riječima, one koji su u vjerske zajednice i vjerske službenike gledali kao u posljednje uže spasa, vjerski službenici i svećenici prepustili su religijskim hohštaplerima, YouTube, Facebook, Instagram... promicateljima ispravnog, zdravog, spasonosnog života sa jeftinim porukama, obećanjima lahkog puta spasa na ovom i blaženstva na Budućem svijetu...Virtualni svijet prepun je religijskih lažova i varalica i religioznih fanatika...koji su vjernicima već nanijeli nesagledivu štetu.

Vjera nije ni u crkvi ni u džamiji, vjera je u etici i moralu, lijepom odgoju, lijepom ponašanju, dobrom djelu i u primjerima. Vjera je u socijalnoj pravdi, društvu jednakih šansi, jednakosti pred zakonom i pravom.

Vjera je u najboljem obrazovanju, vrhunskoj kulturi, uzvišenoj umjetnosti, dobroj literaturi, u punoj potrošačkoj korpi, u liječenju i lijeku dostupnom svakome, vjera je u davanju s Imenom Božjim, a ne u uzimanju „u Ime Boga“. Vjera mora biti u funkciji, a ne na funkciji. Vjera se živi, a ne propovijeda.

Od čega su ovi ljudi?

Radiosarajevo.ba: Akademik Rešid Hafizović kaže nedavno u intervjuu za naš portal da već četvrt stoljeća "trpimo neviđenu tiraniju gluposti naših vrhova". Koliko je to, zapravo, ono što nas ugrožava?

KUKAVICA: Dopustit ću sebi slobodu da potvrdim riječi uvaženog akademika Hafizovića, i još veću da ih dopunim. Glupost je duhovna, a ne intelektualna kategorija. Imate jako puno obrazovanih, ljudi sa titulama, inteligentnih... i istovremeno nevjerovatno neduhovnih, reći ću, glupih ljudi.

Često sam se pitao i dugo već razmišljam o tome ko su doista, šta su i od čega su ljudi koji vode ove stranke, partije, narode? Jesu li išta bili prije nego su postali političari, postoji li za njih život osim na vlasti, imaju li život izvan mandata, izvan predizbornog nadlagivanja, izbornog obećavanja i postizbornog zanemarivanja svega osim mandata; izvan onoga za što nas uvjeravaju da je sudbinski vrijedno i važno te samo tome treba posvetiti svu pažnju: raspodjele njihovih ministarstava i njihovih pozicija i njihovih stolica?

Šta je njima „uzvišenima“, izabranima koji ni po čemu ne bi bili ni uzvišeni, ni izabrani da ih mi nismo izabrali i uzvisili... U koju kategoriju bića spadaju oni koji nemaju ništa osim kravate, funkcije i rotacije? Oni koji su zaduženi, ali nisu odgovorni i koji nikad nisu ni za šta krivi i koji nikada ne nude ostavku jer bi ostavka podrazumijevala da će morati skinuti kravatu, da će ostati bez tjelohranitelja, funkcija i rotacija, a tada od njih ne bi ostalo ništa. Šta je sa polusvijetom poluinteligenata sa deformiranom, iščašenom i nefunkcionalnom slikom, prividom o nezamjenjivosti, opasno zabluđenim vlastitom veličinom i važnošću...

Šta je to toliko pogrešno kod tih ljudi da nijedan potez koji povuku ne vodi ničemu dobrom. To svejednako i istovažno vrijedi na razini pojedinačnog kao i na razini općeg, na svim razinama, u svim sferama, u svim domenima umjesto mira donose nemir, umjesto reda donose nered...

Foto: Dž. K. / Radiosarajevo.ba: Edin Urjan Kukavica

Sistem u ovoj zemlji tako je postavljen da svi imaju opravdanje za sve, napose za nerad, jer uvijek imaju opravdanje da nešto zapinje i zateže, da se neko protivi i da je neko ugrožen. Sistem zamišljen da prevaziđe moguća i izvjesna zatezanja i ugrožavanja pretvorio se u svoju suprotnost: sistem koji služi samo uvjetovanju, zahtijevanju, traženju i onemogućavanju. Teško se oteti dojmu da su sistem osmislili mediokriteti za mediokritete te se u njega mogu uklopiti samo oni za koje je osmišljen i napravljen i, naravno, oni kojima čak i prosječnost vrijeđa njihovu ispotprosječnost.

