Kukavica: Mrzimo, lažemo, krademo, varamo, a onda to namećemo kao Božiju Volju

Duhovnost ne nudi nego, osigurava mir, kaže nam Edin Urjan Kukavica književnik, kulturni radnik, publicista i kolumnista, ali prvak rifai'jskog tarikata u BiH i šejhnakšibendijskog tarikata Edin Urjan Kukavica. 

Kukavica nije od onih koji svoju duhovnost čuvaju bježeći od problema i turobne stvarnosti, već se poput svojevrsnog Selimovićevog Ahmeda Nurudina sa istom suočava, u potrazi za rješenjima i boljim, pravednijim, mirnijim i sretnijim životom u našoj domovini.

U razgovoru za Radiosarajevo.ba, kojeg objavljujemo u dva dijela, Edin Urajn Kukavica bez ustezanja govori o toj stvarnosti, odnosno politikama i političkim strankama, njihovim liderima i njihovim bolesnim sujetama i gramzivosti, našim prvacima, vjerskim zajednicama, licemjerju, zloupotrebama vjere, potrebi za revolucijom i boljom Bosnom i Hercegovinom.

Odgovara i na pitanje je li pandemija koronavirusa Božja kazna, teorija zavjere ili pak pouka da razmislimo o svijetu u kakvom živimo i načinu kako živimo. 

Razgovarao: Faruk Vele

Sve su zgadili

Radiosarajevo.ba: Gospodine Kukavica, kako vidite prilike u Bosni i Hercegovini danas?

KUKAVICA: Društvena zbilja u Bosni i Hercegovini surovo je razapeta između posljedica niza nesretnih okolnosti, nezavršenih historijskih događaja iz prve polovine i neriješenih nacionalnih pitanja i odnosa iz druge polovine 20. stoljeća, osobnih frustracija i materijalne pohlepe političkih ličnosti koje na svim razinama vode institucije države od kojih su dva izvršili agresiju na našu zemlju: unutarnju protiv njenog teritorijalnog integriteta, a izvanjsku protiv njenog suvereniteta, što se legaliziralo i legitimiralo – i nastavilo – Dejtonskim sporazumom i Ustavom BiH prema kojemu je sasvim normalno da članovi Predsjedništva ove zemlje svoju pohlepu zadovoljavaju platom i pljačkom u ovoj zemlji, a glasaju za predsjednike susjednih zemalja...

Foto: Dž. K. / Radiosarajevo.ba: Edin Urjan Kukavica

Treća „strana“ u ovoj shizofrenoj situaciji snašla se samo na individualnoj i eventualno stranačkoj razini, potpuno se uklapajući u uspostavljene narative, političke, etničke, nemoralne nalazeći u djelovanju drugih opravdanje za vlastite manjkavosti i propuste. Gora od svega toga je činjenica da je iznimno malo razloga za vjerovanje da će se bilo šta u skorije vrijeme promijeniti...

Slika pervertirane stvarnosti u kojoj se dvojica koji se decenijama dogovaraju da se ništa ne mogu dogovoriti stavljaju potpis na dogovor o Mostaru zasigurno je najbolja metafora i društva, i demokratije, i dogledne budućnosti...

No, rečeno više govori o nama nego o „njima“... Sve to odražava se štaviše, preslikava na individualnu ravan i gotovo da nema čovjeka koji nije zarobljenik misli o nelijepoj izvjesnosti i ništa ljepšoj neizvjesnosti vlastitoga stanja ukoliko ostane ovdje – što je sve izglednije jer se čini da zadugo nigdje nećemo biti dobrodošli – i sve se stapa u sliku beznađa i besmisla. Ljudi – svaki čovjek za sebe – zadovoljavaju samo potrebe i sve više traže utjehu... Sreći su se odavno prestali nadati.

Radiosarajevo.ba: Jednom prilikom ste kazali da "trebamo revoluciju ", jer smo "sve zgadili ". Šta je, po Vama, ponajviše 'zgađeno' i šta bi trebala donijeti 'revolucija'?

KUKAVICA: Nisu samo zgadili nego ljude oneraspoložili da žive... Revolucije su neupitno, karakterizirane takvim ili ne... u različitim formama, trajanjima i sa različitim ideološkim i motivacionim zaleđima, česta – i nerijetko korisna – pojava u historiji ljudskog roda i civilizacije.

Nedvojbeno, imale su i jednako raznolike ishode i rezultate koji su uključivali i velike promjene u politici, političkim sistemima, uređenjima, socijalnim okruženjima, kulturi, privredi i ekonomiji... utječući na sve ostale oblasti, domene i segmente ljudskog življenja.

