Kukavica: Kako preživjeti nacionalističku opasnost i religijski kič

Bosna i Hercegovina ne može još dugo živjeti nacionalističku opasnost. Štaviše, malo je izvjesno da je uopće može preživjeti upravo zbog ekskluzivističke prirode nacionalizma.

Vladavina naroda izdignuta iznad vladavine zakona napravila je rane u svakom domenu života u našoj zemlji, ali su one najbolnije – i najteže iscjeljive – u demografiji, ekonomiji i politici, bilo kojim hijerarhijskim slijedom.

Piše: Edin Urjan Kukavica

Trending

Građani Vogošće na ulicama: I večeras održali protest, a evo šta traže

Bez "ljepila" građanštine i građanskog, Bosna i Hercegovina će se raspasti.

Nacionalizam u Bosni i Hercegovini nije pao "iz vedra neba"; to su preživjeli relikti iz ne tako davne, a opet, vrlo davne prošlosti, produžeci i nastavci ideologija i koji su izgubili Drugi svjetski i izazvali ratove u Jugoslaviji podržanim oportunističkim ali, jednako reliktnim funkcionerima, apartčicima i naviklim na ugodu, toplinu budžeta i administrarnog "bavljenja politikom". Riječ je o pravom bastionu, utvrdi konformizma, utilitarizma i oportunizma kojima je nacionalizam laboratorijski idealna životna sredina.

U biti, na razini ideje – još je rano govoriti o ideologijama – riječ je o sukobu između retrogradnih, ekskluzivističkih i hegemonijskih tendencija, s jedne, i inkluzivističkih, suvremeni(ji)h i otvoreni(ji)h – i utopističkih – zamisli o mogućnosti postojanja svijeta / zemlje bez granica među ljudima i idejama.

Sirova moć

Na nešto prizemnijoj razini, riječ je jednostavno o nekontroliranom (o)bogaćenju, zaštiti stečene imovine od ispitivanja i utvrđivanja njenog porijekla te, ostvarivanju i zadržavanju pozicije za dalje – jednako nekontrolirano i od svake vrste odgovornosti zaštićeno gomilanje kapitala (čitaj: novca bez utvrdivog porijekla) čiji je jedini smisao akumuliranje i egzekucija sirove moći.

Nema tu, niti može biti, ni govora o bilo kakvom političkom, administrativnom ni teritorijalnom unitarizmu protiv kojega se navodno, bore nosioci etnonacionalističke propagande i politike, naprosto stoga što su rješenja iz Općeg okvirnog mirovnog sporazuma Bosnu i Hercegovinu učinila vjerovatno, najdecentraliziranijom zemljom na svijetu sa tako jakim (čitaj: brojnim i zaštićenim) birokratsko-administrativnim aparatom (koji je i osnov glasačke populacije/mašinerije) da je doista teško domisliti način da se tom „otuđenom“ odnosno, politiziranom i instrumentaliziranom centru, oduzme moć da periodično ali redovno, glasaju za vlastiti opstanak, egzistenciju i komoditet.

Dogovorena neprijateljstva

Svejednako, nema tu doista, ni stvarnog nesporazuma, a kamoli neprijateljstva između etnonacionalističkih političkih subjekata, kao što nema nikakve stvarne ugroženosti jednih od drugih, trećih.

U svim pitanjima bitnim za njihove osobne, stranačke i druge interese dogovore se jednako beskrupulozno brzo kao što se navodno posvađaju svaki put kad situacija počne podsjećati na normalnu, ili se približe neki izbori.

Intenzitet, sirovost, primitivizam i atavizam prisutni u javnom, politič(arsk)om narativu najbolji su pokazatelj važnosti, značaja i značenja ovih nada svim prethodnim izborima koji su se ikada održali nakon referenduma o neovisnosti Bosne i Hercegovine.

Štaviše, referendum iz 1992. i izbori 2022. usporedivi su i identifikabilni po važnosti u respektivnom historijskom vremenu i trenutku. Ono po čemu ne bismo željeli porediti dva historijska događaja je činjenica da je prvi pratila agresija, rat i genocid.

Osim toga, (međunacionalna) napetost, sukobi i rat, njima su prirodno stanje te, stoga, ne treba se čuditi kontinuiranoj krizi u našoj zemlji, stalnoj napetosti na rubu sukoba i prijetnjama ratom.