Radiosarajevo.ba: Čekajte, ko je kriv za to?

KUKAVICA: Često se kaže da „narodi imaju vlast kakvu zaslužuju“ i da „vladar jednog naroda predstavlja geometrijsku sredinu između najgoreg i najboljeg u tom narodu“.

Vlast je, prema tome, pokazatelj stanja naroda. 

A stanje naroda je takvo da ukazuje na potpuno gubljenje osjećaja šta je loše, a šta dobro, šta je mahana, a šta vrlina. Ne mogu i ne želim vjerovati, zato što znam da nije istina, da među nama nema boljih, pametnijih, iskrenijih, sposobnijih i dostojnijih. S druge strane, doista bi bilo besramno pretenciozno za izgled i stanje političke scene kriviti samo one koji se već preko dvadeset godina smjenjuju u glavnim i sporednim ulogama.

Naime, oni, ustvari, nisu ništa osvojili, nego smo im mi to dali. Ne treba puno pameti da se izvede zaključak da su za ovakvo stanje krivi i odgovorni i oni koji svojim nebiranjem, ustvari, biraju, a šutnjom, povlačenjem i neangažiranjem prave prostor nedostojnima.

Drugim riječima, znate, nisam siguran koliko smo svi mi ovdje doista, žrtve. Ljudi koji trpe i ne bune se, koji ne biraju nego puštaju da im odaberu, koji se ne protive nego se slažu... nisu žrtve, nego saučesnici.

Šta je „probosanska politika”?

Radiosarajevo.ba: Kako vidite bh. političku scenu? Šta je uzrok ovog našeg ovakvog stanja? Gdje je u svemu tome ono što se zove probosanskom politikom?

KUKAVICA: Ne znam doista, šta bi trebala biti ta „probosanska politika”. Ne mislim, naime, znam da nije dovoljno reći „mi smo za Bosnu i Hercegovinu” i da to bude to, a uglavnom se na to svodi.

Politički sistem u ovoj zemlji je metafora nepostojanja sistema, njegove institucije su paradigma sporosti, pokvarenosti i nefunkcionalnosti, a najodgovorniji ljudi za rješavanje problema su, ustvari, inicijatori, nosioci i korisnici stanja i situacije. U takvoj sredini sasvim je normalno da ljudi s kriminalnim dosjeima, neupitnom moralnom nepodobnošću i nedvojbenom nestručnošću raspolažu stotinama miliona budžetskih sredstava, da pravomoćno osuđeni za genocid i zločine protiv čovječnosti budu pušteni na slobodu. A da odgovara samo čovjek koji je „ukrao“ tri metra drva da mu se djeca ne porazboljevaju jer ih nema ko liječiti.

Sve to omogućio je sistem u kojem su sva prava uzeta iz ruku ljudi i stavljena u ruke drumskih razbojnika, seoskih bandita, lopova i pljačkaša sakrivenih iza likova nacionalnih komesara, ali i u vidu zloglasnih „otuđenih centara moći“ nekadašnjih „sivih eminencija“ koje, zanimljivo, niko više i ne spomije.

Stanje i situacija u ovoj zemlji u svakom smislu i segmentu jesu slika diktature manjine nad većinom, zaštita vlastitih i stranačkih interesa i prioriteta iznad općih državnih, pa i nacionalnih, urušavanje, kriminogeno, koruptivno djelovanje, partitokracija, postojanje političkih opcija koje su same sebi svrha.

Radiosarajevo.ba: Šta je cilj?

KUKAVICA: Još uvijek nisam siguran je li uništavanje svega što je iole bilo dobro u Bosni i Hercegovini – od obrazovanja do zdravstva – bio rezultat osmišljene i sistemski sponzorirane prakse ili je, pak, dio nekontrolirane stihije kojoj su kumovali rođaci i stranački podobnici?!

Ako je dio sistemske kampanje onda to napose, doista potvrđuje najcrnje pomisli o povodima i prirodi raspada Jugoslavije... No, ako je dio stihije onda je realno upitati: Zašto je niko do sada nije ni pokušao zaustaviti?

Da ima imalo istine u svim do sada rečenim tvrdnjama o uspješnosti uprave, zakonitosti imenovanja, legalitetu i legitimitetu imenovanih i postavljenih, razmatranje rada bilo koje ustanove bilo bi dočekano sa olakšanjem, sa radošću, sa nadom da će zvanična institucija potvrditi tu istinu. Umjesto toga utvrđivanje istine ovdje se doživljava kao prijetnja, opasnost, vrijeđanje. Sve bi bilo lakše da je ovdje riječ o istini ustvari, da je ovdje išta utemeljeno u istini. Ili makar, medicini... Da je riječ o istini ili makar, medicini, vitalni interes bio bi uvijek ispred nacionalnog. No, ovdje nema ni trunke pristojnosti, a kamoli istine.

Normalno je to u zemlji kojom vladaju samopromovirani lideri bez ikakvih hvalevrijednih, a kamoli liderskih osobina, političari bez ikakvih, a kamoli respektabilnih biografija, zastupnici i poslanici u kojoj odlazak u bolnicu nije stvar bola i lijeka, oboljenja i liječenja, ozdravljenja i kvalitetnijeg življenja nego – kako to neko reče – pitanje političke odluke... Čak, više od toga, pitanje života i smrti o čemu odlučuju nepozvani i nedostojni.“

Radiosarajevo.ba: Kako vidite bosansko društvo danas i šta je to što nas ponajviše ugrožava? Ko ili što je najveća prijetnja Bosni?

KUKAVICA: Neznanje i nezainteresiranost su najveće prijetnje. Odmah za njima slijede nespremnost za promjene i volja za osobnim angažmanom i učešćem u tim promjenama. Možda ima još nešto ali to je manje bitno...

Bosna i Hercegovina je pretpolitičko društvo, kakva su na Zapadu bila s kraja 19. i početka 20. stoljeća, koje u najvećoj mjeri karakterizira nepostojanje dovoljno glasne i dovoljno motivirane političko-intelektualne elite, stanovništvo sa snažnim „štokholmskim sindromom“ zavijeno u „spiralu šutnje“ i posvemašnji primitivizam i prostačenje, nego i u začaranom krugu nepostojanja inventivnog načina da se u krizi izazove kriza.

U tom šejtanskom kolu etnonacionalističke autosubjektivizacije dogovorenim i ne-dogovorenim igrama i igrokazima lahko održavaju ravnotežu straha, dok stanovništvo Bosne i Hercegovine polahko tone u cijeli niz paranoja, pojedinačnih, skupnih i kolektivnih, od one „da se ne može ništa učiniti“, preko one „da su svi isti“, do onih koje govore u prilog namjerno i namjenski konstruiranoj i plasiranoj tvrdnji „da je etnonacionalistički narativ prejak da postoji bilo kakva šansa da dođe do njegove smjene osim izvanjskom intervencijom ili intervencijom više sile!“.

Naravno, ništa od toga nije istina. Sve to pojedinačno i zajedno, s jedne strane, onemogućava stvaranje kritične mase – „mnoštva“ – koje bi steklo dovoljno široku i duboku javnu potporu, a potom i izazivanje krize u krizi koja bi zahvaljujući (nekom) „okidaču“ ukazalo na dovoljnu akumuliranost anomalija i, konačno, uzrokovalo smjenu paradigmi.

Bit ću vjerovatno grub pa se unaprijed izvinjavam, ali, po meni, nije normalno, graniči se sa zdravim razumom ne zanimati se za stanje zemlje u kojoj živite, ne izaći ili ne izlaziti na izbore, ne glasati, a  potom se žaliti kako nam je loše i kako niko ne čini ništa da nam bude bolje.

Do nas je

Radiosarajevo.ba: Šta očekujete od ovih izbora, ako ih bude?