Naša zemlja je odavno, a u zadnjih jedanaest godina zadugo bespovratno, obesmislila čak i onu zloglasnu formulaciju „zarobljene države“... Slažem se, nije bolje ni u regionu, ali sve to što zemlje iz okruženja imaju po jedno, mi imamo najmanje troje. Teritorijalno je pocijepana i loše „zašivena“, administrativno obesmišljena, svim pošastima suvremene politike, od korupcije preko nepotizma do krajnje i najekstremnije nepravde, izjedena do srži...

Ona više ne da nije država nego je privatno preduzeće, porodična firma u kojoj je sve podređeno samo jednoj ideologiji – materijalnom interesu!

Tek sa ovakvom identifikacijom „ideologije“ – a to je moguće temeljem jednostavnog uvida u postupke iza javne i popularne slike političkog establišmenta radije vlasnika vlasti u Bosni i Hercegovini, moguće je identificirati i krivce za loše i sve gore stanje u svakom segmentu življenja. Pritom, treba izbjeći zamku... Ovdje nije riječ čak ni o etnonacionalizmu...

Ovi ljudi su čak i tu zloćudu ideologiju – koja nikada nikome nije donijela ništa dobro, naprotiv, na kraju je „pojela“ čak i svoju djecu – stavili u funkciju „ideologije“ ultimativnog ovladavanja i raspolaganja svim javnim resursima po svaku cijenu – uzurpiranjem državne vlasti, javne imovine (preduzeća), javnog sektora (radnih mjesta).

Upravo zbog svega toga, u silnoj smo potrebi za revolucijom, ali u klasičnom, naučenom i instinktivnom smislu, nego potpuno drukčijom, transformacijskom, demokratizacijskom... revolucijom koja će uvesti red umjesto nereda, institucionalizirati pristojnost umjesto birokratiziranosti i legitimizirati kriterij kompetentnosti umjesto podobnosti.

Revolucijom koja podrazumijeva makar utoliko da se (r)evoluira iz jednog načina razmišljanja u drugi, iz jednog načina djelovanja u druge, iz jednog u drugi koncept i kontekst i sa jednog sistema na drugi, ako Bog da, bolji i pravedniji koji će liberalizirati mogućnost pojave i pojavu novog svjetonazora i omogućiti progres u svakom smislu i segmentu društva

Šta Bog želi?

Radiosarajevo.ba: Kako gledate na  iskustvo pandemije koronavirusa? Pojedini ga vide kao Božju kaznu, drugi kao teoriju zavjere, treći su uplašeni za zdravlje i budućnost svojih najmilijih. Kako biste Vi opisali to iskustvo i šta je, zapravo, ono čemu svjedočimo?

KUKAVICA: Svaka kriza je svojevrsna poplava koja sobom donese i iz zemlji iznese ono što je loše pričvršćeno, plitko zakopano, postavljeno na lošim ili nikakvim temeljima... Kod nas je kriza permanentno stanje i toliko toga gotovo svakodnevno iziđe na površinu da je teško i registrirati brojne anomalije, a kamoli na njih reagirati. Gotovo da nema dana bez skandala i sedmice bez afere pa nas je teško impresionirati.

Ponovit ću nešto što sam već govorio: ekstremno sam nepovjerljiv prema ljudima koji preslobodno tumače Božiju volju i koji ,po bilo kojem osnovu, tvrde da znaju šta Bog želi i čini. Nekako se uvijek ispostavi da „Bog želi upravo ono što oni čine“, a to što čine oni koji tvrde da znaju šta Bog želi, po pravilu nije ništa dobro. To nas je pojednostavljeno poimanje Boga i pozivanje na Njega Uzvišenog bez stvarnog vjerovanja, dovelo u situaciju da se međusobno mrzimo, da smo agresivni, nepristojni, skloni nasilju... da lažemo, krademo, varamo, da vlastito neznanje, nevjerovanje, nemoć namećemo drugima kao Božiju Volju… da jedni drugima prijetimo Bogom i Božjom kaznom, nadmećući se u zlu, umjesto nadmetanja u dobru, da nadvladavamo jedni druge silom, ognjem i mačem… čvrsto ubijeđeni da je Bog samo Jedan i da nas je On, Uzvišen je On! sve stvorio istima.

Isto tako znam da Bog, Uzvišeni žestoko kažnjava i da Njemu, Uzvišenom, nikakav problem nije uništiti sve svjetove (ne samo ovaj naš mali) i ponovo ih stvoriti... U duhovnoj tradiciji kojoj pripadam prenosi se da je Bog, Uzvišeni, Njegovom Poslaniku (mir neka je s njim i njegovima) obećao da ovaj svijet / ummet neće uništavati pošastima kojima je kažnjavao narode prethodnih poslanika (mir neka je s njima), ali da će slati opomene i upozorenja.