S druge strane, budući da se buđenje nacionalne svijesti i pojava nacionaliz(a)ma u Europi podudara sa pojavom promjenom u vlasničkim odnosima i kapitalizmom, svejednako ne treba čuditi da se i u Bosni i Hercegovini pojava nacionalizma podudara s primarnom akumulacijom kapitala, njegovo jačanje sa "prijetnjom" ili sumnjom na postojanje mogućnosti inicijative za utvrđivanjem njegovoga porijekla, a da bi njegov kraj mogao biti jednako krvav kao i njegov početak – bilo da je riječ o ratu kao ultimativnom prekidu svih odnosa ili pak, socijalnom (r)evolucijom.

Da, po ko zna koji put, još jednom raščistimo jasno, poznato i očigledno: nijedan međusobni sukob nacionalizama nije stvaran, osim ratnog ali, i taj je – zahvaljujući prilagođavanju i žrtvovanju svega i svakoga zarad vlastitog cilja u velikoj mjeri, eutaniziran i relativiziran (zlo)upotrebom čak i (od) onih koji su bili na "pravoj strani" i borili se za "pravu stvar" pa i, a to pada najteže, manipuliranjem žrtvama i (njihovim) preživjelim.

Jednooki vodiči slijepaca

Religijske zajednice u smislu organiziracija vjerskih službenika kao i u laičkom dijelu, oslobođene represije pod kojom su u velikoj ali, ne apsolutnoj mjeri, djelovale u prethodnom režimu, pojavljuju se kao lučnonoše (u doslovnom značenju pojma) buđenja i usmjeravanja nacionalne svijesti, na razini isključivosti identificiraju pripadnost religijskoj i političkoj zajednici, štaviše, prilagođavaju vjerska, etička, moralna načela dnevnoj politici opravdavajući male grijeh(ov)e zarad – ne viših i uzvišenijih nego – većih ciljeva, odnosno, rade tačno ono i djeluju tačno onako kako nipošto ne bi smjele: definiraju i uvjetuju dobrobit etnija vlastitom dobrobiti.

U takvoj sredini i okruženju prostor za obmane, opsjene i zloćude privide koji samo doprinose dubini uvjerenosti u ispravnost vlastitog – ustvari, stranačkog – mišljenja i stava je ogroman, gotovo nesaglediv, sa teško predvidivim pravcima razvoja situacije koju politički moćnici – na rubu da i sami povjeruju u vlastite neistine – koriste funkcionirajući kao jednooki vodiči kolone slijepaca. Isto vrijedi i za politički i za religijski kontekst.

Stoga, očekivana i sasvim normalna je pojava religijskog kiča i šunda u vidu naprimjer, opskurnih, samoproglašenih, „jednookih“ društvenih i političkih pojava poput alternativnih social network-propovjednika sa stotinama hiljada pratilaca, političko organiziranje na religijskoj osnovi, korištenje parola sa religijskim sadržajem na nepriličnim mjestima i/ili neodgovarajućim kontekstima i pseudoreligijskih simbola prepoznatljivih iz nekih groznih konteksta, do neukih tumača svetih tekstova i učenih(?) zazivatelja Božje pomoći i milosti na jedne te, logično, uskraćivanje iste svima ostalima...

Na sve to organizirane zajednice vjerskih službenika nemaju ili ne žele imati odgovor(!) te se, s pravom, stiče dojam da im ovakvo stanje, nered i nemir ili ne smetaju ili čak, odgovaraju.

Selektivna upotreba prava i distribucija pravde, nejednake polazne osnove, šanske i prilike za sve ljude, neravnopravnost i isključivost, zaostalost i besperspektivnost, loše i zastarjelo obrazovanje i obeshrabrivanje kulturnih, kulturoloških, civilizacijskih iskoraka, frustriranost i bol usljed nemoći, fizička i socijalna nesigurnost, politič(arsk)a država i egzistencijalna neizvjesnost... samo su neke od karakteristika tronacionaliziranog bh. društva i njegova – ista takva ako ne i gora – perspektiva.

