Dragan Bursać: Do kad će Srbija tepati zločincu Mladiću?

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

“Ratko Mladić je ratni zločinac, odgovoran za genocid i to je utvrđeno presudom Međunarodnog suda pravde. Nije on nikakav briljantni oficir! Briljantan oficir ne granatira gradove i ne ubija djecu, ne drži godinama civile pod opsadom, ne vrši etnička čišćenja, ne otima strane državljane i ne čini genocid. Tačka!“

Bajka o dobrom, briljantnom oficiru

Zamislite situaciju u kojoj predsjedndički kandidat u jednoj civilizovanoj zemlji pred širokim auditorijem te iste zemlje kaže sljedeće umotvorine, a koje se tiču jednog ratnog zločinca:

Trending

Bakir Izetbegović: "Tražimo od EUFOR-a da spriječi okupljanje u Srebrenici"

Piše: Dragan Bursać za portal Radiosarajevo.ba

“Ja sam njega upoznao na početku rata u Kninu, on jeste bio dobar oficir. On je preduzimao briljantne vojne akcije u toku tog rata... Zar ne mislite da je velika stvar probijanje koridora?... To je velika stvar, vojnička velika stvar bez nepotrebnih žrtava. Vojnički uspeh! Taj čovek je uradio monogo kvalitetnih vojnički stvari. Da to nije urađeno ne bi bilo Republike Srpske... “

Eto, to je sinoć izgovorio predsjednički kandidat opozicije Srbije, Zdravko Ponoš.

Sve je različito, a ništa različito nije

Prije nego se upustim u podrobniju analizu ovih sentenci koje su sa onu stranu zdravog razuma, hajde da pomognem čitatelju i odgovorim na pitanje, a zašto je uopšte bitno šta narečni Ponoš tvrdi i smatra? Pa zato što je on najozbiljniji kandidat koji će u aprilu izaći na crtu Aleksandru Vučiću. Makar ga takvim smatraju raznorazni krunisani i nekrunisani opozicioni prvaci. Dakle, njegovo mišljenje, ako se razumijemo u dijalektiku srbijanske opozicije, suprotno je od mejnstrim mišljenja Vučićeve Srbije koja poslušnički štiti mural ratnom zločincu Mladiću, veliča istog i negira srebrenički genocid.

E, kako vidimo nije!

U uncu je identično razmišljanje te i takve opozicije sve sa Zdravkom Ponošom na čelu kao kakvom maskotom sa beogradskim vlastima. A to je najstrašnije! To nam govori da proces denacifikacije, suočavanja sa prošlošću i na koncu katarze u srpskog naroda ne da nije počeo, nego se ide koracima od sedam milja unazad, prema '92. Pa tako nekakav opozicionar, a koji bi da bude predsjednik Srbije govori jednako ono što priča i svaki lokalni četnik na vlasti.

A sad, hajmo redom, činjeničko da otrijeznimo opozicionog predsjedničkog kandidata Zdravka Ponoša:

Da ponovimo:

1. Ratko Mladić je ratni zločinac odgovoran za genocid i to je utvrđeno presudom Međunarodnog suda pravde, koja ne podliježe interpretacijama, a pogotovo ne verbalnim ludorijama u kojima se isti naziva “briljantnim oficirom“. Briljantan oficir ne granatira i ne ubija djecu, ne drži godinama gradove pod opsadom, ne vrši etnička čišćenja, ne otima strane državljane i ne čini genocid. Tačka!

2. Dodjeljivanje istom titule za “briljantnost” je negiranje genocida i na koncu negiranje presuda Međunarodnog suda, kao i vrijeđanje žrtava i njihovih porodica. Najjednostavnije rečeno, zamilslite kada bi danas kakav opozicioni predsjednički kandidat u Njemačkoj pričao o “briljantnosti“ Himlera, Geringa i ine Hitlerove žgadije. Ne možete? Eto, o tome se radi!

3. Vojna operacija “Koridor” inače nema veze sa Mladićem. Ako ukucate u Vikipediju čak i srbijansku, ovu akciju dobićete imena generala Talića, pukovnika Simića i generala Lisice. Ni pomena o Ratku Mladiću. Dakle, ovi ljudi su je izveli sa svojim snagama. A o njenoj “humanosti“, pitajte pobijene i raseljene Bošnjake i Hrvate sa teritorija kojima su prošli tenkovi raspadajuće JNA i Vojske Republike Srpske u nastanku. Nakon operacije “Koridor“, velikosrpske snage su etnički očistile Dervetnu, Modriču, Bosanski Brod, Brčko...