Bog, Uzvišeni nije prestao biti univerzalna, ultimativna Sila koja određuje sudbinu svijeta, od nevidljivoga do vidljivoga? Bog je stvorio sve, bez Njegovoga znanja se ne događa ništa; nešto od onoga što se događa trebalo bi nam poslužiti kao opomena, a nešto kao iskušenje. I, zbilja, šta nas sprječava da globalnu prijetnju shvatimo kao upozorenje, opomenu, poziv na buđenje kojim nam Univerzalna Sila „kazuje“ da put kojim idemo kao civilizacija, kao čovječanstvo, kao ljudi nije dobar? No, ljudi više vole stvari vidjeti onako kako njima odgovara.

Pogledajte naprimjer, koliko je ljudi koji su zadovoljni ili nezadovoljni Božanskim učešćem u njihovim životima nego, svojim vlastitim doprinosom u svom vlastitom životu.

Pogledajte koliko nas (ne)svijest o Bogu odvodi od nas samih i koliko smo skloni ne imati razumijevanje, ljubav, empatiju i samilost... kako i koliko ustvari, „Boga zloupotrebljavamo” u neke privatne, male, površne interese pritom, ne čineći ništa da se „Bogu umilimo”.Duhovna tradicija nalaže čovjeku čovjeka da čini drugima ono što želi sebi, da ne najbolje davanje samo kad se daje ono što i nama nedostaje jer, samo ono što damo doista ostaje nama.

Žrtve i saučesnici?

Radiosarajevo.ba: Kako komentirate to da su, evo,  i u vrijeme kada se suočavamo sa pandemijom i krizom čije razmjere uopće ne možemo sagledati, neki našli vremena i kuraži da kradu narodni novac. Iako će sudovi, naravno, reći svoje, činjenica jednog profiterskog duha je više nego jasna? Koliko je to porazno za naše društvo?

KUKAVICA: Ne mislim da se iko iznenadio onim što se događalo u vrijeme s početka pandemije. Svi smo to očekivali možda čak i u većoj mjeri nego što smo to saznali.

Foto: Dž. K. / Radiosarajevo.ba: Edin Urjan Kukavica

Sve ove stranke, partije, zajednice imaju takozvani, sud časti. Jeste li ikada čuli da je ikada ijedan od tih sudova zasjedao?

Hoćemo li ikada čuti da je neka stranka ili partija onako, od sebe, pokrenula makar internu istragu protiv svojih nezajažljivih članova koji kaljaju obraz i stranki/partiji i njenim poštenim članovima? Zašto pošteni - ima takvih po strankama i partijama - pristaju na izjednačavanje sa pokvarenim? Treba li i njih podsjetiti da oni koji se slažu sa nepravdom više nisu žrtve nego saučesnici? Da postoji i trun elementarne volje da se situacija u zemlji izmijeni, stranke/partije bi to pokazale čišćenjem u svojim vlastitim redovima: uklanjanjem likova koji kaljaju obraz - i to ne samo svoj - nego svih članova predmetne stranke/partije vlastitom moralnom i svakom drugom nečistoćom.

Jeste li ikada čuli za imenovanje, postavljenje, napredovanje nekog političara za kojega se zna da nema nekoliko stanova pravilno raspoređenih po najbližoj i najpovjerljivijoj rodbini, apartman ili vikendicu na nekoj od atraktivnih i popularnih planina; nekoga ko na prethodnim pozicijama nije privatizirao pola općine ili kantona, čiji se dosadašnji profesionalni i politički angažman ne opisuje krivičnim prijavama, koji ne lupa gluposti koje više nikome nisu smiješne...

Zašto sve mora podsjećati na cirkusko-estradnu predstavu koja nikome zdrave pameti ne može biti dovoljan pokazatelj da će se bilo šta ovdje u skorije vrijeme promijeniti na bolje? Kakav je to uopće, zakon po kojemu čovjek sa krivičnom sumnjom, prijavom, optužnicom, presudom(!) može biti postavljen na bilo kakvu poziciju, a kamoli onu na kojoj se odlučuje o desetinama i stotinama miliona našeg novca? Zašto niko ne insistira na promjeni tog i tih zakona?

Čemu, onda, doista, izbori i glasanje za i glasanje protiv nekih ljudi ako im njihove stranke/partije ipak pronađu neka, makar kompenzaciona, mjesta ako ne već kakvo bolje - direktorsko - uhljebljenje, uprkos volji glasača koji su ih proglasili nepodobnim i neprihvatljivim?

Imamo li mi, Bosanci i Hercegovci - Bošnjaci, Srbi i Hrvati - ijednog političara koji nije zloupotrijebio, pronevjerio, falsificirao, iskoristio, snašao se(!?), čija biografija u posljednjih dvadesetak godina nije praktično tumačenje Krivičnog zakona? Imamo li ijedan politički subjekt koji insistira upravo na takvim ljudima i tim vrijednostima ili, makar, snage unutar političkih subjekata koje se zalažu, promoviraju i bore za insistiranje na ljudima koji svoj moralni, ljudski i politički integritet ne žele prokockati zbog prolaznog i privremenog?