Ako je uopće moguće identificirati simbolički krunski paradoks u obilju drastičnih primjera od najviših do najnižih instanci je odsustvo bilo koje političke – ili religijske – ličnosti iz Bosne i Hercegovine sa globalno najvećeg i najznačajnijeg političkog i ekonomskog skupa u Davosu na kojem, koliko-toliko ozbiljni ljudi, razgovaraju o budućnosti. Mi smo zadovoljni što imamo nekoga – bilo koga – ko je u stanju sa čelnikom NATO-a razgovarati o našoj sigurnosti.

Jasno je da u psihozi izazvanoj mnoštvom, da ne kažem, okeanom prijetnji, najgorih i najgrubljih manifestacija aktivne i pasivne agresije i agresivnosti, stalnim potpaljivanjem i držanjem na vrelom režimu groznih varijabli budućnosti, insistiranjem na raspadu, razlazu, dekonstrukciji, izvjesnoj opstrukciji, najavljenoj blokadi svega... od strane dvije susjedne države i njihove etnonacionalističke ispostave u Bosni i Hercegovini, kod treće strane svaka naznaka moguće dalje i dublje destabilizacije – čak, bez obzira što situacija ni sada uopće nije stabilna – zvuče kao stvarna egzistencijalna prijetnja te je u tom konteksti, svaki odbrambeni mehanizam je dobrodošao kao utočište za smiraj uma... pa i nacionalizam, koliko god možda besmisleno zvuči.

Okupljanje opozicije kao nada

Aktivni i pasivni nacionalizmi koji se međusobno pothranjuju na razini ljudi čija osobna primanja – ako ih uopće imaju – nisu dovoljna, a kamoli da prelaze – polovinu potrošačke korpe – uz stalna poskupljenja, za što se teško oteti dojmu da su namjerno i namjenski projektirana i/ili iskorištena da bi se ljudi zabavili hljebom i ogrjevom – te, najavljene nestašice svega, recept su za ukleti i prokleti krug i kolo iz kojih je iznimno teško – ako je uopće moguće – izići.

Sloga ili makar, jednoglasje sedam najbrojnijih opozicionih stranaka i partija oko bilo čega što se protivi goreopisanom političkom narativu, a kamoli oko zajedničkog kandidata za najvišu funkciju izvršne vlasti u zemlji, člana Predsjedništva države, potez je koji ulijeva nadu da je šejtansko kolo koje Bosnu i Hercegovinu vodi ni u kakvo dobro, moguće makar, usporiti, a od oktobra i potpuno zaustaviti i raspustiti.

Od uspjeha te „operacije“ – ali i onih koje bi je trebale pratiti i za njom uslijediti u najkraćem mogućem roku naprimjer, zajedničkog, usaglašenog i najboljeg kandidata za ostale vitalne funkcije izvršne vlasti na državnoj i entitetskim razinama, od predsjednika i potpredsjednika entiteta, prvih ljudi Vijeća ministara i entitetskih vlada i ministara, odgovarajućih ljudi na rukovodećim funkcijama najznačajnijih sigurnosnih institucija i agencija i nekih drugih da ne širim spisak – u mnogome ovisi predstojeća politička pa i svaka druga jesen i zima u našoj zemlji te, hoće li granuti proljeće i hoće li i kad će sunce u ovoj zemlji progrijati kako treba.

Među ostalim – uopće nije nebitno, naprotiv – od rezultata ovih izbora umnogome će ovisiti ko će biti pregovarači u već najavljenom nastavku pregovora o izmjenama Izbornog zakona i ograničenim izmjenama Anexa IV Dejtonskog mirovnog sporazuma koji slovi kao Ustav naše zemlje odnosno, hoće li pregovora uopće biti.

Ili će pak, novi smjer politike u Bosni i Hercegovini biti derogiranje spomenutog Anexa mirovnog sporazuma – toliko puta prekršenog da je odavno potpuno obesmišljen i svrha sam sebi – i početak razgovora o ustavotvornoj skupštini Bosne i Hercegovine i osmišljavanju novog Ustava koji će uvažiti sve presude međunarodnih sudova, dokinuti diskriminatorne, ukinuti rasističke odredbe aktualnog i izglasati Ustav po mjeri svih stanovnika i građana Bosne i Hercegovine koji će zemlju primaknuti republici, a ljude i narode - građanima.