KUKAVICA: Boga mi, ništa. Postoji li, doista, iko ozbiljan ko vjeruje da se vlasti koja nije u stanju da se formira, sistemu koji ni do sada nije funkcionirao i nema izgleda, jednostavno ne može profunkcionirati, može i smije povjeriti bilo šta. I uopće više nije riječ o političarima – njima je dobro dok god im se ne diraju „javne nabavke“; nije riječ ni o funkcionerima – njima je dobro dok im se ne diraju njihove funkcije; nije riječ ni o ljudima - njih odavno nije briga nizašta.

Ponavljam se već, ali doista, problem je u sistemu koji je omogućio ovu agoniju: nakaradno postavljenom, nerazumljivom i do besmisla kompliciranom, zamišljenom kao minimumu međusobnog uvažavanja i kontroliranja, a prihvaćenom kao „sveto slovo” vječitog „vrzinog kola” u kojem nikada ništa ne može profunkcionirati; sistemu u kojem svi mogu uvjetovati - ucjenjivati svakoga, svi mogu blokirati sve, svi imati izgovore za bilo koji i bilo kako bezobrazan i bezočan potez da se ništa ne promijeni i u kojem je gotovo nemoguće bilo šta učiniti da bilo šta krene nabolje.

To je sistem koji ne samo da je omogućio nego je i osigurao neprestano i opetovano repriziranje „igara prijestolja“ koje se nikada nisu i neće igrati za opće dobro, nego isključivo za vlastito, stranačko, malo i privatno dobro.

Za to vrijeme, građani ove zemlje spremaju se da pogledaju reprizu prošle sezone, a potom i novu sezonu „igara gladi“.

Teško je zamisliti paradoksalniju - i normalniju - situaciju u kojoj je građane jedne zemlje potrebno štititi od njihove vlasti. Takvo što zamislivo je samo u okupacijskim sistemima, diktaturama i huntama.

U Bosni i Hercegovini je spisak onih od kojih je građanima potrebna zaštita neuporedivo širi nego u spomenutim nametnutim sistemima vlasti jer ovdje nikada do kraja nije razriješeno ko je, doista, vlast, kako se do nje dolazi, ko je, a ko nije opozicija i čemu je i kome, doista, opozicija, šta je vladin, a šta nevladin sektor, ko vedri, a ko oblači ispod neba?

Kome se, uopće, u ovoj državi obratiti za zaštitu od bilo koga i bilo čega, od uličnog razbojništva do revizorskog maltretiranja, kad nam je najpotrebnija zaštita od države?

Nije do njih. Do nas je.

Radiosarajevo.ba: Je li ideja Bosne nešto što nas može okupiti oko "zajedničke riječi "?

KUKAVICA: Nažalost, u ovakvom odnosu snaga pozicije i opozicije, nije. Pozicija je jaka, a opozicija ne postoji, negdje de facto, a negdje de facto de facto.

Bosna i Hercegovina iznimno (loše) je administrativno organizirana, podijeljena i raslojena zemlja (država), u toj mjeri da se čini da joj je namjenjeno da nikada i nikako ne profunkcionira.

Temeljeći društveno uređenje, suverenitet i integritet države u (tro)nacionalno načelo, politički sistem i sistem donošenja odluka u „dogovor naroda“, nezamislivo neodrživ i potencijalno vrlo ograničen, svakovrsnim zloupotrebama otvoren sistem, kreirano je ozračje u kojem je bilo iznimno lahko ostvariti politički, ekonomski, socijalni i svaki drugi status quo koji će postati jedna od temeljnih odrednica višedecenijskog stanja.

Pritom, u takvom sistemu svakom narodu na raspolaganju stoji cijeli niz administrativnih instrumenata za sprječavanje provedbe bilo koje – svake – smislene, a kamoli, pozitivne i napretku usmjerene odluke, koja se ne svidi bilo kojoj interesnoj skupini u međuvremenu formirane radi ostvarenja vlastitih, uglavnom materijalnih interesa.