4. Pravdanje vojne akcije nabavkom kisika za bebe u banjalučkom porodilištu je nesuvislo lupetanje jer je kisik i pod UN sankcijama nabavio banjalučki Karitas, a isti nikad nije došao do porodilišta, pa su tek rođena djeca žrtvovana u pravdanju vojne operacije zauzimanja teritorija i etničkog čišćenja. O tome postoje pisana svjedočanstva banjalučkog biskupa Franje Komarice.

Dakle, predsjednički kandidat Zdravko Ponoš govori stvari za koje ne zna ili neće da zna ili najjednostavnije kazano obmanjuje javnost. Zašto to on radi, morate pitati njega, ali ću dozvoliti sebi da odgovorim na ovo pitanje.

Nema cenzusa bez veličanja Mladića

Nedavno sam u jednom tekstu napisao kako odokativno 80% odrasle populacije u Srbiji podržava i Ratka Mladića i njegov legat. Jedna liberalna osoba iz Beograda, tada me je pitala, otkud meni ti podaci? Kazao sam da je to zato što volim ljude iz Srbije i da je najvjerovatnije tačno kako Mladićevu zaostavštinu i njega lično podržava makar 90% populacije u ovakvoj Srbiji. Poslije sinoćnjeg izlaganja Zdavka Ponoša, nevoljko i tužno mogu kazati da sam i definitivno u pravu.

Jer, ovo što se radi u današnjoj Srbiji, pokazuje nam da je revizija prošlosti zaživjela do kraja, da je ideološka opozicija Vučiću gotovo nepostojeća ili tek u statističkim tragovima, a da je Ratko Mladić sa svojim muralom jedna potpuna, uobičajena, unormaljena pojava u toj Srbiji. I na koncu, taj mural može nacrtati svako, kao što ga i brani svako-to je unisono mišljenje o njemu i njegovom krvavom naslijeđu.

A ono nešto malo heroja, koji se odistinski bore protiv tog zla, ja im skidam kapu i klanjam im se do zemlje.

E zato Ponoš! I zato slava Mladiću i njegova navodna briljantnost! Bez te priče Vučićev megdandžija bi bio statistička nevidljiva greška, koja nije u stanju preći izborni cenzus. Ništa više i ništa manje od toga.

Toliko o predsjedničkom kandidatu Zdravku Ponošu i njegovom nacionalističkom mantranju, koje se u fundamentalnim stvarima ni najmanje ne razlikuje od narativa Aleksandra Vučića. I toliko o ovoj Srbiji danas-sa Ponošem, ili Vučićem na čelu. Potpuno je svejedno, kad svi oni sjede na vrhu nacionalističkog ledenog brijega i tako napojeni višedecenijskim ili višestoljetnim lažima obamanjuju taj nesrećni narod.

Teško će Srbija sa ovakvim ljudima naprijed. Zapravo nemoguće!

A sa kim će Srbija to onda naprijed? Ima li prijekog lijeka i pomoći?

Samo pročitajte ove riječi:

“Dužnost ove zemlje, Republike Srbije je da prihvati zločine koje je činila nad drugim nacijama, nad drugim ljudima, nad drugim državam u ratovima 90-ih godina...Ova država, pre svega čelnici ove države na čelu sa Aleksandrom Vučićem koji je na brdima iznad Sarajeva radio gnusne stvari i izjave koje je imao, pa to je strašno on treba da bude iza rešetaka... Da se javno izvini i prihvati svoju odgovornost... To je korak ka pomirenju....Konkretno, ova država treba da preuzme odgovornost za ono što je činila 90-tih godina. Ja se sramim! Ja zbog toga mislim o teškim stvarima i meni je jako teško. Sramota me je...”

E ovo vam ne kaže niti jedan predsjednički kandidat nego student Filozofkog fakulteta u Beogradu, Petar Spasić, sjajni mladić od dvadeset i kusur godina. On je budućnost Srbije, on i mladi ljudi poput njega su njena jedina nada, ti mladi ljudi su to svjetlo na kraju naci-tunela i povijesne septičke rupe u kojoj se Srbija danas nalazi!

I dok ne dođe njegovo i njihovo vrijeme, biološkim ili istorijsko-političkim slijedom, nemamo mi šta pričati o ideološkoj promjeni kursa današnje Srbije.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba