Edin Urjan Kukavica: Kupovina mira za 5,5 miliona KM

Jučer je na žurnoj sjednici Vlada Federacije Bosne i Hercegovine donijela žurnu odluku da iz sredstava koja su prikupili od nas povećanju izdvajanja za boračku populaciju u iznosu od 1,5 posto, odnosno, u ukupnom iznosu od nekih 5,5 miliona bosanskih maraka koje će biti raspodijeljene boračkim udruženjima i... netragom nestati kao i svi oni milioni koji su se i do sada izdvajali „za te svrhe“.

Piše: Edin Urjan Kukavica

Drugim riječima, onima koje svi razumijemo, borci i ostali koji su do sada primali neku nadoknadu na svakih 100 maraka koje su već primali dobit će još po 1,5 marku odnosno, na svakih 1.000 po 10,5 maraka... koje primaoci neće – ili, gotovo da neće – ni osjetiti.

Kako Rumuni, a kako mi

Trećim riječima koje isto tako, svi razumijemo, Vlada je sa tih 5,5 miliona maraka kupila mir, odanost i ako zatreba poslušnost druge, najbrojnije i možda trenutno najpotrebnije glasačke kategorije spremajući ih za oktobar, a možda i za neki drugi datum u međuvremenu ako se ukaže potreba da se stane uz Vladu, da se kaže kako Vlada podržava boračku populaciju a boračka populacija podržava Vladu, da oni koji su na spiskovima (čija je sadržina zaštićena Zakonom o zaštiti ličnih podataka) ako zatreba zaprijete onima čija imena nisu ni na kakvim spiskovima osim možda na onim „crnim“, ali kažu da kod nas takvih spiskova nema.

Ako treba još pojašnjenja, Vlada je novcem nasilu otetim od nas različitim fiskalnim i parafiskalnim izmišljotinama zaprijetila svima kojima bi naumpalo da se bude protiv Vlade i usput nagovijestila rezultate slijedećih izbora ako sve bude kako treba: ako glasaju oni koji su i dosad glasali i naročito ako ne glasaju oni koji ni do sada nisu glasali, odnosno, ako apstinenti tu nedjelju odluče provesti uz televizor, u šetnji gradskim šetnicama ili, pak, otići na izlet i svojoj djeci priuštiti jedan lijep dan umjesto lijepe budućnosti. Usput bi mogli svojim mališanim objasniti svoj doprinos „jučerašnjoj“ akciji sakupljanja novaca za liječenje njihovog druga iz razreda, zašto one čike sjede pred šatorima u parkovima i zašto nisu mogli u Mostar ili Tuzlu...

No, apstinente (gle, postoji i politički korektan naziv za one koje ništa od ovoga ne zanima) ne zanimaju izbori: oni „znaju“ da njihov glas ništa ne može promijeniti, oni „znaju“ da je ionako sve već dogovoreno i namješteno, oni ionako nemaju za koga glasati jer „svi su isti“... Oni čak, tačno znaju koji će resori pripasti kojoj stranki i ko će personalno zauzeti koje mjesto nakon izbora. Zato ih ne zanimaju izbori – i po tome se ni po čemu ne razlikuju od tvrdih i pouzdanih, uvijek odanih i sigurnih glasača – jer „znaju“ da nema izbora, a nijedni ni drugi ne znaju da će sutra ili prekosutra jedino moći birati hoće li njegovati prednjicu ili zadnjicu nekog Nijemca, Danca ili Šveđanina koji nikada nisu znali imena makar tri ministra u svim vladama koje su se promijenile u njihovim zemljama za njihovih života. Ali su znali da će im ti bezimeni ministri osigurati njegovatelje iz zemlje u kojoj i djeca znaju kako se ministri zovu... naročito onih za čije su resore njihovi roditelji ili ona lično „vezani“.

Ostatak teksta pročitajte na ovom linku.