Cijeli taj nefunkcionalni i latentno koruptivni sistem još gorim učinila je redukcija narodnih/nacionalnih interesa na tri respektivne autosubjektivizacije, političke stranke, partije, zajednice, a i njih na tri institucionalizirane persone ili personalizirane institucije u vidu partijskih prvaka i njihovog najbližeg kruga saradnika, radije sljedbenika, koji će uz male personalne i nominalne izmjene zadrža(va)ti vlast u zemlji koristeći se svim raspoloživim sredstvima. Dakle, bosanskohercegovačka društveno politička paradigma temelji se na zajedničkom interesu svih političkih subjekata (stranaka, partija, saveza) u čemu prednjače etnonacionalne stranke koje su „državu“ reducirale na „stranku“, stranku na interesnu skupinu, a interesnu skupinu na pojedinca. 

Radiosarajevo.ba: Gdje vidite rješenje?

KUKAVICA:

Upravo postojanje tolikog broja negativnosti, nepopunjenih praznina, ideološkog praznog hoda, veliki broj zabrana i uskraćenosti, nedosljednosti u političkom, administrativnom, ekonomskom i svakom drugom obliku djelovanja države ukazuje na otvoren i slobodan prostor koji je moguće aktivno i učinkovito iskoristiti u smislu pokretanja inicijative za promjenu političke, društvene, socijalne, ekonomske.

Državotvorne paradigme Bosne i Hercegovine po modelu političkog uređenja republike, sa modernom administrativno-regionalnom organizacijom, pristojnim institucijama koje ne vrijeđaju zdrav razum ni inteligenciju nijednog stanovnika zemlje bez obzira na nacionalnu ili nenacionalnu pripadnost, te početak ponovne izgradnje društva u koje će prije svih građani ove zemlje imati povjerenja, a potom se i upredstaviti kao pouzdan partner međunarodnim organizacijama i institucijama, ozbiljnim investitorima i njihovim investicijama, protoku ljudi, ideja i novca, a u cilju reformiranja bosanskohercegovačkog društva u otvoreno, civilno, civilizirano, kulturno i pristojno društvo zasnovano na općeprihvaćenim civilizacijskim normama koje slove kao europske vrijednosti.

Tek redefiniranjem naslijeđenog i definiranjem potpuno novog pojmovnika temeljem vrijednosti na kojima insistira napredna građanska intelektualna elita – prije svih na obrazovanju i kulturi kao temeljnim odrednicama neke nove pozitivne kolektivne identifikacije – bilo bi moguće očekivati pojavu novih ideja koje se, ni objektivno ni subjektivno, ne mogu poroditi u postojećim nametnutim i samozadatim i okvirima.

Ideja „Europe“ nudi nenabrojivo mnoštvo mogućnosti drukčijeg promišljanja Bosne i Hercegovine ne samo u doglednoj budućnosti, nego i u sadašnjosti i to ne samo temeljem vrijednosti koje skrbi: svijesti o individuumu kao osnovnoj ćeliji društva, te slobodnim duhom pojedinca, pluralizmom perspektiva, demokratijom i tolerancijom, širenjem kruga inkluzije (kruga ljudi sa kojima se dijeli i množi zajedničko „mi“), kulturom ljudskih prava temeljem učenja o prirodnom zakonu, te historijskom svijesti i etičkim vrijednostima umjetnosti i kulture, nego i, za naše uvjete možda važnije i znakovitije, novim pojmovnikom jer je postojećim jednostavno nemoguće izraziti nove ideje.

Perspektiva BiH bi se, u najkraćem, mogla svesti na višestupanjski plan politika izraženih kao:

1. Hrabrost, vizija i politika za budućnost,
2. Europeizacija nasuprot provincijalizacije, populizma i ekstremne (diktatorske) politizacije,
3. Stručnost naspram klijentelizma, konformizma i konzumerizma,
4. Europski standardi ovdje... umjesto naših mladih tamo.

Za provođenje ovih politika nužna je nova elita - istinski nacionalno, patriotski, demokratski, za promjene zainteresirana skupina akademskih radnika, politički angažiranih književnika, umjetnika, kulturnih pregalaca... ne intelektualaca nego inteligencije.