Kukavica: Džihad je reći istinu nepravednom vladaru

Prečesto i pregrubo i nerijetko, bez ikakvog valjanog racionalnog uporišta, kritiziramo naše ljude zbog njihove / naše neaktivnosti, nezainteresiranosti, nerada... poredeći njihov uspjeh u inozemstvu i naš (ne)uspjeh u našoj zemlji. Kažemo: "da (oni) rade ovdje koliko rade tamo, i ova bi zemlja cvjetala i napredovala". Ne mislim da u toj kritici ima manje istinitosti nego što ima, da je neumjesnija nego što se na prvi pogled čini i da ni na koji način ne odgovara stvarnom stanju stvari.

Piše: Dr. Edin Urajn Kukavica

Ako naprimjer, sagledamo resurse, sredstva i uvjete, objektivne olakšice koje naši ljudi imaju tamo bez obzira čime se bave i usporedimo ih sa istim parametrima kojima ljudi koji žele da se bave svojim poslom imaju ovdje, lahko ćemo doći do zaključka da je ovdje potrebno gotovo neusporedivo više energije, snage, zainteresiranosti, volje, upornosti, predanosti, posvećenosti pa i, čistog entuzijazma za bilo šta i ikakav rezultat nego što je to potrebno tamo za isto ili čak, komparativno manje postignuće niže vrijednosne razine.

Trending

Protesti širom Izraela, građani traže ostavku Netanyahua: "Srušit ćemo vas"

U bosanskoj "džungli"

S druge strane, pokušajmo zamisliti prosječnog Austrijanca, Šveđanina, Danca... u našoj političkoj, administrativnoj, birokratskoj, sigurnosnoj, kulturološkoj, civilizacijskoj, religijskoj(!), općoj džungli, sa resursima, sredstvima i uvjetima koji su na raspolaganju našem čovjeku koji se ovdje – usprkos svemu – odluči baviti bilo čime riješen ostvariti neki rezultat. Bez želje da prejudiciram bez konkretnog osnova ali, s puno razloga sumnjam da bi se iko od njih uopće usudio čak, i pokušati bilo šta raditi, a kamoli nadati se nekom uspjehu.

Budući da je ovdje, kod nas, popularno zaslugu za svaki „uspjeh“ i „krivicu“ odnosno, opravdanje i izgovor za svaki neuspjeh pripisati političkoj volji onda, nije neopravdano i besmisleno i predrasudu sa početka teksta pripisati toj maglovitoj i opskurnoj pojavi koja po svemu, posjeduje sveobuhvatnost, sveznanje, svemoć da određuje ciljeve, upravlja procesima, iscrtava puteve i opisuje načine dosezanja uzvišenih nakana, namjera i vitalnih nacionalnih interesa. Osim toga, tajanstvenom sveprisutnošću i sveutjecajem politička volja izjednačava se štaviše, identificira sa jedinim stvarnim Sveprisustvom i Svemoći. A to je opasan i klizav teren.

Narod ne može biti suveren. Ne može vladati, ni biti vladar. Suverenitet naroda je obmana i, laž gotovo koliko i njegova „konstitutivnost“ i „legitimno predstavljanje“ od strane samo jedne političke grupacije.

Ako je demokracija – a kažu da jeste – onda, svako ko sebi priskrbi pravo – demokratski kapacitet – da predstavlja bilo koga i bilo šta, jednako je legitiman kao bilo ko drugi. Trajno vlasništvo nad suverenitetom ne postoji. Niko ne može biti vlasnik suvereniteta jer bi to značilo da ima vlasništvo (nad) vlasti i moći. To i takvo vlasništvo ostvaruje se samo oružanom revolucijom, pučem ili nekom (trećom) vrstom socijalnog i političkog prevrata i uspostavom diktature, što se karakterizira kao vanredno stanje. A vanredno znači da nije redovno.

"Boj se Gospodara"

U produžetku, suvereni ne mogu biti ni kolektivni politički subjekti, stranke i partije, koliko god oni sebe smatrali i slovili predstavnicima političke – ili vjerske – volje "svog" naroda. Čak, ni ako su na vlast došli koliko-toliko demokratskim, a ne nasilnim metodama. Jer, nije nemoguće izvršiti nasilje ni nad demokracijom, svejednako kao što je moguće demokracijom vršiti nasilje nad ljudima.

Politički subjekti izrasli iz narodnih, narodnjačkih eto, nacionalnih pokreta za (re)afirmaciju narodn(jačk)ih prava, mjesta i uloge, u velikoj mjeri od samih početaka oslonjeni na vjerske / religijske zajednice te, logično koncentrirani na skupno, kolektivno, plemensko... u međuvremenu ojačali do razine interesne skupine ili dioničarskog društva i interiorizirani na način da postoje samo oni i njihovo – po svemu nalik na farmu, zadrugu ili bolje, kolhoz ili najbolje, religijsku zajednicu – logično i očekivano ponižavaju, omalovažavaju i, najgore od svega, obeshrabruju svaki individualni čin, svaki vid neovisnog razmišljanja i promišljanja stvarnosti, svaku vrstu prijedloga (makar i u smislu boljitka i napretka) ukoliko ne dolazi iz kolektiva i ne uklapa se u kolektivizirani um nemoćan iskoračiti iz vlastite i plemenske ograničenosti i/ili onoga što narodni poslanik i zastupnik nije rekao.

Naporedo s tim, (ne)razumljivo i neopravdano korištenje vjerske terminologije, nažalost isključivo od muslimana i muslimanki, najčešće u isključivo pogrešnom kontekstu, definiranja i redefiniranja temeljnih pojmova dopuštenog i nedopuštenog (u kontekstu glasanja za i protiv nekoga), prozivanja zbog „klanjanja lažnim kumirima“, upućivanja (dobronamjernih) opomena "boj se Gospodara", čak, proglašavanja džihada, i to od strane žena... samo su neke od osobitosti i naročitosti po kojima će se – ako doista ikada ikome bude zanimljivo za analizu – pamtiti predizborno vrijeme 2022. godine.

Činjenica da se o tome uglavnom, šuti usprkos (činjenici) da to smeta i iritira svakog ozbiljnog muslimana svjesnog da svetostima nema mjesta u profanom, kao i onoj (činjenici) da se o tome ne usuđuju usprotiviti jer ih to izlaže osudi i izvjesnom verbalnom i ekstremno osobnom nasilju sa poantom na ćafirluku, otpadništvu i antimuslimanstvu, od strane anonimnih i (sve)znajućih i (sve)prisutnih kritičara nimalo ne umanjuje (činjenicu) da je doista, riječ o ozbiljnom svetogrđu – blasfemiji na koju bi neko konačno, trebao / morao reagirati i (koju) bi trebalo / moralo spriječiti i zabraniti.

Zahvaljujući novim božanstvima osmišljenim i deificiranim u zadnjih tridesetak godina poput političke volje, obogotovorene liderske pozicije, revelacionističke misli predsjednika, poslaničke nepogrešivosti političkog prvaka, totemske zaštićenosti zastupnika i izaslanika... kao i svetopredajnom poštovanju vizije i bogojavljenskom statusu preminule misli i ideje te, posljedično religioznoj odanosti političkoj stranki... narodn(jačk)i kolektivizam priskrbio je stranki i ideji status religije odakle, pretpostavljam, blasfemična i svetogrdna pomisao o nezamjenjivosti lidera, nepogrešivosti stranke, nasljednom i krvnom pravu rodbine i sljedbenika, bezgriješnosti ašićare kriminalca i, najgore od svega, narodnoj volji kao božanskoj volji, a narodnog izaslanika kao Božijeg poslanika.

U koga – zaista - vjerujemo?

Ako ništa drugo, to bi nas sve – da ima racionanog uma – trebalo u najmanjem, zabrinuti: vjernike i religiozne ljude koliko još uvijek, uopće vjerujemo, a kamoli jesmo li jednobošci? A ateiste i agnostike makar, navesti na razmišljanje koliko su doista još uvijek, vjerni svome sveto i vjeronazoru u kojemu je nužno najprije dokazati e da bi (oni) povjerovali?

Drugim riječima, da pokušam pojednostaviti: ako podržavamo čovjeka ili skupinu ljudi, znajući ali ne mareći što su njihova djela protivna svemu onome za što smo uvjereni da je Bog odredio dobrim i dozvoljenim onda, realno je pitanje koga doista, vjerujemo: Boga ili tog čovjeka?

Naime, nismo li svi – kolektivno i pojedinačno – ustvari, izvedeni iz stvarnog vjerovanja, stvarne odanosti, stvarnog uvjerenja i uvjerenosti i uvedeni u mentalno okruženje u kojemu je normalno da neki ljudi, polažući pravo na moć, polažu pravo na sve čak, da vjeru u Boga – pa i pojam Boga Navlastito – koriste samo kao instrument i potporu novoj, vlastitoj „objavi“ i odanost novom „poslaniku“!
Opojna je ta moć. No, na sreću, kratkotrajna. Kako iz perspektive vremenskog trajanja odnosno, ograničenosti, tako i iz perspektive providnosti odnosno, prozirnosti. Koliko god se predstavljala istinom, vrlo brzo laž postane očevidna i ne vide je samo oni koji je – iz svojih razloga – ne žele (u)vidjeti.

Novim narodn(jačk)im kolektivizmom kojim je samo zamijenjen – ne i promijenjen – onaj stari, prevaziđeni i represivni režim, uvedeni su novi kriteriji i vrijednosti ali i inaugurirani njihovi zastupnici i poslanici, propadandisti i promicatelji te, ne kolektivno vidimo, a kamoli da pojedinačno razumijemo – ili ipak, ne želimo vidjeti ni razumjeti, a kamoli prihvatiti – da glasanje za čovjeka koji je druge vjere nije kufr, kao što glas za čovjeka koji laže nije bogougodno djelo.

Bez obzira koliko je intimni doživljaj uvjerenosti u iskrenost i dubinu religijskog poriva da se podrži čovjek koji javno proklamira svoje vjerovanje čak, maše njime kao znakom izravne Božje naklonosti njemu, potpora mora biti utmeljena na objektivnim činjenicama. jer, razlikovanje između dobra i zla trebalo bi biti – i jeste – osnovna karakteristika vjernika pa, čak i religioznog čovjeka, a kad se razlika između dobra i zla pobriše, nestaje i razlika između istine i laži i postaje iznimno teško razlikovati čovjeka koji čini sve za opće dobro i onoga ko sve čini samo za svoju korist. U svemu tome, osobno vjerovanje, pravo na privatnost i zaštita vlastite intime morali bi biti postulati koji se nipošto ne smiju naruš(ava)ti jer se onda, ruše granice dopuštenog i nedopuštenog kojima je regulirano sve.

Niko ne bi trebao – a vjerujem i da neće – biti pošteđen odgovornosti ni "na neviđeno", aboliran posljedica onoga što čini. Ako čini dobro ima razloga da se nada da će doživjeti da se i njemu (u)čini dobro. Ako čini loše – koliko god on mislio da ne čini – ima puno razloga za strah da će to svoje loše, kad-tad, vidjeti. Ako je osoba ljubazna, pristojna, smjerna i odmjerena... ima puno razloga da i sa druge komunikacijske strane očekuje isti ili barem, sličan tretman. A ako i ne dobije očekivano gotovo da nema nikakve štete jer, obje strane su pokazale svoju nutrinu, odgoj i čovječnost.

Uvjeren sam da bi muslimani, a nema razloga da i kod drugih bude drugačije, sve na ovome svijetu trebali činiti u najboljoj nadi da će im ljudi okupljeni na dženazi – i svi koji su ih znali – od srca reći „halal olsun“ te, da će posvjedočiti da su – dok su imali priliku – bili dobri ljudi. Pa i ultimativno kolektivno identificiranje, ono religijsko, vjersko, mora biti motivirano čistom namjerom, za nekoga ili nešto što predstavlja i jeste opće dobro, a nipošto partikularnom, stranačkom, političkom, nacionalističkom namjerom protiv bilo koga i bilo čega što ne predstavlja izravnu prijetnju.

O "konstitutivnim narodima“

U tom smislu, navodim samo jedan od nenabrojivog mnoštva slikovitih primjera: ne bi li samo pola, možda i manje, energije uložene u definiranje „konstitutivnih naroda“ i legaliziranje njihovog „legitimnog predstavljanja“, investirano u opću dobrobit svih i svakoga u Bosni i Hercegovini bilo bi više nego dovoljno da nijedan od političara ne bude zabrinut za vlastitu (političku) budućnost.

Pa i ultimativno kolektivno identificiranje, ono religijsko, vjersko, mora biti motivirano čistom namjerom, za nekoga ili nešto što predstavlja i jeste opće dobro, a nipošto partikularnom, stranačkom, političkom, nacionalističkom namjerom protiv bilo koga i bilo čega što ne predstavlja izravnu prijetnju.

Zašto onda, nije tako?

Zato što bh. političke subjekte, opijene moći(ma), ne zanima dobrobit svih i svakoga odnosno i tačnije, zanima ih samo njihov vlastiti probitak i boljitak i možda, odabranog kruga oko najužeg rukovodstva stranaka koji im služe kao baza legaliteta i legitimiteta. Najizravniji dokaz za obje tvrdnje je nepostojanje nijednog programa razvoja i napretka zemlje, čak ni na najnižim razinama vlasti te, potpuno ista lica na rotirajućim funkcijama koja već tri decenije stare pred našim očima. Ti ljudi, sa ljudima iz naroda koje tvrde da predstavljaju, imaju tačno onoliko veze koliko stanje prosječnog pripadnika naroda ima sa stanjem njegovog predstavnika, zastupnika, poslenika.

U krajnjoj liniji, na ovoj ravni nestaje smisao insistiranja na kolektivnom umjesto na pojedinačnom: identificiranje kolektivnog, nacionalnog, narodnog blagostanja sa dobrom pojedinca / lidera, pa i stranke, pogubno je koliko i besmisleno. Narod(!)ne šaljivdžije su ovu zabludu demistificirali još prije nekoliko decenija šalom o tome da, kad narod jede kupus, a predsjednik meso u prosjeku svi jedemo sarmu. S jedne strane, one kolektivističke, to je zloupotreba znanosti kojom nam vlade zamazuju oči da nam je ustvari, dobro i da smo bogati samo što možemo kupiti manje i skuplje. Sa druge strane, one individualne i jedine realne, to jednostavno, nije istina.

A istina je ultimativno opće dobro! Misliti, činiti i govoriti istinu imperativ je svih Božjih Objava, Njegovih poslanika i nezamjenjivo dobro djelo kojim je moguće ostvariti džennet ili raj. Štaviše, reći istinu nepravednom vladaru slovi kao džihad!